Rijeka nikako da doživi punokrvnu postindustrijsku transformaciju. Industrija je likvidirana, ali turizam nikako da dođe. No, čini se da bi novi projekt mogao biti pokretač. Ironično je da iza projekta stoji njemačko brodogradilište koje svoju turističku investiciju reklamira kao centar inovacija u pomorstvu i maritimnoj industriji. U pažljivom zaobilaženju spominjanja turizma i investitor i vlasti retorički skrivaju očite namjere iza slavne gradske industrijske povijesti.
Netom li smo konstatirali da nam je brodograđevna industrija temeljito upropaštena, iz Rijeke odnedavno dopiru vedriji glasovi. Sudeći prema medijskoj intonaciji, posebno onoj s riječkih adresa, dalo bi se pomisliti da predstoji renesansa te djelatnosti na ovoj strani Jadrana. Ili, ajde, bar na Kvarneru, tamo gdje se lagano navikavamo na prazne navoze, ako je riječ o iole većim škverovima. Na djelu je ono što se u nekim drugim situacijama znalo okrstiti kao lijepa riječka priča, s naglaskom na reklamnom potencijalu fraze.
Zahvale i komplimenti pritom idu Lürssenu, njemačkom brodogradilištu koje ulazi na hrvatsko tržište, dakle, premda nije posrijedi gradnja brodova. Ne, bremenska kompanija još ranije preuzela je vlasništvo nad Liburnia Riviera Hotelima, a sad je na redu glavni njezin jadranski pothvat. U savezu s hrvatskom državnom tvrtkom ACI sagradit će oveću marinu i niz poslovnih objekata na lokaciji Porto Baroš, tik do Mrtvog kanala. Širi gradski centar dobit će novo lice i s mora i s kopna, uz dašak luksuza i glamura kojim se Rijeka inače nikad nije razmetala, te preobrazbu samog ekonomskog profila grada.
Visokoestetizrane maštarije
Ipak, da ne bi ispalo kako je brodogradnja usput negdje zaturena, Lürssen je svojoj osnovnoj djelatnosti na licu mjesta posvetio jedan zgodan ured. Otvoren je i predstavlja se pod neformalnim nazivom “centar za dizajn jahti te za razvoj, istraživanje, inovacije i investicije u maritimnoj industriji”. E, da, zaboravili smo napomenuti da se Lürssen bavi u prvome redu proizvodnjom velikih i raskošnih jahta, s ponešto taktičkog fokusa i na patrolna službena plovila.
Tamo svoje radno mjesto nalazi, ili će tek naći, barem stotinu domaćih brodograđevnih stručnjaka, ubuduće odreda predanih osmišljavanju krstarica za uglednije individualce. Kad se razmotri sve u promo-paketu jahta-vez-apartman-STEM, naoko su logičan nastavak hvalospjevi kojima odzvanja javni prostor u vezi s atraktivnim oživotvorenjem koncesije na odavno zapušteni lučki kompleks. Prilikom otvaranja ureda, recimo, ministrica turizma i sporta RH Nikolina Brnjac iskazala je svoje bezrezervno zadovoljstvo “jer grad Rijeka postaje centar izvrsnosti u maritimnoj industriji za cijelu Europu”.
No moguće je da je ona, ne jako vična tom sektoru, ustvari samo reproducirala izjavu Petera Lürssena, suvlasnika njemačke kompanije. “Želja nam je da Rijeka postane u svjetskim razmjerima prepoznati centar inovacija u pomorstvu”, istaknuo je rado viđeni gost, zapravo više domaćin, pred svojim riječkim uredom. Mediji u prenijeli i nadanje izvršne direktorice te dizajnerske radionice Teute Duletić “da će Rijeka i Hrvatska postati centar izvrsnosti u brodogradnji”.
Ako na trenutak sintetiziramo izrečene želje i poruke, Rijeka bi uskoro trebala osvanuti kao europski i svjetski centar izvrsnosti te inovacija. Ujedno u maritimnoj industriji i pomorstvu i brodogradnji, bez obzira što granice između tih sektora ovdje nisu najjasnije, ali shvatljivo je u načelu. I za svaku je pohvalu, opet načelno, osim što par činjeničnih momenata prijeti da unese nemir u pomno osmišljenu idilu. Prvo, u tim je industrijama Rijeka već itekako bila centar svakovrsne izvrsnosti, jednako europski i svjetski, a čak ne jako davno, nego još u ovome mlađahnom stoljeću.
Drugo, s jednim dizajnerskim studiom za visokoestetizirano maštanje o privatnim dvorcima na moru, pak, sigurno se ne postaje međunarodnim centrom u pobrojanim industrijama. Može se riječki atelje jahtoskiciranja vinuti ozbiljno visoko, ali van okvira užeg faha neće izaći bez gradnje samih plovila u Rijeci. I pretražili smo zavidnu množinu tekstova u potrazi za nekim tragom 3. Maja u ovom poslu, međutim, ne pronašavši ga u javno izricanim planovima, baš kao ni remontni Viktor Lenac.
Rimac kao reklamni resurs
No već smo dali naznaku onoga što Lürssen primarno traži u Rijeci, a to nije brodogradnja, pa većinom ni širi kontekst maritimne industrije. Traži isto što i ministrica Nikolina Brnjac, te ACI, kao i elita hrvatske ekonomsko-političke pameti, ako to ne zvuči preuzetno. Znači, turizam i pouzdanu zaradu privatnog investitora, ali nam ostaje primijetiti da nijedna strana ne istupa otvoreno u tom pogledu. Najprecizniji je bio jedan izvještaj Novog lista po kojem će marina, projektirana za brodove duže od 19 metara, “repozicionirati grad iz tranzitne postaje(…) u urbano turističko središte”.
Da se ne bismo igrali skrivača po zaštićenom industrijsko-kulturnom ambijentu Porto Baroša, naime, to je upravo to. Rijeka se turistificira nalik onome što su već prošli Split i Zadar, dijelom Šibenik i Pula, dok će Lürssenov ured poslužiti i za redizajniranje grada. Također, jasno je da se ta poslovna i politička vizija ne može promovirati vulgarno, nego je nužno perspektivu servirati u finijem aranžmanu à la Monte Carlo. Ima toga još, ali dodat ćemo svega jedan bonus-primjer, o najavljenoj ulozi neonautičke Rijeke u razvoju tzv. e-brodova.
Lürssen se pomalo bavi i time, jer se radi o proizvodnoj niši u nastajanju, a Hrvatska se već osjeća velesilom u sektoru e-automobila. Poželjno je stoga uvijek nabaciti makar aluziju na tu vrstu razvojnog sna, ovaj put doslovno mokrog, pa uskoro očekujmo i trajekte bez posade. Bit će da je glupo imati nadohvat i Matu Rimca s taksijima bez šofera i Lürssenov ured, a Rijeci da zadnji samoploveći izum ostane torpedo. “U ovoj će marini, prvi put u Hrvatskoj ali i znatno šire”, čitamo tako u istim onim riječkim novinama, “biti razvijeni sustavi za autonomnu i djelomično autonomnu navigaciju plovila”.
Rijeka se tako privodi svrsi znalačkim otkrivanjem slane vode i probojem u najspekulativnija područja maritimne industrije. Rijeka na moru, tako bi se nekako mogao imenovati dugo zazivani waterfront uz Deltu, s obzirom na to da su ga htjeli utemeljiti još i Goran Štrok i Gabriele Volpi prije desetak godina. Tad je u igri bila i gradnja do 1.500 stanova u široj zoni istočno od Mrtvog kanala, namijenjenih imućnijim kupcima, a ne znači da se taj dio lijepe priče neće reaktualizirati.
U međuvremenu su propale druge ambiciozne pripovijesti, od stadiona Kantrida izmještenog na brdo umjesto pod njim obnovljenog, do fijaska s Europskom prijestolnicom kulture. Projekt EPK započet je otkazom svima zaposlenima osim uprave, suočavajući grad s realnim socijalnim sadržajem zamišljene preorijentacije. Točnije, započeo je malo prije toga izvedbom Opere industriale na svečanosti otvaranja, a slijedi vrijeme za postindustrijski nastavak. Čitava je Rijeka danas kulisa za ušminkavanje operetnoga tranzicijskog mentaliteta na usluzi kapitalu gladnome lokalnih resursa.
Ekonomska i tehnološka dekonstrukcija grada zavidne industrijske prošlosti i samo prošlosti, svejedno nije mogla uznapredovati mimo državnopolitičkog okvira. I nije toliko problem u razvojnom vrludanju jedne manje sredine, koliko je mučna činjenica da je ta provincijalna devijacija uklopljena u širu sliku. Potapanje brodogradnje ipak je bio umnogome nacionalni program, a sad se radujmo što ima voljnih da unajme preostali kadar i zadrže dodanu vrijednost u salonu svoje megajahte.