Kao i bilo koja druga društvena aktivnost tako je i zabava prožeta odnosima moći. U praksi to znači da mnogi prostori zabave nisu sigurni za žene ili LGBTQ osobe. Ta se nesigurnost često omalovažava ili diskreditira: “Pretjeruje”. Pritom se uglavnom koriste dva obrasca – zabava se poistovjećuje sa spontanošću koja je navodno lišena politike, a sporne situacije se relativiziraju jer eto postoje i gori oblici nasilja. O problemima ravnopravne zabave i izostanku sustavnih rješenja piše Ana Lovreković.
Rasprave o zabavi iz feminističke perspektive opetovane su, ali i kratkog vijeka. Uglavnom su potaknute situacijom u kojoj netko progovori ili upre prstom u nasilnika, odnosno konkretnim lošim iskustvom koje postane viralno. Iskustva koja se potom krenu vezati na prvotno pokrivaju sve nijanse u spektru uništene zabave – od zamornog seksizma pa do seksualnog nasilja.
Baš kao nedavno ispričan niz slučajeva iz zagrebačkog kluba Masters, zaslužnih za otvaranje posljednje rasprave o tome koliko često je ženama ili LGBTQ osobama zabava u kojoj sudjeluju uistinu zabavna, a koliko puta nosi dozu opterećenja i podrazumijeva barem kolutanje očima, ako ne i verbalne okršaje te smišljanje strategija izmicanja iz neugodnih ili prijetećih situacija. Raspon reakcija je s vremenom postao predvidljiv, kako onih feminističkih, tako i onih koje se proziva i kritizira, najčešće organizatora ili vlasnika mjesta zabave u kojem se sporno iskustvo odvilo, ali i ostalih aktivnih sudionika rasprave koji su u danom momentu možda igrali pasivnu ulogu, poznaju aktere ili se iz (ne)određenih razloga osjećaju prozvanima.
Potraje li rasprava, najčešće epilog dobije u obliku tribine, čiji uspjeh možemo mjeriti kroz razinu postignute nelagode u dijelu predviđenom za upliv publike u temu ili eskalaciju razgovora. Uzmemo li u obzir da se ovaj, iako krajnje pojednostavljen scenarij prilično jasno ocrtao i u posljednjoj raspravi, prije nego što se ona potpuno ugasi, ostaje nam otvoreno pitanje – zašto se ovom temom ne bavimo sustavno, već isključivo sporadično. Prije nego razmotrimo uzroke, vrijedi pobliže odrediti što zabava u kojoj bi svi imali priliku ravnopravno sudjelovati uopće podrazumijeva.
Što je ravnopravna zabava?
Odmaknemo li se od nasilja i seksualnog zlostavljanja, a koji će pretežno biti osuđeni kao neprihvatljivi, sfera ravnopravne zabave kao i da dalje ostaje prilično nejasnih obrisa. Upravo ta nedorečenost omogućava normalizaciju seksizma, uznemiravanja, neželjenih dodira i drugih neprihvatljivih obrazaca ponašanja. Odgovor koji se nameće na prvu, iako se može činiti kao odviše jednostavan, sasvim je točan. Zabava bi trebala biti lišena mizoginije, seksizma i šovinizma, homofobije i transfobije, baš kao što se zalažemo da ih budu lišeni i svi drugi aspekti naših života. Prostori zabave moraju biti principijelni te svoju ulogu u osiguravanju sigurne i bezbrižne zabave iskazivati u dva smjera – preventivnim mjerama koje će mogućnost lošeg iskustva svesti na minimum i kontroliranjem narativa što je prihvatljivo ponašanje, a što nije, baš kao i adekvatnim reakcijama nakon što dođe do problematične situacije, bilo na licu mjesta bilo naknadnim intervencijama.
Raspon ponašanja kojima se uništava zabava izuzetno je širok pa reakcije često polaze od kategoriziranja loših iskustava. Vratimo li se tvrdnji da će seksualno nasilje uglavnom rezolutno biti okarakterizirano kao neprihvatljivo, različiti oblici uznemiravanja ipak su u nemalom broju slučajeva popraćeni propitkivanjem seksualnih konotacija konkretnog čina. Prosuđivanje ozbiljnosti iskustva radi njegova rangiranja vrlo brzo može poprimiti relativizirajući smjer i implikacije da je određeno iskustvo manje problematično jer nije u istom rangu s nasiljem. U praksi: “Pretjeruje.”
Zabava nije društveno izolirana pa samim tim i reproducira dominantne društvene obrasce moći i sukobe koji iz njih proizlaze. Dodatan uteg raspravi o zabavi predstavljaju nerazumijevanje i prijepori u onim krugovima na koje često računamo kao svoje ili, u najmanju ruku, savezničke. Niti jedna zajednica nije imuna na seksizam, mizoginiju i nasilje prema ženama pa tako niti zabava koju proizvodi nije pošteđena istih problema. Štoviše, raspravu često diktira prioritiziranje privatnih odnosa nad političkim principima i solidarnim djelovanjem. Gotovo svaki pokušaj problematiziranja pitanja zabave posljednjih godina na prvi kamen spoticanja redovito je nailazio u reakcijama ili izostanku reakcije ljudi s kojima dijelite šank, prostor ispred stejdža u klubu ili redakciju.
Trolanje i pokušaji ismijavanja ljutnje kako bi se diskreditirala rasprava dozlaboga su naporni te nipošto ne zaslužuju osvrt. Baš kao ni namjerno umanjivanje i osporavanje političnosti problema, najčešće postavljeno tako da ključni problem vidi u feminizmu koji gubi vrijeme baveći se trivijalnim pitanjima poput zabave umjesto da se posveti onim problemima koji teže pogađaju žene. No, vrijedi se dotaknuti često prisutnog kontraargumenta po kojem inzistiranje na tome da svi moraju imati pravo na jednako sudjelovanje zapravo dovodi do toga da se zabava ograničava ili, još gore, uništava. Reakcije koje inzistiranje na promjeni parametara zabave poistovjećuju s njezinim ograničavanjem jer joj se tako nužno oduzima spontanost i nameću pravila, ne ukazuju ni na što doli na nesamokritičnost i izbjegavanje odgovornosti.
Tko kome uništava zabavu?
A prilično nam govore i o odnosima moći – onima kojima je zabava (pre)često uništena predbacuje se da odjednom žele svima uništiti zabavu. U tom svjetlu promjena bi uzrokovala remećenje postojećih odnosa, možda ne idealnih, ponekad će se složiti redovi onih kojima sad prijeti da će se morati solidarnije zabavljati, ali očito dovoljno utabanih i prihvatljivih da bi se u njih zadiralo. Čak i kada ne govorimo isključivo o seksualnom i drugim oblicima nasilja u kontekstu zabave, ova se rasprava uvelike preklapa s još jednom koja se isto tako često čini bezizlaznom – onom o nasilju u vlastitim redovima.
Simptomi su slični pa tako oba pate od poricanja ili impliciranja različitih tumačenja, iako je problem i više negoli jasno artikuliran, manjka volje za uvažavanjem feminističkih principa i praksi te umanjivanja problematike njezinim neprestanim svođenjem na individualne situacije i ponašanja. Opresivne situacije prikazuju se kao izdvojeni ekscesi, čije se eventualno rješenje uglavnom vidi isključivo kroz vidanje rana, ali ne i kroz suočavanje sa strukturnim uzrocima koji dovode do njihove pojave, toleriranja i normaliziranja.
Loša iskustva nisu isključivo loša samo zbog konkretnog čina, već i zbog nedostatnog društvenog odgovora na seksizam, maltretiranje ili nasilje. I dok ta manjkavost ponekad jest rezultat neznanja i nerazumijevanja, prečesto proizlazi iz pukog konformizma i želje za očuvanjem postojećih pozicija i odnosa moći. O tome svjedoči učestala reakcija koja se javlja nakon što svjedočanstva počnu kolati mrežama – indirektno predbacivanje osobama koje su podijelile svoje loše iskustvo na tome što nisu svoju priču učinile eksplicitnijom uključivanjem konkretnih imena.
Inzistiranje na upiranju prsta, iako načelno priznaje čin uznemiravanja ili maltretiranja, više je puta odigralo samo produženu ruku reduciranja problema na specifično ponašanje određenog pojedinca koje je dovelo do izoliranog incidenta. Svjedočanstvima koja direktno ne prozivaju nasilnika zamjera se što ostaju u domeni trača i kuloara, ali i nužno uzrokuju poistovjećivanje i mjesta zabave i drugih koji su njoj sudjelovali s izričito negativnim kontekstom koji proizlazi iz pojedinačnog slučaja. Paradoksalno je da, kada imena i budu obznanjena, učestalo uslijedi opravdavanje nasilnika i umanjivanje krivnje, točno u onolikoj mjeri koliko posjeduje socijalnog kapitala u zajednici.
Nije lako dati odgovore na pitanje zašto još uvijek nismo stvorili sustavnije mehanizme borbe za uključivu zabavu za sve. Iako jedan od odgovora leži u kapacitetima, umoru od upozoravanja i vlastitih loših iskustava, razočaranja s kojima se redovito susrećemo u povremenim intervencijama ne mogu biti opravdanje. Tako je i na svim drugim poljima s kojima se sistematičnije bavimo. Konačan odgovor treba tražiti u tome da se borba, iako naoko možda nevidljiva, zasad odvija kroz mikroprakse. Vodimo ju tako da nastojimo izvojevati da se nasilnike izbaci s tuluma, zadržavanjem pogleda na svakoj potencijalnoj spornoj situaciji u klubu, razmijenjenim lokacijama nakon što se rastanemo po afterima, pružanjem podrške u suočavanju s doživljenim uznemiravanjem i nasiljem. Dok ne razvijemo solidarnije kolektivističke prakse koje neće prezati od preuzimanja odgovornosti te više ili manje prešutno pristajati na zabavu u kojoj svi ne mogu sudjelovati, uvijek nam preostaje zdušno uništavati zabavu.