Sve masovnije korištenje privatnih instrukcija koje su postale ozbiljan biznis otkriva da se hrvatskom obrazovnom sustavu događa “privatizacija u sjeni” i da klasne razlike sve snažnije diktiraju obrazovne ishode. Također, taj oblik svojevrsnog javno-privatnog partnerstva škola i privatnog instrukcijskog biznisa jasno naznačuje eskalaciju društvene kompeticije i eroziju povjerenja u javne institucije.
Nedavno objavljeni rezultati istraživanja pod naslovom “Obrazovni biznis koji u Hrvatskoj i dalje raste”, autora Zrinke Ristić Dedić i Borisa Jokića, govore o pravoj eksploziji poduzetničke aktivnosti vezane uz obrazovni sektor. Naravno, instrukcija je, a o njima je riječ, oduvijek bilo. Uz ranije postojeći, također, vrlo unosni posao oko pojedinačnih poduka učenicima kojima neki predmet (obično matematika) ide slabije, unazad nekoliko godina razvio se do enormnih razmjera drugi krak te industrije – pripremni tečajevi za maturu, koju uglavnom pohađaju hiper-kompetitivni, vrlo motivirani, riječju – “nabrijani” gimnazijalci. Prema nalazima dvoje istraživača na predmaturalne tečajeve ide najviše đaka iz Zagreba i Dalmacije. Prošle školske godine – 2020/2021 – skoro je tri četvrtine (73,2 posto) zagrebačkih gimnazijalaca pohađalo pripremne tečajeve, dok je u ostalim regijama polovica gimnazijalaca polazilo kurseve, najviše iz matematike i prirodne grupe predmeta. Istraživanje kaže da čak ni dvogodišnja koronska pandemija tu industriju nije zaustavila. Dapače, samo su iznađeni novi oblici neformalnog podučavanja.
Prvi tip poduke koji smo spomenuli odnosio se na đake kojima su instrukcije bile potrebne da bi svladali regularno gradivo, obično da bi ispravili jedinicu, i to je bila pojava koja je bila poznata i odranije, bila je rijetka, svakako puno rjeđa nego danas, i obitavala je u sjenovitoj domeni srama, skrivanja i društvene nelagode. Obično bi bogatiji tata svog za školovanje posve nezainteresiranog potomka dao na brzinsku poduku nekom studentu iz kraja ili profesoru, samo da ovaj prođe osmi razred i okonča obavezni dio školovanja. Danas kad je i srednja škola obavezna, stvari se, dakako, i tu kompliciraju.
I danas smo u svojevrsnoj “sjenovitoj” situaciju. Naime, porast neformalne, para-edukacijske industrije, jedan od istraživača, Boris Jokić, burdijeovski naziva “obrazovanjem u sjeni”. Skupa sa svojom kolegicom ovaj fenomenom longitudinalno istražuje već 15 godina. U svom radu iz 2007. godine ovaj tip skrivene ekonomije definira kao dodatnu poduku iz predmeta koja se plaća. Porast obrazovne sive ekonomije Jokić danas komentira: “…ovi rezultati ukazuju na visoke aspiracije djece i roditelja u vezi obrazovanja. Kolikogod to političari ignorirali, u Hrvatskoj je obrazovanje ljudima važno. Oni su također znak visoke razine konkurentnosti pri upisu u određene srednje škole i fakultete.”
Grčevita borba za titule i diplome
I doista, Hrvatska sve više postaje tzv. skolarizirano društvo (schooled society), sve više omladine pohađa visokoškolske ustanove, prema nekim podacima preko 20 posto đaka u nas se upisuje na fakultete, što je na visokoj razini razvijenih zemalja. U takvoj situaciji obrazovanje od pomoćne socijalne funkcije (po kojoj obrazovanje služi boljoj prilagodbi tržištu radne snage ili razvijanju tzv. ljudskog kapitala i sl.), postaje središnja društvena vrijednost. Borba roditelja i njihove djece da se dođe do vrha obrazovne piramide gdje se ubire slatko voće najviših titula i diploma, ogorčena je i nesmiljena. U svakom slučaju, ovoliki rast industrije neformalne poduke jasan je znak erozije povjerenja u službeni školski sistem i znak je eskalacije društvene kompeticije, i u tomu Hrvatska među postsocijalističkim zemljama nije nikakva iznimka.
I u tom cijelom cirkusu nemaju ni roditelji ni njihova djeca baš nekog velikog izbora, ma koliko god se stalno javno trubilo o mogućnostima, perspektivama i slično. Obitelji su, zapravo, u svojevrsnoj zamci, vlada moralna i svaka druga panika i među njima i među maturantima. Studenti instrukcije doživljavaju, praktički, kao neizbježne. Jer, ako većina kolega iz razreda dobiju poduku i ako ide na instrukcije, pojedinac postaje zabrinut da će zaostati ne upiše li kurs i on sam. I, naravno, odlučuje se na plaćanje samo da bi držao korak sa svojim vršnjacima. I roditelji su dovedeni u škripac. Situacija je takva da se instrukcije doživljavaju kao dio normalne obiteljske podrške, koju ako ne pruže, mogli bi biti prokazani i prozivani kao oni koji zanemaruju budućnost svoje djece. I tako smo došli do toga da umjesto učenikovih mentalnih i intelektualnih sposobnosti, roditeljska odgovornost postane ključna varijabla u nečijem obrazovnom uspjehu ili neuspjehu.
Pri tome valja imati na umu da se cijelo ovo vrijeme same roditelje stalno, više ili manje, otvoreno gurkalo prema ovakvim ishodima, nudili su im se “izbori”, upućivalo ih se kako da poboljšaju izglede za vlastito potomstvo, kako da se nose s rizikom oko izbora “najbolje za svoje dijete”, učilo ih se da budu asertivni i proaktivni, ukratko da odgovore na sve izazove i zahtjeve modernog vremena. I inače se roditeljska uloga u školovanju vlastite djece danas jako uvećala, stalno su se osnaživale njihove inicijative, da bismo danas dobili bizarnu situaciju da čak i prva dama intervenira u školu svog potomka. Bulevarska štampa je pomno otpratila nedavni igrokaz – pa mi samo ponavljamo glavne naglaske – u kojem se Sanja Musić Milanović, supruga aktualnog predsjednika Zorana Milanovića, mejlom obratila školi i potužila na matematičke sate, navodno uza sav oprez i obzir, ali ipak… Možemo samo zamisliti kakva je panika zavladala u nastavničkom koru kad je mejl predsjednikovice zaiskrio na ekranima u zbornici i direktorskom uredu. Ishod se zna, preplašeni profesori predsjednikovom su sinu zasluženu četvorku iz matematike promptno pretvorili u nezasluženu peticu, i bruka je pukla.
Školovanje kao privilegija
Treba li uopće reći da u ovoj trci prema vrhu đaci sa slabijim socio-ekonomskim zaleđem nemaju praktički nikakve šanse. Oni su zapravo škartirani već poslije osmog razreda. Njima su već i same gimnazije nedostupne, a ako se i drznu nakon zanatske škole pristupiti maturi, izgledi da je prođu i plasiraju se u viši stupanj praktički su nepostojeći. Stoga i naši istraživači zaključuju da skrivena ekonomija obrazovanja sasvim sigurno ne pomaže u smanjivanju ionako ogromnih klasnih i ekonomskih razlika u našem obrazovnom sustavu s dvije brzine. Evo nekih zaključaka iz studije iz 2007, koji, bez daljnjega, vrijede još više i danas: “…zapaža se da ova pojava (neformalna edukacija) ima sposobnost povećanja socioekonomskih razlika te smanjenja jednakosti među učenicima… pojava privatnih instrukcija… može ugrožavati jednakost obrazovnih mogućnosti za sve učenike… roditelji djece koja pohađaju privatne škole često su boljega socioekonomskog statusa te češće mogu za svoju djecu osigurati dodatnu podršku učenju kroz privatne instrukcije, čak i kad ona nije ‘nužna’… pripremni tečajevi služe kao mehanizam koji povećava razlike među učenicima, smanjuje obrazovne šanse deprivilegiranim skupinama učenika i time, vjerojatno, utječu na reprodukciju njihova društvenog položaja…”
Kad govorimo o “sjenovitim” karakteristikama današnjeg školstva, recimo i to da je ekstrakurikularni biznis primjer “privatizacije u sjeni”, privatizacije koja, kad nije mogla na velika, ulazi na mala vrata odgojno-obrazovnog sustava. Već su neki zaključili da se tu radi o skrivenom ili prešutnom “javno-privatnom partnerstvu”, koje radi na korist obje strane: podučavanje za profit može povećati postignuća učenika i učiniti ga konkurentnijim u tercijarnom obrazovanju, a istovremeno se time uvećava i učinak i ugled same škole odakle ambiciozni učenik dolazi.
Što učiniti s fenomenom, koji nije više nešto naročito nov, čak ni u hrvatskim okolnostima? Nije sigurno znaju li odgovor na to naši istraživači. Odnosno, još se ne da nazrijeti misle li oni da bismo se trebali adaptirati novim trendovima i, primjerice, javnim sredstvima ispomoći sivu ekonomiju, možda s idejom da se sustav ojača tamo gdje se susreće s đacima sa slabijim socio-ekonomskim zaleđem, te da se po ugledu na dalekoazijske zemlje, koje su odavno pounutrile praksu “obrazovanja u sjeni”, zaključi sljedeće: ako biznis oko individualizirane poduke već ne možemo posve anulirati, onda ga barem stavimo jednim djelom pod kontrolu, pa da pristup tom tipu para-obrazovanja bude dostupniji i za djecu iz siromašnijih slojeva. Dakle, da se založimo za svojevrsnu koegzistenciju sive ekonomije i regularnog školstva. S tim u vezi autori u svom ambicioznom radu iz 2007. godine pomalo kriptično zaključuju da je potrebno: “…osmišljavanje sustava akreditacije za privatne tvrtke ili institucije koja se bave obrazovanjem…”. Takvom bi se vaučerizacijom para-obrazovnih, instrukcijskih agencija, ta u svojoj biti parazitska industrija, na neki način prevela u zonu kakve-takve javne kontrole i smanjila bi se, ako ništa, barem učenikova i roditeljska nesigurnost. Izbor je to između ozbiljnog narušavanja koncepta besplatnog obrazovanja, koje je u nas još uvijek na djelu i skandaloznog ponašanja države koja cijelo ovo vrijeme posve nezainteresirano promatra kako se privatizacijski korov širi domaćim školstvom. Izbor je to, znamo, između zla i goreg, izbor po uzoru – ako neprijatelja već ne možeš pobijediti, onda mu se barem pridruži.
Najskuplje skripte
Ako bi se privatna poduka kontrolirala, onda bi se barem smanjile šanse da se dogodi ono što se dogodilo potpisniku ovih redova. Naime, ove nam je godine kćer završila X gimnaziju i, dakako, pod pritiskom stvarnosti oko sebe navalila na nas da je upišemo na dvotjedni plaćeni tečaj za hrvatski, matematiku i engleski jezik. I mi smo to i učinili. Međutim, kćer se razboljela i deset od petnaest dana, koliko je tečaj trajao, nije ga mogla pohađati. Agenciji, naravno, nije palo napamet da je prebaci u neki drugi termin, a još manje da vrati novac, jer usluga nije učinjena. Kad je kćer konačno otišla na ona tri-četiri preostala dana kursa, i to na dio za hrvatski jezik, priznala je da je investicija doista bila promašena, jer su tamo predavanja for dummies. Ali, bitno je da smo mi pljunuli tri tisuće kuna za – ništa. Odnosno, za skripte, i to najskuplje.