Na ljevici, i to prilično široko shvaćenoj, postoji značajna doza zazora od sporta. Taj se zazor zasniva na nekoliko društvenih pretpostavki i oblika političkog samorazumijevanja. Same te pretpostavke i samorazumijevanja predstavljaju prepreku lijevim artikulacijama sporta i rekreacije u političkim programima. Tamo gdje su te artikulacije i prisutne one često zaobilaze ključne aspekte i najproblematičnija mjesta i ostaju zakovane za malo šire liječničke preporuke o vrijednosti kretanja i rekreacije. Ako su i razrađene ostaju na dnu liste političkih prioriteta. Što je možda i opravdano, ali to mjesto na listi uglavnom nije ishod rasprave o prioritetima već programske hijerarhijske inercije, oslonjene na spomenute pretpostavke i oblike samorazumijevanja.
Istaknut ćemo četiri varijante tih pretpostavki i oblika koje definiraju većinski pristup suvremene ljevice sportu. Najpametnije je krenuti od one najgluplje. U lijevim krugovima se nerijetko može čuti mišljenje o sportu kao ljudskoj aktivnosti niže vrijednosti u usporedbi, na primjer, s čitanjem knjige ili putovanjem u Pariz. Iz tog mišljenja isuviše često slijedi i procjena inteligencije sportaša. Oni su, naime, uglavnom glupi jer je prema, na primjer, poslovičnom opisu nogometa, to igra u kojoj 22 debila trči za nekakvom loptom. Intelektualna nadmenost u odnosu prema sportu nije, naravno, boljka ljevice kao takve. Ona je na ljevici prisutna zbog specifične socijalne strukture same ljevice koja se formirala u proteklih nekoliko desetljeća, a u kojoj ključnu ulogu igraju srednje klase i visokoobrazovani ljudi.
Na tu se pretpostavku i klasnu pozadinu nadovezuje i ona druga koja sport i rekreaciju ne vidi kao društveno ili političko pitanje već kao stvar individualnog izbora. Oni koji se bave sportom čine to radi vlastitog zdravlja ili izgleda i ta rutina spada u paletu onih aktivnosti koje služe da se brinemo o sebi i svom tijelu. S obzirom na to da takav pristup sa sobom odbacuje pitanja o društvenoj infrastrukturi i razinama pristupa rekreativnom bavljenju sportom automatski odgovornost za vlastito tijelo i zdravlje postaje stvar pojedinca, a ne zajednice. A ako nešto spada u domenu pojedinca, a ne zajednice, onda će oni pojedinci koji imaju resurse i kapacitete te interese moći realizirati, a dok će onima koji “ovise” o društvenoj infrastrukturi puno toga ostati uskraćeno. Tamo gdje odluke pojedinaca nadmašuju one zajednice ljevica nema što tražiti.
Sklonost individualizmu na suvremenoj ljevici bitno oblikuje i treću pretpostavku. A ona je vezana uz navijače i općenito mase koje prate sport. Na ljevici, kod nas, ali i širom Europe, smatra se uglavnom da su te mase zatucane i/ili nacionalističke. Problem s tim stavom nije u njegovoj deskriptivnoj (ne)preciznosti već u tome što proizlazi iz uvjerenja po kojem su mase uvijek zatucane i fašističke, totalitarne, zavedene, ne-demokratske, ovakve i onakve. Takav stav dijelom proizlazi iz prve pretpostavke o inherentnoj gluposti sporta, ali prije svega iz uvriježene predodžbe o masama kao nositeljicama povijesnog fašizma. Ta se predodžba razvila i prilično rasprostranila u posljednjih četrdesetak i više godina na krilima liberalnog povijesnog revizionizma koji je uspon fašizma u Europi tumačio kao ulazak zatucanih masa u politiku. Ozbiljnije povijesne studije, poput one Ishaya Landa, “Fašizam i mase”, nedavno objavljene i kod nas, uvjerljivo pokazuju da je fašizam zapravo bio sredstvo kojim se nastojala ukrotiti masovna politika i demokracija. Sklonost nezanemarivog dijela ljevice tezi o masama kao inherentno iracionalnima prilično je opasna i važnošću i utjecajem itekako nadilazi sama sportska pitanja.
Četvrta pretpostavka koja priječi ljevicu u suvislijem bavljenju sportom je ona koja smatra (profesionalni) sport najobičnijim kapitalističkim proizvodom koji narod odvlači od važnih društvenih pitanja. Nerijetko se na ljevici može čuti teza po kojoj sportu inherentna kompeticija odražava vrijednosti kapitalizma i jamči mu ideološku stabilnost. Ta analogija ne samo da previđa bitne razlike poput eksploatacije već se zasniva i na prilično bizarnom pogledu na kapitalizam i njegovu povijest: kad bi kapitalizam u bilo kojoj mjeri ovisio o rasprostranjenosti sporta kao ideološkog jamca, davno bi bio zaboravljen kao povijesna epizoda. Također, pretpostavka po kojoj bi radnik, na primjer, bio aktivniji u sindikatu da preko vikenda ne gleda englesku ligu, nije baš najuvjerljivija priča o povijesti slabljenja sindikata i pasivizacije radništva. On bi bio aktivan kad bi mu sindikat pružio atraktivnu i efikasnu priliku za poboljšanje svog statusa i životnog standarda. Pogotovo jer su televizijski sportski paketi sve skuplji.
U ovom tematu koji ćete na Biltenu moći čitati u naredna dva tjedna nećemo odgovoriti na sva pitanja i probleme koje ove pretpostavke otvaraju. Ali nadamo se da ćemo neka načeti. Bavit ćemo se pitanjima problema školskog sporta u kontekstu opće komercijalizacije sporta i nevolja ljevice sa sportom; javnom infrastrukturom koja bi zajednici trebala jamčiti pristup sportu i rekreaciji; povijesnom epizodom u kojoj ljevica i sport nisu bili miljama razdvojeni; političkom ekonomijom suvremenog nogometa; ulogom sporta u izgradnji nacionalnog identiteta. To je tek početak, a ideja vodilja je bila izjava jednog rekreativnog malonogometaša koji je nedavno poslije termina na pivi na samokritike suigrača o loše odigranoj partiji, samo odgovorio: “Važno je da se zajednica istrči.”