Propast takozvanih realnih socijalizama na europskom istoku prije tridesetak godina ostavila je ljevici u amanet niz nezgodnih etiketa i dijagnoza. Ne samo da socijalizam kao takav nije moguć nego i svaki pokušaj vodi u prilično otužnu i nimalo atraktivnu svakodnevicu. Navodni dokaz te inherentne sklonosti svakog socijalističkog eksperimenta pronalazio se u sivim pročeljima zgrada u istočnoeuropskim gradovima i manjku sadržaja i boja u dućanima u tim zgradama. Pridružimo li toj akromatskoj slici i poslovično ozbiljne i krute socijalističke birokrate i političare sve prepreke za metafizičku tezu su uklonjene: ljevica i socijalizam su, pored ostalih problema, dosadni i nimalo zabavni.
Pored spomenutog nasljeđa postoji i niz drugih faktora koji doprinose toj prilično rasprostranjenoj tezi. Premda su posljednjih godina manje prisutni kao oblikovatelji rasprava na ljevici, licencirani čuvari revolucionarnog plamena iz dvadesetog stoljeća, bilo pod trockističkom, maoističkom ili nekom drugom etiketom, dugo su vremena funkcionirali kao svojevrsni policajci na “sceni”. Čak i u neformalnom druženju s takvim ljudima stalno ste bili na iglama: je li moje mišljenje o ovom povijesnom događaju ispravno? Smijem li nositi ovakvu majicu? Je li u redu da samo bezbrižno sjedim dok se negdje u svijetu događa nešto presudno? Kako da znam što je uopće presudno, gdje se to uči? Taj osjećaj konstantnog ispita prilično je demotivirajući. I nisu mu skloni samo ti licencirani čuvari već i veliki broj nas ostalih ljudi na ljevici koji inicijaciju nisu stekli kroz inscenacije centralnih komiteta bez partija već nekim drugim kanalima.
Nije puno bolja situacija ni s drugim regrutacijskim stanicama koje služe za popunu “lijeve scene”. Te su stanice univerziteti i nevladin sektor. Manjak političke opuštenosti, susretljivosti i zabavnosti na tim stanicama proizlazi u priličnoj mjeri iz društvene pozicije u kojoj se nalaze. Univerziteti su, kao što znamo, odvojeni od “društvene baze” na svoj način, a nevladin sektor na svoj: u tom se (nad)realnom sektoru, koji nije ni javni ni privatni a pretendira na ovlasti koje nisu demokratski legitimirane, stvara specifična supkulturna dinamika. Premda znatan broj aktera u tom sektoru čini društveno korisne stvari, projektna logika i jezik čine praksu u tom sektoru prilično autoreferencijalnom. Što dovodi do priličnog raskoraka sa širim društvenim tkivom koji živi u nekim drugim brzinama i s nekim drugim brigama.
Općoj procjeni o ne-zabavnoj i dosadnoj ljevici doprinosi i “nezgodna” klasna struktura. Svima dobro znani paradoks ljevice u posljednih tridesetak godina, kako na domaćem tako i na međunarodnom planu, zasniva se na “obrnutom” klasnom pamćenju lijeve tradicije. Naime, kako pokazuju i sami regrutacijski centri koje smo spomenuli, socijalističku i antifašističku tradiciju uglavnom pamte srednje klase. Razloga tom paradoksu je priličan broj i često smo se njima bavili na ovim stranicama pa nema potrebe da ih ovdje ponavljamo. Međutim, važno je istaknuti da taj paradoks pridonosi uštogljenosti ljevice. On paralizira i one koji su ga svjesni jer osjećaju i znaju da im je teorija u raskoraku s praksom, ali i one koji ga nisu ili barem ga ne smatraju značajnom preprekom. Oni naprosto svojim ponašanjem, jezikom i zahtjevima ostaju u takvom raskoraku sa svojom povijesnom bazom da postaju predmet poruge i glavni izvor inspiracije za desne diskreditacije ljevice.
Završni “strukturni” razlog iza manjka zabave i opuštenosti na ljevici nalazi se u njenoj političkoj snazi. Naime, ljevica se u povijesnoj putanji nalazi na poziciji da uglavnom brani stečena radnička ili socijalna prava u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Svi smo više puta čuli, bilo u raspravama bilo u monologu anonimnog čitatelja štampe u kafiću, da ljevica uvijek nešto brani, a nikad ne predlaže ništa novo. Slična je priča i s drugim “lijevim” temama. Desnica igra na kartu da ljevica uvijek nešto brani i propisuje: ne smiješ “normalno” govoriti o ženama, drugima rasama, ljudima drukčije seksualne orijentacije, ne smiješ se više “bezazleno” šaliti, ne smiješ koristiti fosilna goriva, ne smiješ ovo ne smiješ ono… Nema nikakve sumnje u to da desnica parazitira na izjednačavanju “narodne opuštenosti” sa seksizmom, šovinizmom i rasizmom, kao da je genetski nemoguće šaliti se bez diskriminiranja, ali i na ljevici se nekad ide u prilog desnim manipulacijama birokratiziranim i patronizirajućim jezikom. No, to su tek taktičke nijanse: sasvim je jasno kako stvar funkcionira u stvarnim prostorima poput kafića i noćnih klubovima u kojima “narodna opuštenost” prečesto jamči tjelesnu i emocionalnu ugrozu za sve one koji navodno nisu dio naroda.
U drugom ovoljetnom tematu ćemo se baviti ovdje naznačenim pitanjima odnosa ljevice i zabave. Može li ljevica biti zabavnija i pristupačnija, opuštenija i nonšalantnija, a da pritom ne izgubi reputaciju vjerodostojnog borca za prava obespravljenih većina i ugroženih manjina? Tema se možda na prvu čini samo ljetnom internom zabavom ljevice, ali svi ovdje nabrojani aspekti sastavni su dio života i ophođenja s ljudima i ne mogu se samo ignorirati. Recepte naravno nemamo i nećemo ih nuditi jer nije ni Bilten baš zabavan portal.