Trijumf Ivice Puljka i njegovog Centra na izvanrednim izborima u Splitu priuštio nam je dvije lekcije iz domene (lokalne) politike. Prva glasi da producirane afere ne mogu zamijeniti programe, kakvi god oni bili, a druga nas uči da stranačka mašinerija ne funkcionira ako stranka briše vlastiti identitet, kakav god on bio.
Dva mjeseca nakon raspisivanja izvanrednih izbora i kakvih 50-ak milijuna kuna troška kasnije, Split je, što se vlasti tiče, stigao opet na sam početak. Kriza vlasti koja je započela aferom u kojoj je Bojan Ivošević prijetio jednoj od urednica u Slobodnoj Dalmaciji, Nikolini Lulić, a rezultirala ostavkama cjelokupnog vrha vlasti, nedjeljnim je izborima zatvorila puni krug; Ivici Puljku i njegovim prvim suradnicima, Ivoševiću i Antoniju Kuzmaniću, nedostajalo je tek parsto glasova da odnesu pobjedu u prvom krugu, dok je lista njihovog Centra osvojila preko 42 posto glasova, čime im je zagarantirano 15 mjesta u Gradskom vijeću. Uzevši u obzir da su na lanjskim, redovnim izborima uzeli sedam mjesta, skok je više nego očit. Puljak i njegov Centar su, dakle, u potpunosti profitirali od veoma niske izlaznosti, koja je stala na mizernih 31 posto glasača.
Prvi zanimljiv detalj je demantiranje uvriježene izborne teze, koja govori kako niska izlaznost u prosjeku više odgovara uhodanoj stranačkoj mašineriji dominantnih stranaka, u ovom konkretnom slučaju HDZ-a. HDZ je u startu kuloarski bio istaknut kao glavni “krivac” za proljetni pad vlasti u gradu, gdje su mnogi – pritom ne samo ljudi iz Puljkovog Centra – upravo njihov utjecaj na najtiražnije dnevne novine u Dalmaciji vidjeli kao platformu za potenciranje ionako slabo kontroliranog Ivoševićevog temperamenta. Pod egidom “moralne dužnosti”, Puljak i njegovi suradnici su tada odgovorili na kritike i udarce podnošenjem ostavki; doduše, od samog dolaska na vlast su “provocirali” idejom ponovnih izbora, koji su iz vanjske perspektive, kako je vrijeme prolazilo, zapravo djelovali kao sve suvisliji politički potez. Barem što se njihove pozicije tiče.
Fijasko HDZ-a
Splitsko Gradsko vijeće je od zaključenja tih lanjskih izbora ionako bilo veoma nestabilno, s krhkom Puljkovom “programskom suradnjom” – kako su to nazivali – a koja je propala još u listopadu, kada je puklo između Puljkovog kadra i SDP-ovog trojca, čime je Puljak izgubio većinu u Vijeću. No, kako je vrijeme prolazilo, Puljak i njegovi suradnici su kroz poteze koji se uglavnom mogu podvesti pod nužne, ali svejedno kozmetičke zadobili povjerenje šire populacije, čime su učvrstili svoje pozicije i mimo klasičnog “prosvjednog” glasanja i strašenja nastavkom tradicionalnog modela vlasti, koji se u nedavnom periodu uglavnom bazirao na političkoj trgovini između HDZ-a i Kerumovog HGS-a.
Upravo je Željko Kerum dao najprecizniju prognozu ovih izvanrednih izbora. Na stranu njegova pojava, koja je i u ovoj kampanji bila odana dobro uhodanim “feštarskim” vrijednostima, ali sama činjenica da se on nije ni drznuo obitavati u Splitu u izbornoj noći – već se povukao u svoju rogozničku rezidenciju – zorno ilustrira u kolikoj su mjeri stvari bile unaprijed definirane. Kerum je znao dvije stvari: prvo, da će se ovi izbori vrtjeti isključivo oko dva pitanja, a ona glase: koliko je Puljak zaista učvrstio svoju poziciju, a onda i koliko je kaotični splitski HDZ spreman baciti izazov u meču u kojem je daleko od favorita. Za dobrobit svog HGS-a se nije morao brinuti: svjestan je i on sam da je mu je val popularnosti odavno okopnio, ali da će svejedno i dalje dobiti karte s kojima može donekle – i gotovo sigurno posljednji put – trgovati za svoju korist, ali i onu svojih najneposrednijih suradnika.
Dakle, razvoj situacije je bio sljedeći: Puljak se po izbijanju skandala ovog proljeća odbio odreći Ivoševića, znajući da mu je on i donio ovu praktičnu, “uličnu” perspektivu koja mu je tako nužno trebala za privlačenje heterogenije glasačke populacije. Zatim su koristilo to prethodno dobiveno povjerenje da bi vješto izazvali situaciju u kojoj je došlo do savršene “političke oluje”, prepustivši okidač u ruke HDZ-u. Nije tajna da je splitski ogranak vladajuće stranke u potpunom rasulu; površnom se oku činilo da su im Puljak i Ivošević dali prigodu da se vrate u život, ali ovi izbori su pokazali kako su oni zapravo tek dobro pratili trendove, s rizikom koji je bio postojan, ali opet itekako isplativ.
Premda je gubitak političke moći u Splitu veliki trn u oku Andreju Plenkoviću, način na koji je HDZ ušao u ove izvanredne izbore je savršen dokaz nesposobnosti bilo kakvog suvislijeg programskog i svakog drugog organiziranja, čak i u trenucima kada im se nudi velika šansa. Ljevica je u Splitu stravično fragmentirana i marginalizirana, također svojevrsnom zaslugom Ivice Puljka koji je izazivanjem raskola u strukturama Pametnog otvorio prostor pojavi “disidentske” stranke, ali i splitskog ogranka Možemo!, kao supstituta već ranije razorenom i praktički ugašenom SDP-ovom ogranku. U takvom je kontekstu HDZ je bio lišen okrupnjavanja nekakve ideološke opozicije oko Puljka – ovi izbori su također pokazali koliko je ta liberalna struja u gradu ugušena tom fragmentacijom, gdje ni Pametno za Split i Dalmaciju, a ni Možemo!, nisu prošli izborni prag – i imali su za zadatak tek što više ojačati svoju poziciju. No, sve što su u HDZ-u napravili bilo je potpuno promašeno, i ostat će zabilježeno kao jedan od većih političkih fijaska u njihovoj povijesti.
Suštinski je Puljak samo iskoristio situaciju i pustio HDZ da se sam ubije. Prvo su nesuvislo dugo čekali s odabirom gradonačelničkog kandidata, bacivši u zavjetrinu prošlogodišnji pick, Vicu Mihanovića, koji je kao utješnu nagradu dobio udarno mjesto na listi za Gradsko vijeće. Međutim, odgoda restrukturiranja ogranka koštala je HDZ vremena i logistike za suvisli pristup, pa se u posljednji trenutak odlučilo da će stranka, koja je vrlo vješto balansirala svojom ideološkom profilacijom između desnice i desnog centra, sada krenuti u ključnu bitku za grad prilično nevjerojatnom taktikom. Odabir Zorana Đogaša, uglednog neurofiziologa i naizgled savršenog “građanskog” kandidata, djelovao je na prvu kao nastavak tradicije guranja takvih zaista prijemčivih i uglađenih ličnosti u prvi plan; imena kao što su Zvonimir Puljić, Vjeko Ivanišević ili Andro Krstulović Opara najbolji su dokaz te razmjerno provjerene taktike. Za “mućenje vode”, guranjem ekstremnijih ideoloških pitanja u eter, ionako su uvijek bili zadužene prave kolovođe, delegirane unutar samog ogranka u Sinjskoj 2.
Politika afera, a ne programa
No, kroz ovu kratkotrajnu kampanju se najbolje vidjelo koliko je Đogaš loše brifiran za takav uhodan HDZ-ov pristup. Prvo, njegovo je insistiranje na odmaku od HDZ-a iz perspektive agresivno prenaglašene nestranačke pozicije sigurno dodatno obeshrabrilo tradicionalne glasače, one koji su mu po samoj pojavi na sceni namjeravali pružiti podršku samo zato jer to u njihovim očima znači bezuvjetnu podršku stranci kao takvoj. Na takvo se naglašavanje nestranačke pozicije nadovezao i pasivni stav kada je prvenstveno Puljak prozivao njega kroz prozivku HDZ-a kao stranke koji je tu istu podršku preko noći okopnio. A onda je HDZ pištolj u revolveraškom obračunu između njih i Puljka okrenuo prema sebi bizarnom odlukom da u potpunosti izbrišu svoj identitet iz Đogaševe kampanje, s kulminacijom u vidu prekrivanja logotipa u izbornoj noći u samim prostorijama ogranka.
Na kraju, nije potpuni izborni potop posljedica samo tog promašenog HDZ-ovog pristupa. Čuvena seks-afera, koja je očito bila usmjerena ka diskreditaciji Bojana Ivoševića preko leđa Luke Baričića, člana predsjedništva Centra, i dalje je predmet polemika. Međutim, dosta indicija – jasno, van kruga samih glavnih prozvanih “protagonista” – upućuje na to kako je taj manevar bio tek jeftini trik iz kuhinje političkih protivnika, koji, jasno, uključuju ponajprije HDZ i HGS. A kada političku utrku pokušavate svesti na razinu prevare u svrhu prikazivanja tobožnje ugroze “moralnog ćudoređa” – po kojoj ste upravo vi sami poznati – onda to šalje dosta jasnu poruku o tome koliko je povjerenje u vlastitu strategiju i program.
Šlag na torti je i druga predizborna “afera”, koja nije praktički stigla ni zaživjeti, a u kojoj se preko prominentnijih predstavnika paraobavještajnog podzemlja pokušala progurati teza o navodno inkriminirajućoj obiteljskoj pozadini samog Đogaša, kojem se već ranije iskopala i “općenitija” afera s nelegalnom terasom u centru Splita. Dalo bi se taj manevar povezati s razmjerno neočekivanim uspjehom liste Domovinskog pokreta koja će u ovom mandatu u Gradskom vijeću imati čak dva predstavnika. Međutim, to bi bilo pogrešno: oni su prvenstveno profitirali od niske izlaznosti, uz smanjenje broja birača po kotarima. U prijevodu, Domovinski pokret nije “pobjednik” izbora, niti su profitirali u značajnoj mjeri “prosvjednim” glasovima indisponiranih HDZ-ovih glasača, već je naprosto riječ o pomalo i poraznoj činjenici da za garantirano mjesto u Gradskom vijeću trebate pronaći otprilike 3.000 ljudi koji su vam spremni dati glas.
Bilo kako bilo, Puljak je uz malo znoja i još manje realnog rizika odveo situaciju u svoju korist, znajući u kakvoj je situaciji njegov glavni konkurent. HDZ je daleko od scenarija splitskog SDP-a, koji je ovog puta uspio progurati barem donekle kvalitetne kandidate u saziv Vijeća, ali činjenica da su u ogranku već krenule čistke – iako još na papiru postoji drugi krug – dovoljno govori koliko su oni sami svjesni činjenice da su prokockali i drugu šansu za povratak povjerenja svojih glasača. Sada Puljku predstoji nešto lakša razina pregovora za još stabilniju situaciju u Vijeću, ali isto tako i najveći izazov. Za čovjeka koji patološki želi dokazati kako je spreman i za vlast na nacionalnoj razini, ove naredne tri godine koje se nada odraditi bez novih turbulencija zasigurno predstavljaju najveći izazov u političkoj karijeri. Nakon što je dobio vlast na pladnju, vrijeme je za vidjeti je li spreman zaista biti “Za Split”, kako mu je slogan glasio, ili opet dobrim dijelom za samog sebe.