Hrvatski javni i politički život funkcionira kao streaming servis – samo što nam umjesto novih serija i filmova redovito isporučuje nove afere. Ova najnovija je najskuplja, ali vjerojatno i najgluplja. Kao što je dobro poznato, grupica direktora, odvjetnika i umirovljenika je uspjela iz INA-e izvući oko milijardu kuna na način da su plin prodavali za iznimno nisku cijenu tek osnovanoj firmi koja ga je potom prodavala po tržišnoj cijeni. Cijeli niz pitanja je još ostao neodgovoren i čeka naredne epizode, ali sama odluka da većinu novca “skrivaju” na tekućem računu umirovljenog maslinara dovoljna je za etiketu najgluplje afere.
Sasvim očekivano, automatski su se aktivirali standardni interpretacijski resursi: posrijedi je još jedna pljačka u režiji HDZ-a. Naravno, teško je zamjeriti svima onima koji sumnjiče HDZ kao takav kad se bilo što sumnjivo u zemlji dogodi, ali često takav tip refleksne reakcije funkcionira kao nadomjestak za politiku. Nema sumnje da je HDZ “zarobio” institucije ove zemlje, ali to “zarobljavanje” se dogodilo u određenom političkom kontekstu i apsolutno ništa ne jamči da bi ekonomija cvjetala, a institucije bile pravedne i učinkovite samo da nema HDZ-a. Ako dominaciju HDZ-a ne tumačimo kao ishod različitih političkih i ekonomskih procesa ili kao odgovor na te procese, onda smo osuđeni na vjeru u meritokraciju i moralnu ispravnost kao recept za bolje društvo. Takvi recepti, lišeni političkog sadržaja, nigdje i nikad nisu polučili rezultat.
HDZ nije zarobio samo institucije ove države, zarobio je i političku imaginaciju javnih radnika, analitičara i opozicije. Dovoljan je indikator sama ova plinska afera. Svi oni koji krađu tumače kao klasičnu hadezeovsku rabotu, tj. pretpostavljaju da je logistički upletena sama stranka ili neki istaknutiji pojedinci, tretiraju INA-u kao firmu u stopostotnom državnom vlasništvu. Objavljuju se sporni mejlovi, prozivaju ministri, pa čak i politički profilira Plenković poslije Plenković u liku Damira Vanđelića, a da se pritom prigodno zaboravlja da je INA u većinskom vlasništvu mađarskog MOL-a. Kao da slabašna unutarnja kontrola, neprikladni mehanizmi poslovnog odlučivanja i ostale korporativne procedure nad kojima se danas svi iščuđavaju nisu prvenstveno krivnja MOL-a, a ne HDZ-a.
Umjesto sagledavanja očite šire slike medijskim prostorom kruže fotografije na kojima se nalaze Andrej Plenković i Gordan Jandroković u društvu s jednim od osumnjičenih, a kopaju se i podaci koji nam govore da su Plenković i drugi osumnjičeni bili članovi iste udruge. Svašta se može očekivati od HDZ-a i njegovih kadrova, ali scenarij po kojem su čelnici stranke angažirali ljude u kompaniji koja nije u većinskom državnom vlasništvu da izvuku milijardu kuna, polože većinu sredstava na tekući račun umirovljenika i onda kasnije podijele njima proviziju za, valjda, političku zaštitu ne zvuči baš najrealističnije. Koja bi bila procedura? Umirovljenik bi uplatio 200 milijuna kuna na račun Plenkovićeve supruge?
Glavni problem s ovakvim prevladavajućim interpretacijama nije u dozi njihova realizma već u pozadinskoj političkoj pretpostavci. A po njoj su hrvatsko društvo i ekonomija inherentno zdravi i jedini problem je parazit u obliku HDZ-a i korupcija koju generira. Pritom se i sam javni sektor izjednačava s HDZ-om i proskribira kao svojevrstan oblik društvene kočnice. I zato se, kao posljedica suše političke imaginacije, gotovo sve alternative vladavini HDZ-a, osim u onim slučajevima kad skrene krajnje desno, artikuliraju primarno tehnokratski, a glavni domet je anti-korupcija. Prilično je tužno da anti-korupcija, inicijalno ideološki alat Zapada u eliminaciji konkurentskog domaćeg, “političkog” kapitala na bivšem socijalističkom Istoku, i danas funkcionira kao najsvježija politička alternativa. Da ne bi bilo zabune, u anti-korupciji nije problem borba protiv korupcije, već ideja da bi društvo i ekonomija automatski napredovali kad bi se odstranila korupcija.
Na kraju krajeva, opsjednutost komentarijata i opozicije hadezeovskom korupcijom pomaže HDZ-u u održanju na vlasti. Pomalo paradoksalno, što su globalni problemi veći – od pandemije preko energetske krize do inflacije – Plenkoviću i HDZ-u je lakše prebroditi unutarnje probleme i zadržati vlast. Naime, uvijek mogu prokazati opoziciju kao opciju koja samo histerično viče “korupcija! korupcija!”, dok se oni, pored korupcije, bave važnim i presudnim pitanjima za čije rješavanje opozicija nema kapaciteta. Naravno, nemaju ni oni, ali što globalni problemi veći to se njihove afere čine beznačajnijima.