Početkom lipnja domaća se suvremena cirkuska scena okupila na čak dva festivala: skoro desetljeće staroj i poznatoj Cirkobalkani u Zagrebu i nešto mlađem splitskom Festivalu neobičnih obitelji. I mimo festivalskih formata, ta scena itekako živi: prošle je godine u Hrvatskoj održano petnaest različitih cirkuskih manifestacija i premijerno prikazano trideset predstava. Međutim, kad ne izvodi, iza trapeza, reflektora, ulice i šatora, suvremena se cirkuska scena bori za svoje mjesto u domaćem kulturnom polju i bolje uvjete rada. Činjenica da suvremeni cirkus u Hrvatskoj formalno nije prepoznat ni priznat kao izvedbena umjetnost generira niz poteškoća za cirkuske radnike i umjetnice. O njima razgovaramo s umjetnicima i producentima Antoniom Kuzmanić iz organizacije Room 100, organizatoricom Festivala neobičnih obitelji i Nikolom Mijatovićem iz Cirkorame koja organizira Cirkobalkanu. Ovom prilikom obratili smo im se i kao predstavnicima nedavno osnovanog Društva umjetnika suvremenog cirkusa, organizacije koja želi poboljšati status ove umjetnosti i svih koji se u Hrvatskoj njome bave.
Krenimo u temu kratkim rezimeom svježih festivalskih utisaka. Kako su, iz perspektive vas kao organizatora, prošli ovogodišnja zagrebačka Cirkobalkana i splitski Festival neobičnih obitelji?
Nikola: Još se sliježu dojmovi s Cirkobalkane jer je bilo puno svega: dana, gostiju, programa – što lokalnih i gostujućih predstava, što popratnih radionica, izložbi i konferencija. Deset dana festivala je zahtjevno odraditi organizacijski, ali ove se godine dogodila dobra suradnja s ljudima iz Zagreba koji su se uključili i olakšali organizaciju. Također, nakon deset godina ovo je prvi put da je festival imao pravu festivalsku atmosferu, neki muving.
Antonia: Festival neobičnih obitelji je mlađi i kraći – ovo nam je bilo treće izdanje kroz trodnevni program. Selili smo na novu lokaciju, iz Doma mladih u Ljetno kino Bačvice i došli do nove publike. I prve dvije godine je festival bio posjećen, ali mi se činilo da znam svaku drugu osobu u gledalištu. Nismo presretni što smo terminom upali u turistički dio godine pa ćemo u duhu nomadskog cirkusa iduće godine opet preseliti, u travanj. Međutim, produkcijski je bio veliki izazov činjenica da smo festival odradili bez da znamo koji nam je ukupni budžet. Ne bi ga bilo moguće odraditi bez strane potpore koja je i dalje puno veća nego od domaćih financijera, i bez naših kolega.
S obzirom na stanje javnih potpora za kulturu, ne čudi da se u razgovoru o publici i programu vrlo brzo dolazi do teme oskudnih uvjeta njegove proizvodnje i položaju u kojem se nalaze kulturni radnici i umjetnici. Na toj ćemo se temi ovom prilikom i zadržati, ali prije nego dublje zagrebemo u uvjete rada, krenimo od formalnog statusa suvremenog cirkusa u Hrvatskoj. Kako on, institucionalno gledano, stoji u odnosu na druge umjetničke discipline i što to znači za organiziranje i mogućnosti rada u polju?
Antonia: Cirkus je trenutno kategoriziran kao ‘zabava’, odnosno nije u nomenklaturi umjetnosti i to povlači velik broj problema. Recimo, ne može se osnovati umjetnička organizacija koja će u papirima kao službenu djelatnost imati cirkus jer on naprosto nije zaveden kao izvedbena umjetnost. Čak i ako postoji umjetnička organizacija koja se time bavi i ima cirkus u vlastitom imenu, ne može to imati na papiru, u opisu svoje djelatnosti. Tako da smo uglavnom organizirani kroz udruge i za nas je dosta javnih potpora zatvoreno – ne možemo se javiti ni na jedan natječaj za strukovne ili umjetničke organizacije. Tako je bilo i kad su počele korona mjere, a ni sami umjetnici se nisu mogli javiti za pomoć jer nemamo svoju strukovnu udrugu niti mogućnost ostvarivanja statusa samostalnih umjetnika.
Nikola: Trenutno mi koji smo organizirani kroz obične udruge na javna sredstva apliciramo isključivo u polju inovativnih umjetničkih i kulturnih praksi. Tu i tamo eventualno uspijemo provući neki projekt kroz plesnu ili dramsku djelatnost, ali to je stvarno rubno. Promjena koju želimo bi trebala ići u smjeru toga da možemo aplicirati u svim kategorijama kojima bismo trebali pripadati, prije svega izvedbenih umjetnosti, i da nam to otvori pristup malo ozbiljnijim sredstvima u odnosu na ono s čim sad radimo. Promjena bi trebala umjetnicima omogućiti da apliciraju za vlastite produkcije, što je trenutno praktički nemoguće.
Zagovaranjem za priznanje suvremenog cirkusa kao izvedbene umjetnosti i mogućnost ostvarivanja statusa samostalnih umjetnika aktivno se bavi Društvo umjetnika suvremenog cirkusa u kojem je Nikola predsjednik, a Antonia njegova zamjenica. Društvo je mlado i još relativno slabo vidljivo na široj kulturno-umjetničkoj i medijskoj sceni, pa vas molim da nam kažete nešto više o njemu.
Antonia: Osnovali smo ga prošle godine s idejom da ono postane krovna organizacija za cirkus u Hrvatskoj, odnosno strukovna organizacija koja će okupljati sve radnike u polju suvremenog cirkusa i ulične umjetnosti. Društvo se bavi stvarima koje nedostaju na sceni, a naše pojedinačne organizacije nemaju kapaciteta da se bave njima ili ne osjećaju da imaju legitimitet za to. Među našim članovima su umjetnici, producenti, tehničari, kostimografi, scenografi, odnosno svi koji rade u suvremenom cirkusu i uličnoj umjetnosti. Ako sve bude išlo po planu i DUSC postane strukovna organizacija, moći će cirkuskim umjetnicima izdavati potvrde za porezne olakšice, a nakon nekog vremena ćemo moći krenuti u razgovor s Hrvatskom zajednicom samostalnih umjetnika da nam se omogući dolazak do statusa samostalnog umjetnika. Imali smo prvi sastanak s ministricom kulture koji je prošao u pozitivnom ozračju, ali čekamo konkretne promjene. Osim zagovaranja i aktivizma, ove godine izdajemo i godišnjak s pregledom čitave produkcije u 2021. godini i to planiramo raditi kontinuirano. Objavljujemo mjesečni newsletter, osmišljavamo i veliki edukativni projekt jer nam jako fali formalne edukacije i to utječe i na to da nemamo dovoljno mladih umjetnika, a razmišljamo i da trebamo educirati novinare i naći način kako riješiti problem da u Hrvatskoj nema nikoga tko bi kritički pisao o suvremenom cirkusu.
Kako trenutno rade i žive vaši članovi i drugi suvremeni cirkuski umjetnici u Hrvatskoj? Preko kakvih ugovora najčešće rade i jesu li adekvatno plaćeni? Da skratim: može li se i kako u preživjeti od suvremenog cirkusa?
Antonia: Rekla bih da većina ljudi funkcionira preko autorskih ugovora. Slobodnom procjenom bih rekla da možda četiri organizacije imaju stalno zaposlene, što je dosta malo. O visini plaće nećemo ni govoriti, jer apsolutno mislim da nije prilagođena količini rada. Ja osobno mogu živjeti od cirkusa, ali nije lagano i najveći mi je problem što nitko u kulturi ne evaluira rad. Možeš raditi malo, a možeš i ko konj, sve ostaje isto. Iako sama više ne nastupam u Hrvatskoj, iz razgovora sa dijelom kolega znam da su većinom slabo plaćeni kada rade u Hrvatskoj. Ali veći je problem što sa cjelovečernjim produkcijama nemaju puno prilika za izvedbama pa se većina kolega mora baviti i komercijalnim nastupima. Honorari hrvatskih umjetnika su jako daleko od, recimo, iznosa preporučenih u nedavno objavljenom cjeniku Saveza scenarista i pisaca dramskih djela (SPID). Strani umjetnici pak imaju svoje cijene na koje mi moramo pristati, rijetki od njih dolaze solidarno.
Nikola: Ja od cirkusa živim u svakakvim kombinacijama. Prošle godine sam se čak i zaposlio preko nekog projekta i to mi je bilo super jer sam prvi put u životu dobio neke novce za organizacijske poslove koje mi je inače bilo normalno da radim bez da sam plaćen. Na drugim projektima radim kao umjetnik, izvođač: javljam se na razne natječaje, organiziram i izvodim u samostalnim aranžmanima, na kraju preživim godinu i to ide u krug. Imam i neku godišnju kvotu besplatnog rada, radi solidarnosti, da se cirkus promovira u boljem svjetlu ili radi dobrobiti zajednice. To odlučim kad dobro proučim projekt i komuniciram s organizatorima. Ali sve u svemu, puno se radi i potplaćeni smo. Kad bi za neke od mojih predstava stavio na papir koliko bi svatko zapravo novaca trebao dobiti, svjestan sam da ih vrlo vjerojatno ne bi igrao nikad. Problem je i naći prostore s dobrim uvjetima za veće cirkuske predstave.
Zadržimo se malo na temi prostora, velikog infrastrukturnog problema za dobar dio nezavisne kulturne scene. Imate li adekvatne prostore za treninge i izvedbe?
Antonia: Ne ulazeći u to je li riječ o besplatnim, gradskim ili komercijalnim prostorima – jer tu je situacija šarolika kao i sa ostatkom scene – prostora za treniranje i za prve faze produkcija imamo. Ono s čim definitivno imamo problem i čega nedostaje su prostori za prezentaciju. Prostori nezavisne kulture kao što je amfiteatar u Domu mladih u Splitu za to uglavnom nisu adekvatni. Osobito imamo problema s korištenjem prostora gradskih ustanova u kulturi. Ako i imamo pristup, moramo ih skupo plaćati i time nam se onemogućuje da postavimo predstave u pravim tehničkim uvjetima. To nije situacija za zezanje: gledala sam istu predstavu u Zagrebu, u odgovarajućem prostoru s tehničkim osobljem spremnim na suradnju i adekvatnu pripremu, i u Splitu u kojem je predstava odrađena na šezdeset posto te kvalitete samo zbog toga što dizajn svjetla nije bio odgovarajući. Ako ne prikazuješ predstavu u adekvatnim uvjetima, ne uspijevaš graditi ni publiku.
Nikola: Nezavisna scena u Hrvatskoj termine u institucionalnim prostorima gotovo da ni ne može dogovoriti, a ako ih dogovori, to su uglavnom loši termini poput praznika ili za novac o kojem možeš samo sanjati. Iz mog iskustva, često se dešava i da tehničko osoblje u takvim prostorima nije upoznato s tim što je suvremena cirkuska predstava niti je spremno na suradnju. Zbog toga ja osobno radim s ljudima s nezavisne scene. Što se tiče prostora za rad, nakon potresa je Cirkorama izašla iz Medike koju smo koristili kao prostor za treninge i rad. Sada imamo samo cirkuski šator koji je dobar, ali ga možemo koristiti tijekom proljeća i ljeta, jer za njega nemamo grijanje. U njemu su ove godine od kad smo ga postavili početkom četvrtog mjeseca do početka festvala Cirkobalkana u lipnju non stop bile rezidencije domaćih i inozemnih umjetnika, samo su ulazili i izlazili. To govori da je potreba za adekvatnim prostorom za cirkus u Hrvatskoj ogromna. Kada bi postojao nekakav malo ozbiljniji i kvalitetniji prostor za rad, scena bi sigurno bila puno jača.
Jedan od pokazatelja razvoja i jačanja scene obično je i njeno uspješno pomlađivanje, stasanje novih ekipa i zadržavanje novih generacija umjetnica i radnika. Kako vas dvoje, koji ste već dugo prisutni na domaćoj suvremenoj cirkuskoj sceni i kao umjetnici i kao organizatori, vidite taj proces? Je li on uopće moguć u ovakvim uvjetima?
Antonia: Dok se ne desi neka konkretna promjena, sektor suvremenog cirkusa stagnira ili čak lagano propada. Radimo s premalim kapacitetima, a i dalje smo ludi i ne želimo smanjiti kvalitetu na kojoj provodimo projekte. U našim se organizacijama trudimo biti fer prema umjetnicima i ne dampamo cijene nego platimo onoliko koliko traže, ali onda to nas kao organizatore i voditelje stavlja u položaj prekarnih radnika. Jako je teško očekivati da će se stvarati nova količina mladih ljudi koji su spremni to i tako raditi. Nema ludila kojeg je bilo kod nas. Vide nas i vide da, bez obzira koliko radimo i međunarodno smo priznati, ovdje ne dobivamo bolji status. Pogotovo je u Splitu teško očekivati da će mlada osoba raditi ne samo u suvremenom cirkusu, nego općenito u kulturi i umjetnosti, ako zna da dobra plaća, sigurnost i prosperitet leže u turizmu.
Nikola: To je klasična situacija na nezavisnoj kulturnoj sceni – kak je svima, tak je i nama, samo još malo gore. To je dosta veliki problem. Oko njega se vrtila cijela kampanja koja se zvala “Aplauz ne plaća stanarinu“ – ljudi se žele baviti umjetnošću, raditi na nezavisnoj kulturnoj sceni ili raditi svoje projekte, ali na kraju se to svodi na entuzijazam. U nekom trenutku ili izgoriš pa prestaneš to raditi ili jednostavno gledaš gdje ćeš zaraditi novac da možeš preživjeti, pa se onda polovično baviš umjetnošću. Gledam mlade generacije koje su meni osobno dosta zanimljive jer imaju mogućnosti koje mi nismo imali, kuže to i koriste ih, odlaze preko Erasmus projekata van u cirkuske škole ili se školovati na akademije. Ali ovi koji su tu ili se vraćaju, dolaze do momenta u kojem im je sve zatvoreno. Treniraš, u formi si, očekuješ da trebaš dobiti neke novce da bi mogao isproducirati svoju predstavu, ali ne možeš jer se nemaš kome obratiti. To je kao začarani krug, sistem koji nije najbolje posložen i nije na stabilnim nogama.
Dobro ste međunarodno povezani s mrežama i organizacijama suvremenog cirkusa iz Europe. U kojim je od zemalja s kojima radite cirkuska scena na stabilnijim nogama, odnosno koje od tih zemalja imaju bolje primjere kulturnih politika prema suvremenoj cirkuskoj sceni?
Antonia: Pitanje je zapravo koja od njih nema. Naravno, svugdje ima problema, ali mi s Balkana se uvijek na međunarodnim događanjima zezamo da bismo rado htjeli imati njihove probleme. Zbog duge povijesti razvoja, centar suvremenog cirkusa je svakako u Francuskoj, ali meni je zanimljivo da je i Skandinavija danas na vrhu: nema dugu tradiciju, ali jednostavno ima strategiju razvoja suvremenog cirkusa. Dobar primjer je i Češka koja je prije deset godina bila otprilike gdje i mi, a danas osmišljava vlastiti kurikulum za učenje suvremenog cirkusa, ima genijalni centar i festival u Pragu i umjetnički kolektiv od nacionalne važnosti čije su sve produkcije javno financirane. Kulturne politike ih prate i prepoznale su suvremeni cirkus kao inovativnu izvedbenu vrstu koju publika voli i koju trebaju podržati. A mi smo stvarno nekako zapeli. Naš rast i našu potrebu da radimo više i bolje nitko ne prati financijski i zato stagniramo. Većina toga funkcionira na entuzijazmu nekoliko organizacija i pojedinaca koji nije u srazmjeru s potporama koje imao. To i naši strani kolege primjećuju. Kad zajedno pišemo budžete međunarodnih projekata za natječaje poput Kreativne Europe i uspoređujemo međusobno naše plaće, oni se šokiraju za kakve plaće i koliko radimo.