Otkako je prošle godine nova zagrebačka zeleno-lijeva vlast najavila ukidanje mjere “roditelj odgojitelj”, pa do ovog ljeta kada joj je Visoki upravni sud u Zagrebu naložio da to mora učiniti postupno i uz kompenzacijske mjere, užarena javna rasprava o ovoj pseudo-pronatalitetnoj mjeri ne jenjava. Podsjetimo – riječ je o mjeri koju je 2016. godine bez šire rasprave i konzultacija sa strukom uveo tadašnji gradonačelnik Bandić i koja je roditeljima troje ili više djece (pod uvjetom da je roditelj korisnik mjere nezaposlen, a djeca ne pohađaju vrtić) osiguravala naknadu od 4.850 kn mjesečno. Dok desnica brani mjeru kao varijantu plaćanja kućanskog rada i njezino ukidanje predstavlja kao mjeru štednje, kritičari mjere smatraju je štetnom alternativom ulaganju u javno dostupne servise i bolje uvjete rada. Ovaj koloplet argumenata pokušale smo rasplesti uz pomoć Ivane Dobrotić s Katedre za socijalnu politiku pri Studijskom centru socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu, koja se u svom radu posebno posvećuje području obiteljske politike, rodne ravnopravnosti i antidiskriminacijskih politika.
Jedan od ključnih argumenata za ukidanje mjere “roditelj odgojitelj” utemeljen je u njezinoj neuspješnosti u poticanju nataliteta – podaci pokazuju da je učinak mjere u tom smislu u najmanju ruku dvojben. Koliku bi važnost tom kriteriju prema Vama trebalo davati – bi li i eventualan pozitivan ishod po natalitet bio dovoljno opravdanje za zadržavanje ovakve mjere unatoč njezinim ostalim dugoročnim posljedicama po korisnice i njihovu djecu?
Radi se o mjeri koja je poprilično kompleksna promatramo li njezine moguće učinke, a cjelokupna se rasprava kod nas svela tek na jedan aspekt, aspekt njezina eventualnog doprinosa stopi fertiliteta. Brojna druga i po meni iznimno važna pitanja jednostavno ostaju van fokusa, ponajprije pitanja prava i dobrobiti djece. Kao što je dobro poznato, po samoj prirodi te mjere djeca njenih korisnika ne mogu pohađati sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja (RPOO) koji je za njih iznimno važan. Stavimo li to u širi kontekst same dobi ulaska djece u osnovnu školu te iznimno kratkog programa obavezne predškole u Hrvatskoj, mjerom “roditelj odgojitelj” jednostavno se povećava rizik lošijih obrazovnih ishoda kod djece korisnika mjere i o tom bi aspektu trebalo posebice voditi računa i dati mu puno veću važnost. Tu je i pitanje samog položaja žena u hrvatskom društvu te općenito rodne ravnopravnosti i sve prekarnijeg tržišta rada. Tako se žene, koje su dominantno korisnice te mjere, izlažu klasičnim posljedicama dugih dopusta kao što su preuzimanje cjelokupne skrbi i kućanskih poslova na sebe, otežana ponovna integracija na tržište rada, gubitak vještina, nemogućnost napredovanja na bolja radna mjesta te niža buduća primanja i rizik siromaštva.
Iz tih se razloga, ali i iz razloga kako upravo priuštivi i kvalitetni programi RPOO-a imaju važnu ulogu u prevenciji dječjeg siromaštva i siromaštva općenito, na europskoj razini sve više zagovara upravo suprotno – univerzalni pristup RPOO-u. Tako se unutar Europskog stupa socijalnih prava ističe pravo djece na pristup priuštivim i kvalitetnim programima RPOO-a, a EU donosi i Europsko jamstvo za djecu, koje traži da svako dijete u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti ima pristup RPOO-u. Trenutno se revidiraju i tzv. barcelonski ciljevi te će se tražiti još veće stope obuhvaćenosti djece predškolskim programima, a posebice djece jasličke dobi. Drugim riječima, takva mjera jednostavno ide u suprotnom smjeru od onoga koji je na europskoj razini prepoznat da je u interesu djece te u mogućnosti unaprijediti položaj žena na tržištu rada. Odvažemo li sve njezine aspekte, pa onda i implikacije za gradski proračun koji takvo nešto jako teško može dugoročno izdržati, jasno je da postoje bolji načini da se stvori okruženje u kojem će se roditeljima omogućiti da imaju djecu.
Mjera “roditelj odgojitelj” je u usporedbi s drugim zemljama puno izdašnija – i prema visini naknade i prema trajanju – možete li nam navesti nekoliko primjera sličnih mjera iz inozemstva i, ako je poznato, njihovih posljedica po djecu i roditelje koji su je koristili?
Istina, radi se o mjeri koja je daleko izdašnija od bilo koje mjere tog tipa implementirane u europskim zemljama. Primjerice, nordijske zemlje te Njemačka imale su mjeru sličnog karaktera koja bi se isplaćivala do treće godine i bila bi daleko manjeg iznosa nego ova u Gradu Zagrebu. Kažem imale, jer su primjerice Švedska i Njemačka tu mjeru ukinule te ona više ne postoji kao takva na državnoj razini, dok je Norveška smanjila dob do koje se naknada može primati, a sve kako bi se prednost dala pravu djeteta na rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Tako da, ako gledamo europske zemlje, mjera se sličnog karaktera još uvijek može naći u Norveškoj gdje se isplaćuje između prve i druge djetetove godine, Finskoj gdje se isplaćuje do treće godine te u Mađarskoj gdje se isplaćuje od treće do osme godine i gdje se uz tu naknadu može i raditi do 30 sati tjedno. Naime, radi se o tek 67 eura mjesečno, a što nije niti 10% prosječne neto plaće. Slijedom toga teško je uspoređivati i učinke. Ono što znamo iz nordijskih istraživanja jeste da su se u pravilu isticali aspekti poput njezina negativnog utjecaja na ponudu radne snage, zatim negativnih posljedica dužeg izbivanja žena kao glavnih korisnica mjere s tržišta rada (npr. gubitak vještina, teža integracija na tržište po završetku mjere), ali i sam rizik upadanja korisnika mjere u siromaštvo, a koji je izraženiji u slučaju razvoda. Isticalo se i da se radi o “zamci” za žene budući da ona jača tradicionalnu podjelu poslova u privatnoj sferi te slabi položaj žena na tržištu rada imajući negativne posljedice na njihove plaće, mogućnosti napredovanja te općenito rodnu ravnopravnost. Osim toga, podaci su, primjerice za Švedsku, pokazivali kako je vjerojatnije da će pravo koristiti žene slabije vezane uz tržište rada (npr. na ugovoru na određeno vrijeme) te žene nižeg socioekonomskog statusa i obrazovanja i imigranti, a zbog čega se upozoravalo i na rizik rastuće polarizacije u društvu. Posebice se isticala zabrinutost zbog činjenice kako upravo djeca nižeg socioekonomskog statusa te migranata zbog takve mjere ne polaze program ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.
U razgovoru za Deutche Welle krajem prošle godine ukazali ste na problem neprilagođenosti tržišta rada roditeljima male djece, pogotovo majkama, te na činjenicu da roditelji male djece često rade na slabo plaćenim poslovima za koje je upitna mogućnost fleksibilnosti, zbog čega je mjera “roditelj odgojitelj” i bila privlačna. I dostupni podaci pokazuju da je većina korisnica mjere prethodno bila nezaposlena ili su radile u slabo plaćenim sektorima poput prerađivačke industrije, trgovine i smještajnih i ugostiteljskih poslova. Desno orijentirani političari koji su stali u obranu mjere upravo na tome grade svoju argumentaciju, pa optužuju gradske vlasti da “stvaraju socijalne slučajeve”. Ako se u tom smislu mjera “roditelj odgojitelj” zapravo pokazala kao prvenstveno socijalna mjera, ne bismo li se trebali zalagati za bolje uvjete rada za sve, umjesto za zadržavanje mjere koja obuhvaća samo roditelje troje ili više djece? S druge strane, je li samo izgradnja dječjih vrtića, o kojoj gradska vlast govori kao alternativi za mjeru, dostatno rješenje za sve navedene probleme s kojima je ova konkretna skupina (uglavnom) žena suočena?
Izgradnja dječjih vrtića te rad na poboljšanju njihove kvalitete i priuštivosti jako su bitni. Ali da, treba raditi i na drugim područjima. Kao što i sami spominjete, prije svega na unaprjeđenju položaja roditelja te svih ostalih na tržištu rada, ali i, primjerice, na unaprjeđenju obrazovnog i zdravstvenog sustava koji se suočavaju sa sve više gorućih problema. U ranoj fazi primjene mjere “roditelj odgojitelj” u Gradu Zagrebu radili smo fokusne skupine s korisnicama mjere, a koje su nam ukazale kako ih je većina izašla s tržišta rada koje je bilo potpuno nepodržavajuće za roditelja male djece. Primjerice, neke od njih su isticale kako bi odlazile na posao u pet ujutro i vraćale se u šest navečer, dok većina njih zbog nesigurnih ugovora o radu i straha od otkaza nije mogla koristiti zakonski prepoznato pravo na bolovanje kada bi se dijete razboljelo ili izuzeće od prekovremenog rada. U većini slučajeva, vidljivo je bilo i potpuno odsustvo podrške partnera oko raspodjele obaveza skrbi i kućanskih poslova, o čemu se kod nas uopće ne govori, tek ponešto u okviru uvođenja očeva dopusta. Na slične izazove ukazuje i moje zadnje istraživanje u okviru InCARE projekta koje se bavilo upravo majkama u nekom od nesigurnih ili netipičnih oblika zaposlenja. Majke zaposlene s ugovorom na određeno jednostavno su izložene brojnim diskriminatornim praksama na tržištu rada, poput nemogućnosti korištenja osnovnih prava vezanih uz trudnoću i porod, a kasnije i brigu o djetetu. Primjerice, praksa je neproduživanja ugovora trudnicama uobičajena, dok se one zbog straha za kakvu-takvu sigurnost svog zaposlenja ne usude tražiti pravo na slobodni radni dan za prenatalni pregled koje im zakonski pripada ili koristiti pravo na bolovanje u slučaju rizične trudnoće iako im je ono predloženo od strane liječnika.
Osim toga, majke zbog straha od gubitka zaposlenja potpisuju suglasnosti za prekovremeni rad od kojeg bi se imale pravo izuzeti do treće godine, ne koriste bolovanje za njegu bolesnog djeteta kako zbog straha od otkaza tako i zbog činjenice da zbog prekida u radnoj karijeri nemaju pravo na primjerenu naknadu tijekom bolovanja te si isto ne mogu priuštiti itd. I tu treba biti sasvim jasan da takve prakse nisu vezane isključivo uz privatni sektor. Apsurdne situacije sve više nalazimo i u javnom sektoru. Primjerice, u odgojno-obrazovnom sustavu, gdje dominantno rade žene, već godinama bilježimo povećan priljev nezaposlenih na HZZ u ljetnim mjesecima. Drugim riječima, ugovori na određeno vrijeme prekidaju se po završetku pedagoške ili školske godine i onda se ti isti ljudi ponovno zapošljavaju u jesenskim mjesecima. Ti prekidi u radnim karijerama direktno utječu na njihova socijalna prava, primjerice pravo na bolovanje ili primjereno plaćen rodiljni/roditeljski dopust. Tako da imamo niz nepodržavajućih praksi na tržištu rada i kršenja postojećih propisa, a koje inspekcija rada ne kažnjava.
Predstavnici desnice pokušavali su braniti mjeru kao suštinski feminističku jer pruža ženama “mogućnost izbora”, pritom kritizirajući Možemo! za dociranje ženama koje same najbolje znaju što žele raditi, a mnoge od njih “samo žele biti kod kuće sa svojom djecom”. Pritom su se neki predstavnici Mosta čak pozivali i na kampanju nadnica za kućanski rad kojom su feministkinje tražile prepoznavanje vrijednosti kućanskog rada koji uglavnom obavljaju žene. Smatrate li da je ta paralela između kampanje za vrednovanje kućanskog rada i mjere “roditelj odgojitelj” održiva? Možemo li govoriti o slobodnom izboru roditelja (prvenstveno majki) da ostaju kod kuće s djecom ako imamo na umu ostale mogućnosti koje su im na raspolaganju? Što bi prema Vama predstavljalo mogućnost izbora za roditelje male djece, koje bi mjere i politike bile za to potrebne?
Mogućnost ili “sloboda izbora” u javnom diskursu zvuči jako primamljivo, čak i pomalo utopijski, ali ključno je pitanje što to zapravo znači. Što je sloboda izbora? Da li stvarno imamo slobodu izbora kada moramo birati između radnog mjesta s lošim radnim uvjetima i mjere “roditelj odgojitelj”? Radi se o narativu koji najčešće koriste zagovornici familističkih, konzervativnih politika čiji je cilj smještanje žena primarno u privatnu sferu, ali i zagovornici neoliberalnih politika, što su često jedno te isti akteri. No, sva istraživanja jasno pokazuju kako u praksi teško možemo govoriti o slobodi izbora. Primjerice, vratimo li se na pitanje valorizacije skrbi i kućanskog rada, iskustva nekih zemalja pokazuju kako su naknade koje idu u tom smjeru u pravilu niske te niti jedna od zemalja nema uvjete koji će omogućiti stvarnu slobodu izbora. Dakle, ako skroz pojednostavimo taj izbor, u niti jednoj zemlji nemamo s jedne strane novčanu naknadu za skrb koja će u potpunosti kompenzirati visinu izgubljenog dohotka te s druge strane dovoljnu ponudu kvalitetnih usluga i radnih mjesta koji će onda svima i omogućiti taj izbor. U konačnici ta tzv. sloboda izbora lako poprima i klasni element te ponajprije ovisi o materijalnim resursima samog pojedinca i njegove obitelji.
Od uvođenja mjere “roditelj odgojitelj” i u javnom prostoru bilo je komentara na račun korisnica mjere kao neradnica koje bi radije sjedile doma umjesto da rade, a nedavno se portal Index pridružio pogrdnim komentarima na račun korisnika/ica mjere s objavom vijesti o tome kako su transparenti roditelja odgojitelja postavljeni ispred Gradske uprave “potpuno nepismeni”. Sve to izaziva asocijacije na priču o takozvanim “kraljicama socijalne pomoći” (welfare queens), odnosno “porodiljskoj mafiji”, kako je to srpski predsjednik Vučić sročio za majke koje uzimaju porodiljne naknade umjesto da rade. Čemu vode te osude i jesu li optužbe za nerad osnovane, pogotovo u vidu važnosti ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja?
Takav narativ vodi samo stigmatizaciji. Roditelji odgojitelji su u danom trenutku uzeli pravo koje im je bilo na raspolaganju i za koje su smatrali da je za njih najbolje rješenje. Roditelj ne mora, a niti može znati kakve sve implikacije pojedina mjera može imati. Ali imamo stručnjake koji mogu upozoriti na različite aspekte u samom trenutku razmatranja i donošenja pojedine mjere i zapravo na neki način pomoći da se odvaže što je primjereno rješenje. I tu je zapravo primarna odgovornost upravo onih koji donose odluku, u ovom slučaju samih političara, da se konzultiraju sa stručnjacima različitih i adekvatnih profila te da donesu informiranu odluku. A opće je poznato kako je ova mjera donesena u jeku predizborne kampanje, bez ikakve šire rasprave.
To nas ponovno dovodi do pitanja šire važnosti sustava ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Možete li nam ukazati ukratko na prednosti pohađanja RPOO za djecu, pogotovo onu iz obitelji lošijeg socio-ekonomskog statusa, ali i za same roditelje?
Prednosti pohađanja RPOO-a su višestruke. Ako ih sažmemo na one ključne, možemo govoriti o tri skupine argumenata u korist ulaganjima u predškolske programe. Prva skupina polazi od perspektive djeteta i zapravo ističe pravo svakog djeteta na RPOO, pozivajući se na brojna istraživanja koja ukazuju kako, primjerice, djeca koja su pohađala RPOO pokazuju bolje rezultate na standardiziranim testovima matematike i jezika, ostvaruju bolje ocjene i uspjeh u školi te je veća vjerojatnost da neće ispasti iz obrazovnog sustava i završit će srednjoškolsko obrazovanje. Pri tome se jako ističe važnost pohađanja programa od strane djece nižeg socioekonomskog statusa, naglašavajući kako se radi o sustavu koji ima ključnu ulogu u ublažavanju obrazovnih nejednakosti. Tu je naravno i roditeljska perspektiva, s obzirom na to da se radi o ključnoj mjeri koja omogućava sudjelovanje roditelja, a ponajprije žena na tržištu rada. Tako veće stope zaposlenosti imaju upravo zemlje s razvijenijim sustavima RPOO-a, pri čemu su jaslički programi ključan čimbenik visoke zaposlenosti žena. Ovdje je važno istaknuti kako tek priuštivi programi imaju takav efekt, dok roditeljima nepriuštivi programi zapravo smanjuju ponudu radne snage, a što je posebice slučaj kod roditelja nižeg socioekonomskog statusa i jednoroditeljskih obitelji. Konačno, imamo i širu društvenu perspektivu o kojoj treba također voditi računa. S obzirom na važnost koju predškolski programi imaju za zapošljavanje žena i kreiranje zaposlenosti općenito, ulaganje u RPOO vidi se kao dio odgovora na izazove koji se vežu uz održivost mirovinskih i zdravstvenih sustava. RPOO se ističe i kao jedna od ključnih mjera usmjerenih smanjenju (dječjeg) siromaštva. Istraživanja ističu i doprinos ekonomskom rastu, a taj je argument posebice ojačao s pandemijom.
Demograf Stjepan Šterc u komentaru pokušaja ukidanja mjere izjavio je da se prilikom osmišljavanja mjere razmatrala i opcija da korisnice nakon što njihova djeca pređu gornju dobnu granicu i izađu iz mjere nastave raditi kao odgojiteljice, samo za tuđu djecu. Što mislite o takvom “rješenju” za nedovoljan broj mjesta u vrtićima?
Kada se govori o ulaganjima u RPOO, naglašava se važnost ulaganja u visokokvalitetne predškolske programe u kojima će ponajprije raditi visokokvalificirano osoblje koje će, između ostaloga, znati kako dosljedno provoditi obrazovne smjernice. Ako čitate zadnje izvješće Eurydice-a o ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju, vidjet ćete da se uz nordijske i baltičke zemlje, upravo zemlje s prostora bivše Jugoslavije ističu kao primjer dobre prakse u tom pogledu, odnosno, jasno se naglašava komparativna prednost integriranih predškolskih programa koji objedinjuju jaslice i vrtiće unutar obrazovnog sustava i unutar kojih postoji jasan odgojno-obrazovni sadržaj koji podupiru dosljedne smjernice i za djecu mlađu od tri godine i koji provodi visokokvalificirano osoblje. Tako da mi moramo osvijestiti da predškolski programi uz odgojnu imaju i obrazovnu funkciju i ne smijemo podilaziti jeftinim i zapravo na neki način populističkim rješenjima. Ona nisu dobra ni za koga, a najmanje za djecu. Osim toga, kao što sam ranije istaknula, kvalitetni predškolski programi imaju i važnu prevencijsku ulogu. Radi se o jednom od ključnih prevencijskih prostora u ranoj dobi djeteta, a u kojem se mogu detektirati brojni rani rizici te teškoće. Stoga postoji poprilično opravdan razlog zašto je potrebno ulagati u dječje vrtiće a ne alternativna rješenja u kojima djeca nemaju na raspolaganju stručne timove koje čine logopedi, psiholozi, pedagozi i stručnjaci_kinje drugih profila.