Suvremeni nogomet na elitnoj razini sastavni je dio političkih i ekonomskih globalnih procesa. Zato ga i treba gledati da bi se ti procesi razumjeli. O tome kako je nogomet “zaslužan” za suvremeni populizam i kako prati suvremene financijske strategije akumulacije piše Florin Poenaru.
Povjesničar David Goldblatt, student Erica Hobsbawma i vjerojatno najbolji kroničar nogometa danas, identificirao je Italiju 1986. godine kao rodno mjesto suvremenog sporta kao takvog. Istovremena reinvencija televizije i nogometa – ili preciznije, njihova međusobnog odnosa – u izvedbi Silvija Berlusconija, promijenila je nogomet zauvijek i u tom procesu ponudila moćni koktel za nastavak Berlusconijeve političke karijere. Nemoguće je odvojiti berluskonizam od nogometa i nemoguće je shvatiti neoliberalni i post-politički populizam koji je utjelovio Berlusconi bez uzimanja nogometa u obzir. Radikalno lijeve ili konzervativne teorijske perspektive koje nogomet smatraju tek simptomom kasnokapitalističkog konzumerizma su jednostavno lijeni moralistički oblici nadmenosti.
Puno plodniji pristup sastoji se od bilježenja dvosmislenosti odnosa same igri prema politici i društvu generalno. Nogomet je ishodišno nastao kao pokušaj elita da se odupre fizičkoj i moralnoj degeneraciji Britanskog Imperija. Pretpostavljalo se da će nogomet ojačati političku i birokratsku vlast bez da ugrozi njihove kapacitete u obavljanju političkih i birokratskih zadataka. Međutim, sport se proširio među tvorničkim radnicima poput požara u samoj Britaniji, ali i u kolonijama. Amaterski nogometni klubovi i udruženja nicali su po cijelom svijetu kao gljive poslije kiše i tako učvršćivali ne samo raznolike lokalne načine igre već i, vjerojatno važnije, raznolike (i suprotstavljene) klasne, etničke, rasne i nacionalne identitete. Rod je također važan u ovoj priči s obzirom na to da su žene sistematski priječene, nerijetko i nasilno, u igranju nogometa. Što je bilo toliko specifično u samoj igri da je postala tako privlačna radničkim klasama diljem svijeta i podatna za političke artikulacije u svim mogućim nijansama? Zašto nijedan drugi sport nije uspio ostvariti takav status? Postoji li nešto u samoj igri (broj igrača, pravila itd) što objašnjava njenu popularnost ili pak popularnost duguje tome što se lako može inkorporirati u različite identitetske i političke projekte?
Ni rezultat ni profit
Ne postoji definitivan odgovor na ovo pitanje, ali jedna činjenica je sigurna: nogomet je bio centralni dio povijesti industrijskog kapitalizma od britanske sredine 19. stoljeća kao što su to bili razvoj gradova i željeznica. Nogomet je neodvojiv od (zapadne) modernosti i nosi u sebi sve njene dijalektičke značajke. Nogomet je preživio povijesne epohe u kojima je nastao i u kojima se širio kao globalni fenomen, a danas se pojavljuje kao nekakav neobični zastarjeli artefakt. Ta ga distinktivna značajka čini simptomom našeg suvremenog svijeta. Kriza same igre i slabosti koje je okružuju otkrivaju šire društvene bolesti.
Otprilike otpočetka novog milenija desetak europskih klubova dominira nogometom. Imaju dovoljno financijskih kapaciteta da se međusobno natječu privlačeći najveće talente u sportu, bilo da je riječ o igračima ili trenerima i stručnim timovima. Živimo u eri u superklubova u kojoj je status same kompeticije prilično upitan u usporedbi s prošlim vremenima. Ti klubovi se natječu međusobno i razina nogometa koju prezentiraju je sublimna jer se radi o nevjerojatnoj koncentraciji talenta, ali sve je manje rizika, neizvjesnosti i rivalstava. Postati i ostati elitni nogometni klub u financijskom smislu postao je cilj po sebi. Trofeji su sekundarna stvar i očekuje se da će doći sami po sebi ako ostanete dijelom elite. Najbolji primjer za to je Manchester United. Njihov kontinuirani financijski uspjeh se nastavlja svake sezone unatoč tome što rezultati i trofeji izostaju.
Nogomet je danas zapravo veliki financijski balon premrežen korupcijom i prljavim novcem, pogotovo na samom vrhu. Vladajuća tijela, UEFA i FIFA, legla su korupcije kao što su u svojim tekstovima dokumentirali istraživački novinari David Conn i Philippe Auclair. Upravo smo zbog toga i svjedočili ironiji moralne čestitosti nakon što je Roman Abramovič uslijed sankcija Rusiji bio primoran prodati Chelsea. Cijela se industrija zasniva na mutnim vlasnicima kojima rezultat nije glavni motiv.
Prilično je znakovito da među glavnim motivima nije ni profit. Elitni klubovi uglavnom ne generiraju profit svojim vlasnicima i nije ni predviđeno da to rade, barem ne u onom klasičnom, izravnom smislu. Oni predstavljaju vrijednost koja se koristi kao poluga za neke druge ciljeve. Manchester City, PSG i odnedavno Newcastle samo su PR alati za države iz Perzijskog zaljeva. Stari klubovi poput Barcelone i Real Madrida su naprosto preveliki da propadnu unatoč tome što se konstantno nalaze u velikim dugovima. Političke veze uvijek nađu načina da ih zadrže iznad vode i na nogometnom vrh, barem za sada. Ono što se događa na terenu i što navijači misle ima sve manje utjecaja. Elitni nogometni klubovi više nisu prvenstveno nogometni klubovi. Oni su financijska imovina u mreži financijskih makinacija i povezanih interesa.
Prihodi koji se generiraju iz samog nogometa važni su za klubove koji se nalaze koju stepenicu ispod onih elitnih. Pandemija je tu sliku prilično razotkrila. Zarada od karata, pa čak i od TV prava, za elitne klubove nisu toliko važne stavke jer većinu sredstava dobiju kroz financijske injekcije vlasnika koje onda pravnim vratolomijama zamaskiraju. Uloga prihoda od TV prava i ulaznica je prenaglašena kad su u pitanju klubovi iz najvišeg ešalona. Oni jesu važni, ali nisu toliko odlučujući.
Sudbina nogometa
Neposredan učinak ove stratifikacije nogometa i manjka kompeticije inherentan nejednakim odnosima jest srozavanje ugleda nacionalnih prvenstava, slavne institucije koja datira još u vrijeme koegzistencije nogometa i industrijalizacije. Jedini razlog njihove egzistencije vjerojatno se nalazi u inerciji tradicije koja se u nogometu može pretvoriti u robu za prodaju. I nacionalna prvenstva i Liga prvaka koja je povijesno okupljala prvake nacionalnih prvenstava pomalo gube smisao. Nacionalnim prvenstvima dominiraju jedan ili dva elitna kluba, dok Liga prvaka više nije ono što joj ime kaže. Jaz koji razdvaja elitne klubove i ostatak je toliki da je prošlogodišnja najava Superlige zapravo bila konstatiranje očitog. Ono što je spriječilo njen nastanak su nesuglasice između elitnih klubova, interno i u odnosu s UEFA-om, oko distribucije novaca. UEFA želi zadržati više novaca nego što su ih elitni klubovi spremni podijeliti pod parolom redistribucije prema manjim klubovima. Radi se zapravo o obliku trickle down ekonomije koja samo širi jaz između elite i ostatka pod krinkom kompeticije. Međutim, elitnim klubovima takvo što više nije potrebno. Zatvoreni dućan samo za elitu – u kojem nema stvarne kompeticije – u skladu je s današnjim oblikom kapitalizma i strategijama akumulacije.
Financijska koncentracija na vrhu nije jedina snaga koja erodira suvremeni nogomet. To čini i klasna dinamika. Iako je nogomet i dalje prilično meritokratska aktivnost u kojoj se nagrađuje talenat bez obzira na socijalnu pozadinu i porijeklo, pojavljuju se određene tendencije poput (nerijetko i privatnih) akademija koje umanjuju klasnu mobilnost koju je nogomet jamčio u prethodnom periodu. Te nogometne akademije igraju disproporcionalnu ulogu kao odskočna daska za buduće nogometne karijere i uglavnom su povezane s elitnim klubovima. Time se stvara dodatni jaz jer veliki broj klubova ovisi o posuđenim igračima iz većih klubova. Ta je praksa najočitija u Engleskoj, ali je i prilično proširena. Povijesni klubovi u Europi i Južnoj Americi (Benfica, Ajax, Monaco, Flamengo) danas su zapravo neodvojivi od uloge akademija i omladinskih pogona. Oni proizvode gotove igrače za elitne klubove. To dovodi do uniformizacije igrača – po igri, izgledu i ponašanju – što ih čini lakše zamjenjivim i teško razlučivima čak i na najvišem nivou. Šanse za pojavu nekoga poput Maradone čine se prilično mizernima.
Promjene su zadesile i nogometnu publiku. Sve je izraženija srednjoklasna struktura publike i to ne samo na stadionima već i pred televizijom i na internetskim platformama. Gledanje nogometa danas ima sve manje veze sa samom igrom, a sve više s mogućnošću sudjelovanja u globalnom iskustvu koje nije nimalo jeftino.
Teško je predvidjeti hoće li nogomet preživjeti trenutne slabosti i problemi ili će izumrijeti kao i originalni društveni uvjeti u kojima je nastao. S jedne strane postoje jasni signali da mu popularnost pomalo kopni. Ključni razlog leži u sve kraćem rasponu pažnje u suvremenom društvu. Trajanje utakmice od 90 minuta nogometu u tom kontekstu ne ide u prilog. Također, konkurencija u obliku različitih programa i iskustava je sve snažnija. Tu spadaju i fantasy lige i online igranje nogometa čija je poveznica sa stvarnim nogometom sve oskudnija. Čak ni okorjeli kladioničari više ne gledaju nogomet nego se oslanjaju na kompjuterski generirane izglede.
S druge strane nogomet ima navadu da iskoči na neočekivanim mjestima. Ženski nogomet je nastao kao oblik grassroots otpora muškom šovinizmu i patrijarhatu, ali danas dolazi polako u sjedište pozornosti zahvaljujući korporativnim i medijskim interesima koji nastoje eksploatirati tu nogometnu tržišnu nišu. Radi se o rastućem fenomenu koji će nogometu dati novi impuls. Također, rastu i muški grassroots nogomet i onaj rekreativni. Razočarani s bolestima suvremenog nogometa sve veći broj nogometnih ovisnika se okreće amaterskom nogometu, bilo da igra ili gleda. Taj osjećaj nogometa iz ranih perioda je prilično zarazan.
Bez obzira na to koja će mu biti sudbina, nogomet će, kao što je to i uvijek činio, u priličnoj mjeri reflektirati putanju društva. Zato ga je važno gledati.