Hrvatski prijevod romana Annie Ernaux “Događaj“ u kojem autorica tematizira svoje iskustvo ilegalnog pobačaja u Francuskoj 1963. prvu promociju imao je u sklopu Kina Katarina u Puli početkom ovog mjeseca. Vesna Vuković ističe važnost lekcija iz romana za suvremeni kontekst te donosi osvrt na promociju, s naglaskom na način obrade teme abortusa u u romanu i njegovoj ekranizaciji.
Moglo bi se reći da recepcija Annie Ernaux ima osebujnu temporalnost, barem ako je suditi po kritikama i prikazima u kojima se redovito naglašava okašnjelost prijevoda, pa i prepoznavanja na francuskoj književnoj sceni. Pa ipak, prošli smo mjesec dobili još jedno hrvatsko izdanje, četvrto u nizu u zadnje dvije godine, stoga možemo zaključiti kako Annie Ernaux u Hrvatskoj prolazi kroz fazu iznimnog interesa ili “pojačane vidljivosti“, da se izrazim rječnikom marketinga društvenih mreža. Iako je od objavljivanja knjige “L’Événement“. prošlo ravno 22 godine, njezino hrvatsko izdanje i više je nego aktualno u trenutku u kojem se u Saboru poziva na izmjenu u Ustavu RH, a kojom bi se u njega upisalo “pravo žena na slobodno i samostalno odlučivanje o rađanju“, dakle pravo na pobačaj. To pravo, izboreno nedugo nakon uspostavljanja socijalističke države, bilo je konačno upisano i u Ustav tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske 1974. godine, no pri izradi Ustava RH 1990. ta je odredba izbačena. Iako zakonski dozvoljen, pobačaj je u Hrvatskoj sve teže dostupan i sve više javno stigmatiziran. Pokrenuta od Radničke fronte, inicijativa koja je okupila lijevu i liberalnu saborsku opoziciju najavljuje vruću jesen.
Osobno nije individualno
“Događaj“ je knjiga iz 2000. o pobačaju koji je Ernaux kao 23-godišnja studentica napravila 1963. godine, u vrijeme kad je pobačaj u Francuskoj bio kriminaliziran. Knjiga-izvještaj prati protagonisticu kroz čitav proces, od trenutka napetog iščekivanja menstruacije u listopadu 1963. do pobačaja u siječnju 1964. godine, uz stalne prolepse kojima nas upućuje na svoju kasniju, najčešće trenutnu poziciju, onu iz koje pripovijeda. “Događaj“ je još jedna od njezinih knjiga koje tematiziraju izabrane sekvence iz autoričina života, prijelomne događaje, a koje povezuje isti makro-narativ: autoričin vlastiti razvojni put od odrastanja u ruralnoj provinciji (u radničkoj obitelji u Normandiji) do “preseljenja“ u književni svijet (u srednjoklasni život emancipirane žene, profesorice književnosti i spisateljice). Ili, sociološkim rječnikom rečeno, prikaz njezine uzlazne društvene mobilnosti. Njezinu prozu kritičari svrstavaju u žanr autofikcije, a sama Ernaux je naziva “autosociofikcijom“, naglašavajući sociološku svijest koju duguje prije svega lektiri Bourdieua. “Jedino pismo koje mi se činilo poštenim jest takvo koje u potpunosti odbacuje fikciju, a koje sam kasnije nazvala autosociobiografijom jer sam samu sebe gotovo oduvijek smještala na susretište ličnosti i društveno-historijske realnosti.“1
To terminološko cjepidlačenje nije samo distinkcija, već i signal angažiranosti njezinoga pisma. Autofikcija, postmoderni nasljednik autobiografije, uzdiže individualca kao perspektivu iz koje se može zahvatiti društvenu stvarnost. Prema nekim kritikama, žanr biografije reproducira ideju o individuumu koji ima svoju vlastitu stvarnost, sam kroči svoj put i koji je otuđen od historije, strukturne određenosti, svake društvenosti. No Ernaux u svojoj autosociofikciji ide uz dlaku ovoj žanrovskoj tendenciji. Njezin je osobni historijat u makro-narativu, kao i iskustvo pobačaja u mikro-romanu, neodvojiv od konteksta poslijeratne Francuske, njezinog političko-ekonomskog uređenja i klasne strukture. Historijsko je konstitutivni moment ove u osnovi ne-osobne autobiografije: “Pisanje datuma za mene je nužnost; u njima se ogleda stvarnost događaja. Jer baš datum za svakoga od nas u nekome trenutku, za Johna Fitzgeralda Kennedyja to je bio 22. studenog 1963., dijeli život od smrti.“
U čitavom njezinom opusu nema tog aspekta iskustva (osobnog) koje ne nosi pečat društvenog totaliteta, i ta ga perspektiva toliko duboko prožima, upravo konstituira, da je i sama prizma neosobna, neobično bezlična. Naime, kako bi osobno iskustvo (literarno) transformirala, poopćila i učinila historijskim, Ernaux je razvila specifičnu strategiju, stil bez afekta, distanciran i ohlađen, upravo izvještaj, postupak koji sama zove “plosnato pisanje“ (l’écriture plate). U slučaju “Događaja“, nije samo vremenski odmak i retrospektivna pozicija ono što je distancira od događaja, već i takav hladan stil koji joj omogućava pripovjednu strpljivost koja neće zaobići nijedan detalj iz okoline. Jer upravo je okolina ono o čemu Ernaux govori kad nas izvještaja o događaju, odnosno o njegovoj mučnoj prirodi. Trauma pobačaja pritom ne proizlazi iz individualnog doživljaja, već iz objektivnih okolnosti koje prate njegovu zabranu: izlaganje opasnosti i sebe i pomagača, liječničke prepreke, nedostupnost kontracepcije (prodaja kontracepcije u Francuskoj je legalizirana tek 1967.) , izostanak partnerove pomoći, seksualno licemjerje i osuda najbliže okoline te strahovita osamljenost. Ovo je važno čuti danas, 22 godine nakon objavljivanja knjige i gotovo 60 godina od događaja, kad se i u lijevo-očito-više-liberalnim krugovima govori o “najtežoj odluci“, čime se, makar i neosviješteno, upada u zamku vraćanja diskusije iz političkog u moralni registar, odnosno s općedruštvene, kolektivne na individualnu razinu.
Neuspjeli “ženski pogled”
I dok je roman “L’Événement“ u doba objavljivanja prošao donekle ispod radara, što se može objasniti činjenicom da tad abortus više nije u fokusu feminističkog aktivizma, kao što je to bio slučaj neposredno nakon događaja, kasnih 1960-ih i 1970-ih godina, istoimeni film snimljen prema romanu 2021. izazvao je snažnu pa i euforičnu recepciju te je i ovjenčan prestižnim nagradama, Zlatnim lavom i Nagradom Lumières. Ova se razlika u recepciji lako izvodi iz društveno-političkog konteksta: jačanje konzervativnog udara na ne tako davno izboreno pravo na pobačaj i najnoviji događaji na pravosudnom planu, kao što je nedavna odluka Vrhovnog suda SAD-a o ukidanju ustavne zaštite za prekid trudnoće koju je uspostavio slučaj Roe vs. Wade 1973., uvođenje “registra trudnoća“ u Poljskoj, zemlji s gotovo potpunom zabranom pobačaja od 2020. Također, redateljica Audrey Diwan je i aktivistkinja, jedna od istaknutih podupirateljica Le Collectif 50/50, feminističkog kolektiva koji se bori protiv strukturne diskriminacije, potplaćenosti i nasilja u filmskoj industriji.
Film, kako i naslov nalaže, slijedi roman, štoviše redateljica i ko-scenaristica se i redovito konzultirala s Annie Ernaux. Pa ipak, za razliku od knjige koja inzistira na historizaciji, bilo uvođenjem bitnih povijesnih datuma (ubojstvo Kennedyja), pop-kulturnih referenci (pjesma ne-autane dominikanske redovnice Sœur Sourire, ali i priča o njezinom samoubojstvu, brojni filmski naslovi i reference) ili prolepsama u vrijeme pisanja na izmaku 1990-ih, Diwan se odlučila na donekle a-historijski pristup i film organizirala iz perspektive Annie, slobodne mlade žene koja stremi uzlaznoj društvenoj mobilnosti i koju u tome ništa neće spriječiti. Film tako otvara scenom priprema za izlazak na plesnjak na kojem protagonistkinja po prvi put sreće mladog vatrogasca, “prerušenog“ u studenta (bijela kravata i košulja kao klasni simbol), ali ga odbija. U knjizi ga nema, no on se u filmu vraća i tako podvlači Annienu odlučnost da, unatoč seksualnoj žudnji, ne dopusti da je odvuče natrag tamo odakle je prebjegla. Ta se optika podvlači u jednoj od scena s liječnikom u kojoj mu molbu da joj pomogne pojašnjava time da je “studij za nju od suštinske važnosti“, a konačno zaokružuje zadnjom scenom u kojoj Annie pristupa završnom ispitu koji je trudnoća i težina pobačaja umalo omela. Iz istih je razloga Diwan odustala i od pripovjedačice, koja bi nas nužno vratila u trenutak događaja, dok je njezina namjera bila učiniti ga suvremenim, ako ne i sve-vremenim.
Upravo iz te angažirane pozicije proizlaze i političke nevolje s filmom. U namjeri da naglasak stavi na proživljeno iskustvo, zajedno sa svim njegovim popratnim užasima, film se uvlači u tijelo protagonistice, stoga imamo dojam neobične bliskosti, zbivanja često gledamo preko njezinog ramena. U kritikama se taj “ženski pogled“ ističe kao ono što nam konačno donosi žensko iskustvo i oslobađa nas objektifikacije “muškog pogleda“ koji je predugo određivao ne samo reprezentaciju žena u umjetnosti, već i “odnos žena prema samima sebi“2. Ta namjera da se uhvati i prenese stvarno iskustvo drugačije rezonira u romanu u kojem se upravo dosljednim ukidanjem individualističke perspektive približavamo iskustvu ilegalnog abortusa kao društvenom problemu. U filmu pak taj formalni aspekt, dramaturška i redateljska odluka da nas bez historijskih smetnji uvede u tjelesno iskustvo protagonistice ima dalekosežne učinke: on na nas ostavlja dojam prije svega traumatičnog iskustva, i tako u osnovi osnažuje predodžbu o abortusu kakva ide na ruku onima koji se zalažu za uskraćivanje reproduktivnih prava jer hrani narativ o “najtežoj odluci“. Među izbrisanim “detaljima“ u filmu tako je i onaj o mrežama pomoći koje su omogućavale abortus u vrijeme njegove kriminalizacije, a koje u knjizi reprezentira kompleksan i problematičan lik – Jean, član ilegalne organizacije koja se zalaže za kontrolu rađanja. Nadalje, klasna perspektiva u filmu blijedi jer, iako prisutno pa i (pre)naglašeno, klasno određenje u njemu prelazi u osobnu stvarnost, a na koncu u pitanje individualnog napora da se izađe iz strukturne zadatosti porijekla. “Događaj“ je, sasvim sažeto, film o ženi iz radničke klase koju ni zabrana pobačaja ne može zaustaviti u klasnom usponu. Taj aspekt će zamračiti i sve one društvene okolnosti koje prate zabranu pobačaja i njezino iskustvo čine teškim, a koje su nam u knjizi hladno servirane. Taj plosnati stil, odlučujući formalni aspekt knjige koji otvara političko čitanje jer osobno transformira u socijalno, u filmu se uslijed redateljske odluke da se fokusira na tijelo obrće u plosnatost okoline kao slike.
Kino Katarina: Protiv retorike moraliziranja
Prvo lokalno predstavljanje knjige “Događaj“ dogodilo se početkom mjeseca u okviru programa Kino Katarina. Okvir i više nego pristao jer kao gerilsko pop-up kino i jedan od posljednjih javnih prostora u turistificiranoj i privatiziranoj Istri, Kino Katarina “od početka njeguje feminističku perspektivu i kritiku“. Specifičnost ovog ljetnog kina leži u tome što svoju funkciju shvaća široko i angažirano, stoga organizatorice naglasak stavljaju “na kratka uvodna predavanja te na otvorenu diskusiju nakon filma… na taj način potiče se rasprava o aktualnim temama koje se u prvom redu tiču položaja žene u društvu“. Uvodni razgovor tako ovom je prilikom ugostio prevoditeljicu Milenu Ostojić, povjesničarku i f.AKTIVku Anu Lovreković uz moderaciju sociologinje Dore Levačić, a uz “Događaj“ projiciran je i kratki, sasvim domaći dokumentarac “A B“ autorice Ljubice Janković iz 1977. Na programskoj liniji oživljavanja javnih prostora i njihove socijalizacije i politizacije, događaj se odvio na dvorišnoj terasi starog pulskog rodilišta. Izbor lokacije, dakako, usko je povezan s temom i ima funkciju da je “usidri“ u lokalni kontekst.
Poput pomno koncipiranog programa, i razgovor se kretao u više registara i na nekoliko historijskih ravni: od romana i njegovog francuskog konteksta 1960-ih i 1970-ih, preko jugoslavenskog socijalističkog iskustva pa sve do najnovijih konzervativnih udara i mogućnosti organiziranog odgovora na njih. Na ovom mjestu čini se primjerenim istaknuti tek poneke za najavljenu vruću jesen važne političke uvide. Ana Lovreković izložila je povijest zakonske regulacije pobačaja u socijalističkoj Jugoslaviji, stavljajući ga u okvire zdravstvene politike (a ne prava na izbor), neodvojiva od infrastrukture u vidu širenja mreže zdravstvenih centara, edukacije i kontracepcije. Nadalje, te je jasno socijalističke mjere stavila i u njihov politički kontekst: s jedne strane tadašnje kriminalizacije pobačaja u većini zapadnih zemalja, ali i – za danas još indikativnije – vatikanskog pritiska da se zdravstvenim radnicima omogući pravo na priziv savjesti koji tadašnja Jugoslavija bez skrupula odbija. Prevoditeljica Milena Ostojić poantirala je zaključkom kako u predstojećoj borbi valja razgraničiti filozofske od političkih rasprava, usredotočiti se na reproduktivna prava i pitanje zdravlja i zdravstvene zaštite, ukratko maknuti se iz retorike moraliziranja. Upravo je ovaj roman, kaže Ostojić, dobar primjer transformacije osobnog iskustva u javno.
Isto se može ustvrditi i za kratki dokumentarni film Ljubice Janković “A B“ (Zagreb film, 1977.) prikazan nakon razgovora. Redateljica u njemu opservacijskom metodom, bez naracije, prati mladu ženu od odluke do abortusa. Distanciran i ohlađen, poput knjige-izvještaja Annie Ernaux, film izlaže njezin događaj u društvu u kojem je abortus ne samo dozvoljen, već se i obavlja u sustavu javnog zdravstva. Međutim, ne bez sistemskih nedosljednosti i kontradikcija. Abortus je u socijalističkoj Jugoslaviji moguće napraviti, ali uz dodatno plaćanje. Nezaposlenoj protagonistici ta je svota previsoka pa se obraća već zaduženoj majci. U savjetovanju s liječnicom doznajemo i to da još uvijek živi s roditeljima u jednosobnom stanu, da svi spavaju u istoj sobi i da su roditelji zapravo razvedeni, ali da umirovljeni otac alkoholičar nema materijalnih mogućnosti za samostalan život. Suočit će nas u istoj sceni protagonistica i sa sistemskom diskriminacijom: ukoliko odluči zadržati dijete, neće dobiti obećani posao ako se za trudnoću sazna unaprijed. Liječnica, očito dobro upoznata s takvim prilikama, obećava joj izdati potvrdu bez spomena drugog stanja. Film otvoreno govori o nedosljednostima društva koje je osiguravalo siguran pobačaj i s današnje historijske distance o tome da ni pravo ni zdravstveni sustav nisu dovoljni u situaciji u kojoj su pritisci ekonomske i političke krize preveliki. Ususret vrućoj jeseni i inicijativi da se pravo na abortus unese u Ustav ta je lekcija iznimno vrijedna. Ne samo da nas uči da je pravo izboreno, već i da ga je moguće opozvati kad se odnosi političkih snaga preslože. Uski liberalni tropi privatnosti, izbora, prava i traume samog abortusa tad nisu od političke koristi, štoviše pothranjuju desničarske narative. Eho, gotovo anticipaciju, tih uvida nalazimo i u “Događaju“, u meta-ulomcima u kojima se autorica bavi refleksijom svoje tadašnje pozicije, pozicije one koja o abortusu piše 35 godina kasnije: “Činjenica da sam iskustvo abortusa proživjela u vrijeme kada je bio ilegalan, što je sada stvar prošlosti, ne čini mi se dovoljno valjanim razlogom da ga ostavim skrivenim. Paradoks pravednog zakona jest u tome što nerijetko ušutkava negdašnje žrtve jer ‘s tim je sada gotovo’ pa isti tajac kao i prije obavija ono što se dogodilo. Upravo zato što pobačaj više nije zakonom zabranjen, danas si mogu priuštiti da razgrnem kolektivne nazore i nužno pojednostavljene fraze kojima se vodila borba sedamdesetih – ‘nasilje nad ženama’, itd. – i suočim se, u svoj njegovoj stvarnosti, s ovim nezaboravnim događajem.“