U jugoslavenskom periodu, a i nakon raspada države, društveno-ekonomska uloga albanskih migranata koji su držali slastičarnice i slične obrte tretirana je kroz predrasude o mafijaškom podrijetlu novca, klanovskom karakteru Albanaca i urođenoj gladi za novcem. Puno uvjerljivije objašnjenje, a kojeg u članku nudi Mladen Zobec, sugerira da je riječ o poslovnim modelima koji su nadomještali socijalističku modernizaciju koja je u njihovom slučaju zakazala.
Usuđujem se s priličnom sigurnošću procijeniti da među čitateljima Biltena nema puno onih koji imaju nekoliko prijatelja ili drugova Albanaca ili Albanki s Kosova ili iz Makedonije. Ta je procjena vjerojatno još pouzdanija u slučaju Slovenije. Gdje god da tražili politička, ekonomska ili kulturna objašnjenja ove okolnosti, ne možemo poreći da takvo iskustvo postoji na razini svakodnevnog života ljudi. Iako se u Sloveniji i ostale doseljenike iz drugih dijelova nekadašnje Jugoslavije naziva pogrdnim izrazima “južnjaci” ili “čefuri”, jaz između slavenskih migranata i većinskog stanovništva značajno je manji u odnosu na jaz prema doseljenim Albancima.
Koliko su albanski migranti strano tkivo u očima domaće populacije pokazuju i razgovori sa samodeklariranim (kulturnim) ljevičarima, alternativcima i ostalim skupinama lijevog svjetonazora kojih u Sloveniji ne fali. Od njih se nerijetko čuju izrazi naklonosti prema Titu, crvenoj zvijezdi te jugoslavenskom bratstvu i jedinstvu. Ali kada je riječ o Albancima (češče ih se naziva “šiptarima”) aktiviraju se orijentalističke stereotipne predstave o klanovima, albanskom preuzimanju Izole, Kranja ili nekog drugog grada, a česta su i spominjanja mafijaški vođenih poduzeća. Činjenica da su Albanci shvaćeni kao “autsajderi” u kontekstu bivše Jugoslavije nije samo posebnost slovenske (kulturno) lijeve scene. Naprotiv, priča je značajno šira, kao što je i kolega Bartul Čović pokazao nedavno na ovom portalu kroz tezu o Albancima kao “slonu u sobi jugoslavenske povijesti”.
U ovom članku prvenstveno nas zanima društvena povijest. Istraživanje životnih iskustava albanskih migranata u Sloveniji služi kao polazište za razmatranje položaja Albanaca u Jugoslaviji i društvenih nejednakosti koje su u Jugoslaviji postojale unatoč socijalizmu i za koje samoupravni društveni poredak nije uspio ponuditi uvjerljivu socijalističku alternativu.
Karakter albanskog doseljavanja u Sloveniju
Na posljednjem jugoslavenskom popisu stanovništva 1981. godine Albanaca je bilo gotovo 8 posto, odnosno koliko i Slovenaca, a više nego Makedonaca ili Crnogoraca. Ipak, za razliku od njih, Albanci u Jugoslaviji nisu imali matičnu republiku, premda je Kosovo s većinskim albanskim stanovništvom imalo status autonomne pokrajine u sastavu Srbije, baš kao i Vojvodina. Albanci u Jugoslaviji uglavnom su živjeli na Kosovu i u Makedoniji, u dijelovima Jugoslavije koji su bili ekonomski najnerazvijeniji. To nije beznačajna okolnost, ako se uzme u obzir da su ekonomske razlike između najrazvijenije Slovenije i najnerazvijenijeg Kosova nadmašivale unutarnje razlika bilo koje druge europske države, uključujući i poslovično neravnomjerno razvijenu Italiju. Stoga ne čudi što su Slovenija i Hrvatska bile priželjikivane destinacije za migrantski rad za albansko stanovništvo s Kosova i iz Makedonije. Često je to bio manualni, nekvalificirani rad sezonskog karaktera, uglavnom u građevinarstvu, ali i u rudarstvu ili teškoj industriji. U tom je smislu albanska radna snaga u Sloveniji dijelila sličnu sudbinu s drugim jugoslavenskim unutarnjim migrantima u Sloveniji, samo što su vjerojatno bili niže pozicionirani u radnoj hijerarhiji.
Vjerojatno je čitateljima iz vlastitih životnih iskustava poznato da su Albanci često bili zapošljavani i u privatnim poduzećima ili obrtničkim radionicama, uglavnom u slastičarnicama, pekarnicama, kioscima brze hrane, kao prodavači na tržnici ili slično. Za razliku od zapošljavanja u društvenom sektoru, privatni sektor (samo)zapošljavanja nudio je bolje mogućnosti socijalne mobilnosti za dio albanskog stanovništva, iako pod mnogo lošijim radnim uvjetima i obično bez standardnog paketa radničkih prava.
Albanci su bili nadprosječno zastupljeni u privatnim obrtima u odnosu na ostale jugoslavenske unutarnje migrante. U Sloveniji su se prvo uglavnom zapošljavali u obiteljskim slastičarnicama, a nešto kasnije i u kioscima s brzom hranom te ugostiteljstvu.
Predrasude kao ulazna točka za sociologiju jugoslovenskih albanskih migracija
Koje su, dakle, političke, ekonomske i kulturne okolnosti uzrokovale da migracija dijela Albanaca u Jugoslaviji bude posebno obilježena radom u privatnom sektoru? Za ilustraciju, vrijedi se pozabaviti trima uobičajenim predrasudama. Ukratko: 1) Sklonost (samo)zapošljavanju u privatnom sektoru doživljavana je kao glad za velikom zaradom, umjesto da je shvaćena kao izraz nepovjerenja prema jugoslavenskim institucijama i društvenom/državnom sektoru 2) Eventualni financijski uspjeh albanskih privatnika migranata odmah se interpretirao kroz prizmu navodno mafijaškog podrijetlo novca, umjesto fokusa na samoeksploataciju, dugo radno vrijeme i teške uvjete rada 3) Opće je mjesto da Albanci koji se bave obiteljskim poslovima rade to na klanski način. Malo se pak vodi računa o tome da su naslanjanjem na obiteljske veze privatne radnje omogućile društvenu mobilnost tamo gdje je socijalistička modernizacija zakazala.
Što navedena objašnjenja zapravo znače? U određenim je epizodama jugoslavenskog socijalizma albansko stanovništvo bilo izloženo znatnom nepovjerenju jugoslavenskih vlasti, a nerijetko i izravnoj represiji. Relativno mirnom razdoblju kulturnog procvata između 1966. i 1981. prethodilo je Rankovićevsko nasilje, dok su osamdesete obilježene kosovskom krizom i sve snažnijim i sve manje selektivnim represalijama. Dvije trećine trajanja socijalističke Jugoslavije bile su dakle obilježene kriznim uvjetima i međusobnim nepovjerenjem između državnih vlasti i Albanaca, koji su za vlast bili potencijalni iredentisti ili kontrarevolucionari, često i bez obzira na političko opredjeljenje. U tom kontekstu valja razumjeti i samozapošljavanje u privatnim poduzećima i obrtima, koje je nekim albanskim privatnicima doista donijelo bogaćenje, ali prije svega većini njih ponudilo relativnu neovisnost od institucija društvenog ili državnog sektora.
Nadalje, poslovanje u privatnom sektoru omogućilo je društvenu mobilnost ne zbog kriminalnih aktivnosti, već uglavnom zbog poslovnog modela utemeljenog na povoljnim proizvodima za široku potrošnju kao što su deserti za rastuću kupovnu moć radničke klase ili brza hrana za domaći i imigrantski proletarijat. Ti su proizvodi mogli biti jeftini zbog niske cijene rada, iznimno dugog radnog vremena te čestog neplaćanja članova obitelji u monetarnom obliku.
To nas dovodi do treće predrasude o klanovskom karakteru albanskog društva. Istina je da je odnos između privatnih poduzeća i obitelji učestalo bio vrlo intiman, ali uglavnom u kontekstu potreba gore opisanog poslovnog modela temeljenog na samoiskorištavanju. Pri tome je sama legitimnost izraza “samoiskorištavanje” upitna pošto potpuno zanemaruje da je za dio jugoslavenske populacije uključenost u privatni sektor, bilo kod kuće ili u drugim republikama, bila rijetka mogućnost društvene mobilnosti. Ali ta se mogućnost u slučaju albanskih obrtnika mogla ostvariti samo u mjeri u kojoj je u privatni biznis bila uključena proširena obitelj s tradicionalnim obiteljskim odnosima, što je omogućavalo prijenos znanja i centralizirano upravljanje resursima na razini obitelji. Na taj način omogućena je ekspanzija, a time i uključivanje novih članova obitelji. Nerijetko su obrti migranata bili integrirani u domaću poljoprivrednu ili agro-pastoralnu proizvodnju kod kuće. Postojao je, dakle, simbiotski odnos između privatnih poduzeća/obrta i obiteljskih struktura, što je nudilo nivo društvene mobilnosti koji socijalistička modernizacija nije mogla ponuditi. Umjesto retrogradne priče o klanovskom sustavu, valja se stoga zapitati za koje je potrebe kod jugoslavenskih Albanaca mobilizirana tradicionalna obitelj i zašto te potrebe socijalistička modernizacija nije uspijela zadovoljiti. Klasična proletarizacija, koju je primjerice u makedonskom kontekstu jače iskusilo pravoslavno stanovništvo, za Albance bi značila neizbježan raspad zajednice i socijalne sigurnosti, a to s obzirom na niska obećanja socijalističke modernizacije nije vrijedilo rizika.
Protiv viktimizacije
Činjenica je da su Albanci u Jugoslaviji često bili tretirani kao drugorazredno stanovništvo, a njihovo natprosječno učešće u privatnom sektoru dijelom odražava tu realnost. Ali to nije cijela istina. Kao što ne želimo prikrivati negativno albansko iskustvo u jugoslavenskom periodu, isto tako ne želimo prihvatiti viktimizacijsku interpretaciju po kojoj su Albanci u Jugoslaviji uvijek i zauvijek bili marginalizirani ili da su stalno i posvuda bili podvrgnuti represiji. Da je priča mnogo kompleksija dokazuje i samo postojanje brojnih uspješnih obrta u doba Jugoslavije koji su mnoge obitelji uspjeli izvući iz siromaštva.
Kao što je ilustrirao kolega Čović, jugoslavenske su vlasti ponegdje uložile značajan trud da smanje ekonomsku nejednakost između jugoslavenskog sjevera i juga i pokušaju eliminirati nepravedan odnos prema Albancima po nacionalnom ključu. To je i razlog zašto su rasprave koje su nedavno pokušale primijeniti koncept rase na slučaj jugoslavenskih Albanaca na vrlo skliskom terenu. Vrlo brzo upadamo u zamku viktimizacije koja zaboravlja na djelovanje samih migranata. U razgovoru s mnogim Albancima i sam sam čuo i negativna i pozitivna sjećanja na socijalističku Jugoslaviju, često i od istih ljudi. Ipak, iz perspektive Slovenije ili Hrvatske, socijalistička je Jugoslavija bila nešto sasvim drugo nego iz perspektive Makedonije ili Kosova.