Vjerojatno najpopularnija tema na intelektualnoj ljevici posljednjih godina je ona o sudbini i kraju neoliberalizma. I marginalnija i utjecajnija štampa pune su članaka o prirodi tog kraja i o ispravnosti same dijagnoze. Poteškoće s tim raspravama leže u samim početnim parametrima: naime, na ljevici postoji cijela lepeza pozicija i interpretacija kad je riječ o neoliberalizmu. Neki mu uskraćuju pravo samosvojnog pojma, neki mu izvor vide u klasnoj akciji odozdo, neki u intelektualnom trendu koji je započeo u Mont Pelerinu, a neki u makroekonomskim politikama koje su bile odgovor na konkretne izazove prije četrdesetak godina, a ne realizacija ideoloških sklonosti.
Izostanak tog “zajedničkog nazivnika” u priličnoj mjeri stoji iza još jednog zamjetnog trenda – proliferacije različitih povijesti neoliberalizma. Jedan od zapaženijih naslova objavljenih ove godine na temu jest studija povjesničara Garyja Gerstlea “The Rise and Fall of the Neoliberal Order: America and the World in the Free Market Era” (Uspon i pad neoliberalnog poretka: Amerika i svijet u eri slobodnog tržišta). Postoji više aspekata kojima se Gerstleov narativ nastoji izdvojiti od onih konkurirajućih, a ovdje možemo spomenuti dva: uloga pada komunizma u periodu uspona neoliberalizma te prilično zanemarenu popularnost koji je projekt imao u određenim segmentima nižih klasa. No, ostavimo te aspekte po strani i podcrtajmo jedan koji ima značajnu ulogu u tekućim političkim sukobima koji se u nedostatku boljeg izraza nazivaju kulturnim ratovima.
Na ljevici se taj tip suvremenih ideoloških sukoba često odbacuje kao puka dimna zavjesa kojom desnica skreće pažnju s ekonomskih pitanja i klasne nejednakosti. Takav pristup, iako u sebi sadrži zrnce istine, pati od dva problema. Prvi se tiče upitne hijerharizacije političkih pitanja: zašto bi klasna nejednakost bila važnija od rodne ili etničke? A drugi je vezan uz nedostatak uvjerljivijeg objašnjenja od “dimne zavjese” i “skretanja problema” – to jest od puke manipulacije. Gerstle nudi prikladnu ulaznu točku koja ne iscrpljuje objašnjenja nastanka i dinamike kulturnih ratova, ali nudi kvalitetan kompas za kretanje po tom delikatnom terenu. Njegova perspektiva nije sasvim nova, ali je vrlo jasna i politički operativna. Gerstle, naime, tvrdi da su se obje strane u kulturnim ratovima – konzervativci i lijevi liberali – zapravo ideološki prilagodili ekonomskim promjenama koje je sa sobom donio neoliberalizam.
Konzervativci, koje Gerstle naziva neo-viktorijancima, su odgovor na neizvjesnost i rizike slobodnog tržišta pronašli u tradicionalnim obiteljskim strukturama i patrijarhalnim vrijednostima koje u određenoj mjeri zamjenjuju iščezavajuću državu blagostanja. Te su ideološke pozicije, naravno, postojale i prije, ali u ovom specifičnom političko-ekonomskom kontekstu i trenutku zadobivaju specifičnu funkciju i političku oštricu. S druge strane, njihovi protivnici, koje Gerstle naziva kozmopolitima, novonastalim okolnostima su se prilagodili veličanjem individualnih prava, hibridnih identiteta i slobodnog izbora na svim razinama. I te su orijentacije postojale i prije, ali u kontekstu afirmacije slobodnog tržišta, individualnog izbora i investitorske autonomije zadobivaju sasvim drukčiji politički značaj. Ono što jamči ustrajnost kulturnih ratova i polarizaciju društva na tom tragu jest činjenica da su se obje strane na različite načine prilagodile ekonomskim promjenama i tako ekonomska pitanja izgnala iz političke sfere. Ali politika se ne može izgnati iz ljudi.
Ako se ekonomski teren postavi kao neutralan i konsenzualan, onda se ispušni ventili moraju pojaviti negdje drugdje. Posrijedi nije zakon socijalne fizike. Proglašenje ekonomije ne-ideološkom sferom ne jamči da će realni učinci ekonomskih procesa izostati. Samo će se drukčije ideološki kamuflirati. I, naravno, nisu sve kamuflaže prihvatljive. Gerstle se u svojoj studiji fokusirao na američki kontekst, ali slični ekonomski procesi kojima smo svjedočili u našem kontekstu, kao i negativna trgovinska bilanca s Amerikom kad je u pitanju ideologija, sugeriraju da bi ovim analitičko-političkim kompasom mogli baratati i u našem dvorištu.