U posljednjoj epizodi stvaranja slovenskog nacionalnog identiteta krajem prošlog stoljeća sport je imao važnu ulogu. Taj se identitet prvenstveno zasnivao na razlikama prema ostalim jugoslavenskim narodima: Slovenci su disciplinirani i radišni individualci koji vole skijanje, dok su Hrvati, Srbi i Bosanci korumpirani kolektivci koji vole nogomet.
Reprezentativni nogomet nerijetko ima tu zanimljivu karakteristiku da i pogled sto godina unatrag čvrsto ukazuje na činjenicu da se odnos snaga između pojedinih država baš i nije toliko promijenio. To, na primjer, važi za Sloveniju i Hrvatsku. Usprkos bezbrojnim generacijama nogometaša i nespornim uspješnijim ekonomskim razvojem Slovenije u tom periodu, ona ostaje nekoliko koraka iza svoje južne susjede na nogometnim travnjacima.
Osim za vrijeme vrhunca slovenskog reprezentativnog nogometa početkom 2000-ih, nikad nije bilo sumnje da je hrvatski nogomet dominantniji i onaj koji posjeduje više talenta. To su potvrdila i posljednja dva kvalifikacijska susreta reprezentacija. Iako je Slovenija šokirala Hrvatsku u Ljubljani, pobijedivši 1:0 (gol je postigao Sandi Lovrić, inače sin hrvatskih roditelja), u Splitu je Hrvatska lagano pobijedila 3:0. Takav omjer snaga važi za 2022. godinu, ali mogao bi isto tako i za 1922., ako za potrebe usporedbe u obzir uzmemo utakmice između tadašnjih najjačih klubova Zagreba i Ljubljane. Sad, baš kao i tada, Slovenci se u najboljem slučaju nadaju remiju, a pobjeda nije ništa manje od senzacije.
Slovenskoj muškoj nogometnoj reprezentaciji trebalo je čak 20 godina i isto toliko utakmica da bi uopće upisala prvu pobjedu protiv neke od reprezentacija zemalja bivše Jugoslavije. Iako su pred svijetom Slovenci u godinama prije te pobjede već izgradili status nogometne nacije, očito je da su pred nekadašnjim sunarodnjacima još dugo ostali Janezi ili pak skijaši. Takvi i slični nazivi, namijenjeni vrijeđanju navodno atletski manje nadarenih Slovenaca, zapravo su se perpetuirali s obje strane. Slovenci su se naime s njima identificirali – i distancirali – od preostatka Jugoslavije. Skijanje je igralo važnu ulogu u izgradnji slovenskog nacionalnog identiteta u 80-im godinama, dok je u istom procesu najpopularniji sport na svijetu bio sveden na sport za tzv. južnjake i čefurje – status koji, iako u znatno manjoj mjeri, drži još do danas.
Nije lopta za Slovenca
Premda je Slovenija još za vrijeme SFRJ imala niz odličnih nogometaša poput Braneta Oblaka, Danila Popivode, Vilija Amerška, Marka Elsnerja i Srečka Katanca, u općem pamćenju najsjevernija republika igra perifernu ulogu u povijesti jugoslavenskog nogometa. U rezultatima ili u broju reprezentativaca Slovenija je uvijek zaostajala za Hrvatskom, Srbijom ili Bosnom i Hercegovinom, a dodatnu štetu povijesnom pamćenju nogometa nanio je slovenski nacionalizam koji je uspješno širio mit o tome kako nogomet nije sport koji bi bio blizak slovenskom karakteru, em zbog “balkanskosti” same igre em zbog neregularnosti takmičenja te korupcije koja se ne poklapa sa slovenskim poštenim duhom. Za demontažu tog mita o navodnom fair play duhu slovenskih klubova potražite samo priču priču o “aferi proljev” koja je istovremeno i priča o podrijetlu momentalno najuspješnijega slovenskog kluba NK Maribor.
Bliže od nogometa Slovencima su navodno individualni sportovi u kojima se vidi njihov rad i disciplina – a time i pripadnost srednjoeuropskom kulturnom prostoru. Takvom percepcijom radila se velika nepravda povijesti slovenskog nogometa, koji je u prošlosti bio prostor širenja nacionalnih ideja i radničkog pokreta, ali i budućem razvoju tog sporta koji je zbog predrasuda bio dugo godina u drugom planu.
Slovenci su postali skijaši zapravo tek u 80-im godinama pa je taj sport poslužio kao sredstvo za promociju slovenskog nacionalizma. U javnom prostoru slovenski se nacionalizam nikad nije manifestirao tako nasilno kao srpski ili hrvatski nacionalizam, međutim, ideje o jedinstvenosti i superiornosti jednog naroda u odnosu na konkurente zajedničke su svima. Uspjesi Bojana Križaja, a zatim i Jureta Franka, Roka Petroviča te Mateje Svet, tu jedinstvenost su samo potvrdili, a skijanje je dobilo status slovenskog sporta broj jedan.
Taj se status dodatno utvrđuje i na ekonomskoj bazi uz pomoć još i danas vrlo poznate medijske kampanje “Podarim dobim”, u okviru koje su se ljudi takmičili za nagrade, a pri tome skupljali novac za slovenske sportaše, primarno skijaše. Oni su se u akciji, koja je imala snažnu podršku domaće privrede, često pojavljivali s natpisima Slovenija umjesto Jugoslavija i sa zelenim listom lipe, još jednim nezvaničnim simbolom slovenskog nacionalnog pokreta. Radilo se o projektu koji je djelovao sasvim nezavisno od ostatka države i kao takav je također služio kao megafon narativu o Slovencima koje Jugoslavija zapravo usporava te ih iskorištava.
Stereotipizacija naroda
U vrijeme homogenizacije naroda, slovenski nacionalni karakter se tako zapravo sve više izjednačavao s gorenjskim karakterom, što naravno nije slučajnost. Gorenjska, slovenska sjeverozapadna regija, alpsko je područje, što znači da se radi o kulturnom krugu koji ima najmanje veza ostatkom Jugoslavije i najviše s famoznom Mitteleuropom. Stereotipna ideja ruralnog Gorenjca tako postaje prototip Slovenca ili pak Janeza koji voli skijanje i harmoniku te živi u jednoj od alpskih dolina. Polarnu suprotnost mu predstavlja Bosanac koji živi u gradu, voli nogomet i sluša narodnjake.
Usprkos lošem renomeu ali i kaotičnoj klupskoj sceni (prva sezona slovenske nogometne lige imala je 21 predstavnika jer je Olimpija pet do dvanaest odlučila da neće nastupati u jugoslavenskom prvenstvu 1991/92) slovenski muški nogomet ipak u roku od desetljeća nakon osamostaljenja postiže povijesne uspjehe plasiranjem na europsko, a potom i na svjetsko prvenstvo. Nogometna reprezentacija te je 2000. godine srušila mit o nekompatibilnosti Slovenaca i nogometa ali i dokazala da i ta igra može poslužiti jačanju slovenske nacionalne svijesti. Doduše ekipa je bila predvođena Zlatkom Zahovičem i brojnim ostalim nogometašima južnjačkog podrijetla, što je stvorilo zanimljiv paradoks.
Kao što piše autor Gregor Starc, nogometu je u to doba bilo pripisano puno “tipičnih” slovenskih karakteristika koje su ga navodno razlikovale od balkanskog nogometa – rad, disciplina, poštenje itd. Time se preko nogometa opet crtala granica između slovenstva i balkanstva, a nogomet je umjesto inkluzivne uloge opet dobio sasvim isključivu ulogu. Štoviše, nogomet je za neke postao i sredstvo kojim je moguće ne-slovence pretvoriti u “prave” Slovence.
Kao u brojnim slučajevima sportaša pripadnika nacionalnih manjina po Europi – od Danijela Subašića do Zinedinea Zidanea – sport je od reprezentativaca napravio “prave” Slovence, no nije isto učinio za zajednice Hrvata, Srba, Bošnjaka i ostalih u Sloveniji. U tom kontekstu ne bi smjelo nikoga iznenaditi da se danas najveći slovenski nacionalisti zaklinju u Luku Dončića, sina Saše Dončića, također košarkaša, koji je čak bio među 25.671 tzv. Izbrisanih nakon osamostaljenja Slovenije.
Kruha i igara
Profesionalni sport sam po sebi naravno ne može riješiti nijedno političko-materijalno pitanje koliko god vjerovali u hype. Hrvat danas nema baš ništa od nogometnog srebra iz 2018. kao što nema ni Slovenac ništa od košarkaškog zlata 2017. No sport ima mogućnost stvaranja osjećaja zajednice kao praktički ništa drugo u suvremenom društvu. Ljudima treba kruha i igara, ali ne da bi se time zadovoljili i ignorirali ostale probleme svijeta, već da bi se s njima mogli suočiti kao zajednica. Ljevica sport prečesto doživljava kao opijum za mase i nešto što je intrinzično idejama desnice. A u takvoj klimi to postaje samoispunjavajuće proročanstvo. Činjenica je da baš sport – a to posebno važi za nogomet ili košarku – može dati prostor u javnosti marginaliziranim skupinama. Mogući su i značajniji iskoraci, ali vrijeme politički angažiranog sportaša na žalost još nije stiglo na naše obale.
Da zaključimo: ovo nije bio tekst protiv skijanja. Živio sport!