Trešnjevka je zagrebačko naselje na kojem se možda i najjasnije oslikavaju naše društvene transformacije u posljednjih sto godina. Onih sto godina u kojima je Zagreb od konjušnice bečkog dvora postao urbana sredina. U međuraću je Trešnjevka zaradila svoj mitski status kao naselje organiziranog i politički aktivnog radništva, postavši Crvena Trešnjevka, a i neki od pokušaja njene modernističke urbanizacije su upravo iz tog perioda poput naselja Prve hrvatske štedionice ili pak odgojno-obrazovnih ustanova arhitekta Ivana Zemljaka. U ranom socijalizmu je ostala gradska periferija u kojoj se novoizgrađeni stambeni soliteri i velebno postrojenje Končara izdižu iz naselja koje je još uvijek više selo nego grad. I ta, blago rečeno, urbanistička heterogenost će ostati njena stalna karakteristika. Kasnije se Trešnjevka približila centru izgradnjom nekih novih periferija i postala zadnja točka šireg centra grada, ali zbog toga nije ništa bolje urbanizirana.
U tranziciji se na taj raniji urbanistički nesklad nasadio novi građevinski kaos koji bubri i dalje i ne staje. Nekadašnja radnička i ne do kraja urbanizirana periferija je u međuvremenu postala širi centar grada, odnosno meta građevinsko-rentijerskog rezona. Investitori su nahrupili na Trešnjevku tražeći minimalni komad zemlje ne bi li tamo digli višekatnice ili čak nova naselja u kojima će stanari jedni drugima gledati u sobe kad izađu na balkon da malo udahnu svježeg zraka kojeg na Trešnjevci ni sinoć ni jutros – nema. Lipanj još nije došao svom kraju, ljeto nije ni pošteno počelo, a trešnjevački asfalt se žari. Jedino što vas može rashladiti dok hodate ulicom je kapanje vode iz klima uređaja koje verglaju od 0 do 24. Istovremeno, Trešnjevka smrdi, očajno smrdi jer pod takvim temperaturama i sat kašnjenja u odvozu smeća se primijeti, a kamo li dani. Glavne trešnjevačke ulice Ozaljska, Tratinska i Selska nemaju ni stabla ni sjene. Ono malo parkova je, malo je reći, nedovoljno da upije i ublaži ovakve temperature i posljedice klimatskih promjena na glavni grad Hrvatske.
Trešnjevka je istovremeno bastion nove vlasti u Zagrebu. Bila je to i prije nego je Možemo! osvojio vlast u glavnom gradu Hrvatske prošle godine, a sad je to pogotovo. To im daje svojevrsni politički legitimitet, ali i zadatak da upravo na toj kaotičnoj i neplanski izgrađenoj Trešnjevci u kojoj neke od uličica izgledaju više kao slamovi nego širi centar grada, primjene svoje politike za ublažavanje posljedica klimatskih promjena o kojima su toliko govorili u kampanji. I tu ne mislim samo samo na ozelenjivanje, nego i na prometne politike jer uz to što je izbetonirana i smrdi, Trešnjevka je i zakrčena autima pogotovo za vrijeme rush houra kada su Selska, ali i Ozaljska, Zagorska, Magazinska i Adžijina u jednom dijelu, gotovo začepljene. I vjerojatno ćete reći, ali ima i gorih primjera u Zagrebu i dijelova grada u kojima se možda i teže diše. Vjerujem da ima, ali nitko kao Trešnjevka, danas kada čekamo da se temperature popnu iznad 35 stupnjeva, nema tu ubojitu kombinaciju brojne populacije, manjka zelenila i javne infrastrukture, neplanske gradnje i nereguliranog prometa. Takva Trešnjevka s ovakvim temperaturama i klimatskim promjenama, jednostavno nije mjesto za normalan život.