Širom bugarskog političkog spektra priča se o demografskoj krizi i širi se panika oko odumiranja nacije. Ta je kriza pritom striktno definirana kao kriza reprodukcije etnički bugarske i relativno dobro obrazovane radne snage. Međutim, ključan problem je da Bugarska doživljava sve dublju krizu društvene reprodukcije nakon više od trideset godina kapitalizma, tržišnih reformi i uništavanja javnog sektora. Za Bilten pišu članice bugarske feminističke organizacije LevFem.
Bugarskom kruži bauk, bauk demografske krize. S najnižom stopom rasta stanovništva u Europi prema Eurostatu, Bugarska je među zemljama svijeta koje se najbrže smanjuju. Javni izvještaji i predviđanja institucija poput Bugarske akademije znanosti upozoravaju da će stanovništvo zbog tekućih demografskih promjena pasti na otprilike 5,5 milijuna do 2050. (s trenutnih 6,5 milijuna) i da će zbog starenja stanovništva, tendencije zabilježene diljem Europe, demografska situacija biti još izazovnija. Sve to pojačava trend koji je počeo odmah nakon pada Željezne zavjese 1989. kad je otprilike dva milijuna ljudi u masovnom migracijskom valu otišlo iz balkanskih u druge, uglavnom zapadne, države. Taj je proces dodatno produbljen 2014., ukidanjem restrikcija radnih migracija unutar Europske unije za osobe iz Bugarske i Rumunjske.
Moralna panika i strah da “bugarska nacija odumire“ toliko su duboko ukorijenjeni u javnom diskursu da se čine gotovo neospornima. Javne institucije, političke stranke, stručnjaci, organizacije i pokreti s cijelog političkog spektra nekritički prihvaćaju ovaj narativ, a brojne su kampanje u prošlosti bile posvećene povećanju stope nataliteta, posebno među visoko obrazovanim ljudima mlađima od 35 godina, povratku mladih i visoko obrazovanih Bugara u domovinu ili poticajima za radnike (često pripadnike bugarskih etničkih manjina) iz država poput Ukrajine, Moldavije i Srbije da presele u Bugarsku. Demografska kriza u dominantnom diskursu striktno je definirana kao kriza reprodukcije bijele, etnički bugarske i relativno dobro obrazovane radne snage. Međutim, Bugarska ne prolazi demografsku krizu, već doživljava sve dublju krizu društvene reprodukcije nakon više od trideset godina kapitalizma i tržišnih reformi i uništavanja javnog sektora.
Sustav skrbi za djecu: nemoguća misija
Za državu koja se konstantno žali na demografsku krizu, Bugarska ima neke na prvi pogled iznenađujuće politike u području skrbi o djeci i socijalne skrbi. Na primjer, mogli bismo očekivati velikodušne doplatke, porezne i druge olakšice za kućanstva s više djece. Međutim, u stvarnosti samo kućanstva koja imaju prihod niži od 510 BGN (oko 250 EUR) po osobi mjesečno imaju pravo na puni iznos dječjeg doplatka. Od kolovoza 2022. minimalna plaća iznosi 710 BGN (oko 350 EUR). To znači da u praksi samo ljudi koji zarađuju puno manje od ionako vrlo niske minimalne plaće imaju pravo na puni iznos dječjeg doplatka. Nadalje, iznos doplatka je bijedan: za jedno dijete kućanstvo ima pravo na 50 BGN mjesečno, za dvoje djece 110 BGN, za troje djece 165 BGN, a za četvero 175 BGN i po 20 BGN za svako iduće dijete. Kao što Vanja Grigorova pokazuje u izvještaju “Poor against poor“, dječji doplatak raste sve do trećeg djeteta, ali kućanstva s četvero ili više djece dobivaju znatno manje sredstava po djetetu od kućanstava s manje od četvero djece. Razlog za to je duboko rasističke prirode i cilja na “obeshrabrivanje“ ljudi iz marginaliziranih romskih zajednica – koje se često u javnoj imaginaciji prikazuju kao obitelji sastavljene od brojne djece i samohranih majki koje ne rade i “parazitiraju“ na sustavu socijalne pomoći – od toga da imaju više djece.
Primanje dječjeg doplatka vezano je uz uvjet nepropuštanja nastave: ako je dijete izostalo s više od pet satova u mjesecu i nije donijelo doktorsku ispričnicu ili drugi oblik službenog opravdanja izostanka, dječji doplatak se pauzira na jednu godinu. Međutim, djecu iz obitelji koja ne dobivaju dječji doplatak ne kažnjava se za propuštanje nastave. Još jednom, ova mjera penalizira samo siromašne i povezana je s rasističkim narativom da samo romska djeca često izostaju s nastave. K tome, maloljetne majke nemaju pravo na dječji doplatak, već samo na isplate u naturi (na primjer, dobivaju pakete s hranom i potrepštinama za bebe.) Logika je slična – maloljetne majke često dolaze iz romske zajednice i treba im “vodstvo“ kako bi novac potrošile na dijete, a ne na alkohol i cigarete, što javnost zamišlja da bi inače učinile. Svi ovi primjeri jasno pokazuju kako je politika dječjih doplataka u Bugarskoj osmišljena kako bi ponizila i kaznila marginalizirane, dok ostaje van dosega za gotovo svu djecu osim one najsiromašnije.
Situacija je još gora kad pogledamo sustav javne skrbi za djecu. Uzmimo na primjer dječje vrtiće: uz ovako nizak natalitet, trebalo bi biti više nego dovoljno mjesta za svu djecu u preostalim vrtićima, zar ne? Ne baš. Bugarska regionalna politika doživjela je potpuni kolaps, što znači da su sve poslovne, kulturne i društvene prilike koncentrirane u nekoliko većih gradova, dok su manji gradovi i ruralna područja potpuno napušteni (u doslovnom i političkom smislu). Glavni grad Sofija s između 1,5 i 2 milijuna stanovnika dom je trećine stanovništva. Iako se grad širi i novi kvartovi konstantno niču, gotovo se uopće ne ulaže u javnu infrastrukturu, što je dovelo do ozbiljnog manjka mjesta u dječjim vrtićima u glavnom gradu u zadnjih deset godina. Kriza je tako dramatična da je gotovo polovica djece vrtićke dobi u Sofiji (oko 10.000 djece) ostala bez mjesta u vrtiću samo ove godine.
Zbog takve situacije roditelji su prisiljeni plaćati privatne vrtiće čije cijene ponekad i prelaze 1.000 BGN (cca 551 eura) mjesečno (prosječna plaća u Sofiji za 2022. iznosi otprilike 2.000 BGN – 1.023 eura) ili dati otkaz kako bi mogli biti s djecom. Ne iznenađuje da su gotovo uvijek žene te koje prestaju raditi kako bi preuzele brigu o djeci. Porodiljni dopust u Bugarskoj jedan je od najdužih na svijetu – traje dvije godine – međutim, tijekom druge godine žena dobiva samo minimalnu plaću od 710 BGN (363 eura) mjesečno, dok tijekom prve godine može dobiti 90% iznosa plaće. Nedavno istraživanje majki djece vrtićke dobi u Sofiji koje su provele Lea Vajsova i LevFem jasno pokazuje koje su posljedice manjka mjesta u vrtićima na živote žena: žene imaju vrlo niske prihode, često uzimaju neplaćene dopuste nakon porodiljnog dopusta ako dijete ne dobije mjesto u vrtiću, prisiljene su prihvaćati poslove u nepunom radnom vremenu iako traže full-time posao, svaka deseta žena prisiljena je prestati raditi. To smanjuje ekonomsku neovisnost žena, što je posebno problematično u nasilnim vezama, a dugoročno im smanjuje i mirovine. Zapravo, za žene sama činjenica da imaju djecu često znači da im je zajamčeno siromaštvo u mirovini.
Izumiranje nacije ili mrtav sustav (zdravstvene) skrbi?
S obzirom na žalopojke o “izumiranju nacije“, Bugarska čini iznimno malo kako bi održala funkcionalan zdravstveni sustav koji može pokriti potrebe stanovništva. Prema Eurostatu, Bugarska ima najkraći očekivani životni vijek i jednu od najviših stopa smrtnosti djece u EU, no prema izdvajanju za zdravstvenu prevenciju i zdravstvenu skrb po glavi stanovnika je pri dnu EU. Ni u jednoj drugoj članici EU pacijenti ne plaćaju tako veliku participaciju za lijekove i bolničku njegu povrh regularnog zdravstvenog osiguranja. Čak i ako imaju zdravstveno osiguranje, Bugari plaćaju oko polovice troškova zdravstvenih usluga iz svog džepa.
U neoliberalnoj reformi kasnih 90-ih sve su bolnice dobile status gospodarskih subjekata, što znači da bi trebale samostalno funkcionirati u tržišnoj ekonomiji. Bolnice dobivaju subvencije od Državnog zavoda za zdravstveno osiguranje (DZZO), ali iznosi su uvjetovani brojem pacijenata i izvršenih operacija. Što više pacijenata bolnica može “pribaviti“, to joj se veći budžet odobrava. Suvišno je reći da ovo pogađa bolnice u manjim mjestima koja nemaju dovoljno pacijenata. Da stvar bude još gora, i privatne bolnice mogu dobivati javna sredstva za pojedine zahvate, što znači da i one konkuriraju već financijski iscrpljenim državnim bolnicama. Prema izvještajima DZZO-a za 2018./2019., većina doprinosa za zdravstveno osiguranje odlazi na financiranje privatnih bolnica, dok su općinske bolnice najveći gubitnici. No samo mali, bogati segment stanovništva može si priuštiti liječenje u privatnoj bolnici, dok istovremeno privatne bolnice – za razliku od državnih i općinskih – mogu birati za koja će se područja specijalizirati kako bi ostvarile veće povrate. Dakle, država ima paralelni zdravstveni sustav za bogate, dok su svi ostali prepušteni iscrpljenom javnom sustavu.
Radni uvjeti zdravstvenih radnika iz dana u dan sve su gori. Niži proračuni, posebno u bolnicama u manjim gradovima i ruralnim područjima, znače smanjenje plaća za medicinske sestre i mlade doktore/ice. Sestre često rade za minimalnu plaću i rade dva ili čak tri posla da bi spojile kraj s krajem, a moraju pokrivati i do tridesetak pacijenata po smjeni. Nepodnošljivo radno opterećenje i bijedne plaće prisiljavaju zdravstvene radnike da traže posao u inozemstvu: 2018. su bugarske bolnice imale manjak od gotovo 30.000 medicinskih sestara. Mladi ljudi migriraju u inozemstvo, dok starije žene ostaju i rade daleko nakon dobi za umirovljenje kako bi se “pokrile“ rupe u sustavu.
Situacija u sustavu skrbi za starije i nemoćne nije puno drugačija: obilježavaju je dramatični rezovi u izdacima, dok skrbnički rad obavljaju ili članovi obitelji ili privatno angažirani njegovatelji. U oba slučaja to su uglavnom žene koje rade ili za mizerne plaće (studija LevFema pokazala je da su njegovateljice plaćene samo 10 BGN po radnom danu) ili potpuno besplatno ako se brinu o članu obitelji.
Reproduktivna, a ne demografska kriza!
Generalna besperspektivnost u zemlji i regiji općenito jedan je glavnih razloga ogromnog vala migracija prema zemljama Zapadne i Južne Europe. Vrlo često su žene te koje migriraju u potrazi za boljim prilikama i završavaju kao njegovateljice u privatnim domovima. Između 300.000 i 600.000 žena zaposleno je u kućnoj njezi samo u Njemačkoj, gdje rad vikendom i dvadesetčetverosatne smjene nisu neuobičajeni. Ovaj “sivi“ sektor skrbi sastavljen je gotovo isključivo od žena iz Istočne Europe: bez ugovora o radu, bez fiksne satnice, bez reguliranih godišnjih odmora, bez zdravstvenog osiguranja, za plaću koja je uglavnom daleko ispod nacionalnog minimalca. Ove radne migracije za Istočnu Europu znače još manje radnika/ica u sektoru skrbi. Iako ima pokušaja da se ove rupe popune radnom snagom iz još siromašnijih država, Bugarska nije “atraktivna destinacija“ za takve radnike. Umjesto toga, rupe u sustavu popunjavaju starije žene i članovi obitelji. Jednostavno rečeno, u Bugarskoj siromašne i stare žene brinu o siromašnim i starim ljudima.
Konstantno blebetanje o demografskoj krizi prikriva jednu jednostavnu činjenicu: Bugarska je u krizi društvene reprodukcije, a oni koji plaćaju najveću cijenu te krize su žene. Iako Bugarska trenutno ne doživljava pokušaje ukidanja reproduktivnih prava kakvima svjedočimo u Poljskoj, Hrvatskoj, SAD-u i drugdje, sve od fijaska s Istanbulskom konvencijom 2018. jasno je da ultrakonzervativni akteri napadaju osnovne slobode i prava žena, queer osoba i svih onih koji osporavaju patrijarhalni poredak koje nam takve organizacije i pokreti žele nametnuti. Oni su spremni demografsku krizu pretvoriti u diskurzivno oružje u toj borbi, a mi im moramo biti spremni odgovoriti: nema demografske krize, radi se o krizi društvene reprodukcije i odbijamo platiti njezinu cijenu!