Jučer se obilježilo 27 godina od srebreničkog genocida. Komemoracija i dženaza žrtvama zločina koje su snage Vojske Republike Srpske pod vodstvom Ratka Mladića počinile nad podrinjskim Bošnjacima, već odavno nije posvećena tim žrtvama i njihovim obiteljima, nego bosanskohercegovačkoj i regionalnoj dnevnoj politici. Tako je bilo i jučer. Dan poslije 11. jula većina medijskih reakcija i komentara na društvenim mrežama posvećena je crnogorskom premijeru Dritanu Abazoviću i njegovom govoru na samoj komemoraciji i rečenici: “Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima, i nisu ga počinile vojske nego politike, politike zla, politike smrti i politike prevara.” Bez ikakvog interesa da branim mladog crnogorskog političara čije su političke ambicije očito veće nego njegovi politički i retorički kapaciteti, njegova izjava je tek nespretan i nemušt pokušaj da o Srebrenici govori u univerzalnom, a ne nacionalnom diskursu. Međutim, loš izbor riječi i rečenične konstrukcije i to upravo tog 11. jula i to baš na mjestu na kojem su se događala smaknuća bošnjačkih dječaka i muškaraca, a i poraz međunarodne politike zaštite “zaštićene zone” Srebrenica, od Abazovića je u par sekundi napravilo “albanskog četnika” i trbuhozborca politika Aleksandra Vučića i službene Srbije.
Ubrzo je pretis lonac crnogorskih političkih tenzija koje traju još od izbora u kolovozu 2020. eksplodirao na mjestu koje je najmanje prikladno za to. Srebrenica je postala poligon na kojem se rješavaju crnogorski, ali i šire regionalni odnosi: kriza tamošnje vlasti i parlamentarne većine, involviranje službenog Beograda u unutarnje odnose u Crnoj Gori i ostatku regiona, potpisivanje temeljnog ugovora kojim se uređuju odnosi između države (Crne Gore) i Mitropolije crnogorsko-primorske (Srpske pravoslavne crkve), Otvoreni Balkan, bosanskohercegovački izbori i što sve ne. Intencije mladog Abazovića da vješto manevrira između svega toga svakako postoje, ali teško je povjerovati da je došao u Srebrenicu na nagovor svojeg tobožnjeg političkog oca Aleksandra Vučića da izvrijeđa žrtve, Bošnjake. A tako bi nekako glasila ekstremna verzija kritika i osuda Abazovićevog govora. Odnosno one jedne njegove rečenice izvučene iz konteksta ostatka govora koji je u skladu s prigodom i očekivanjima.
Međutim, Abazovićeva izjava, koliko god bila izraz retoričke nespretnosti ili stilske ograničenosti, ipak je simptomatična. I to ne zato što je dokaz da je Abazović vučić u janjećoj koži, nego jer pokazuje tu stalnu tenziju između nacionalnog i univerzalnog diskursa o genocidu, odnosno o žrtvama. Naime, Abazović je pokušao da o Srebrenici progovori kroz univerzalističke i pomalo apstraktne termine poput ljudi (umjesto Bošnjaka) kao žrtava ili politika (umjesto konkretne Vojske Republike Srpske) kao izvršioca genocida. I umjesto da time poentira, njegova jedna rečenica je izazvala snowball efekt i postala primjer negiranja činjenica vezanih za genocid u Srebrenici u kojem su ljudi ubijeni baš zato što su Bošnjaci. Pritom je upravo to stalno pregovaranje između genocida kao temelja nacionalnog identiteta i genocida kao temelja zaštite globalnih, univerzalnih ljudskih prava nešto što je karakteristika suvremenih komemorativnih praksi i politika i na postratnom Balkanu. Prema sociologinji Lei David i tezama iz njene knjige “Prošlost nas ne može izliječiti”, upravo nacionalni diskurz i potreba da se genocidi (i Srebrenica, ali i Jasenovac) i njihovo žrtvoslovlje iskoriste u izgradnji nacije ili pak nacionalne politike uvijek na kraju prevladaju. A Abazovićev pokušaj da jednom rečenicom preskoči taj zov nacionalnog i zakorači u univerzalno, trijumfalno je fejlao izazvavši reakcije koje pokazuju da što godine prolaze, to jačaju tendencije nacionalizacije kulture sjećanja. I to pogotovo u društvima u kojima ne postoje ni sistemska politika pomirenja, a ni infrastruktura koja bi to omogućila; u društvima u kojima se svaki zločin i svaka žrtva može lako iskoristiti i postati zalog za neke nove, buduće i tuđe žrtve.