Pred nama je prilično neizvjesna političko-ekonomska zima. Neizvjesnost se prvenstveno tiče energetskih pitanja i inflatornih pritisaka. Kao i slučaju s pandemijom, energetska kriza i inflacija relativno su zaboravljene pojave. Značajan broj ljudi nije ih iskusio na svojoj koži i nije sudjelovao u njihovom “ideološkom probavljanju”. Za vrijeme lokdauna mogli smo u realnom vremenu vidjeti kako se to “probavljanje” odvija. Različiti aktualni i povijesni ideološki koncepti i obrasci razumijevanja društvenog svijeta prilagođavali su se pandemijskoj aktualnosti. Desni akteri su se slobodno služili sintagmama i konceptima iz lijeve tradicije, dok se oni lijevi nisu ustručavali posegnuti za revizionističkim konceptima poput onog o totalitarizmima.
Uglavnom, svjedočili smo interpretacijskom sustizanju nove realnosti. Slična nam se situacija događa i danas i kako se temperatura bude snižavala, a cijene rasle, pitanje interpretacijskog sustizanja bit će sve urgentnije. Osim samog rata u Ukrajini, ostali elementi koji tvore trenutnu krizu još se nisu prelili iz ekonomsko-tehničkog jezika u punokrvne ideološke improvizacije. Taj nas korak tek čeka, ali valja istaknuti da spomenuti ekonomsko-tehnički jezik nije lišen političke dimenzije i ideoloških preferenci. Pogotovo su te dimenzije i preference vidljive u vjerojatnom međukoraku prema slobodnoj ideološkoj improvizaciji: odnosu tržišta i države u ovakvoj krizi. Naime, većina entuzijastičnih apologeta slobodnog tržišta u ovoj situaciju zaziva državu “d’uradi nešto”.
Međutim, ne smatraju da time proturječe svojim ishodišnim političkim i ekonomskim načelima. Trenutnu su krizu prvenstveno oblikovali takozvani egzogeni faktori i zaštita tržišta od takvih faktora spada među one minimalne nadležnosti države. Čak i da zanemarimo povijesnu dimenziju i pitanje uloge doktrine šoka i liberalizacije tržišta u Rusiji u kasnijem usponu Putina i nastanku autokratskog režima, ovakva interpretacija počiva na prilično proizvoljnoj distinkciji koja presudno oblikuje naše živote. ‘Ajde, neka su ratovi i klimatske promjene egzogeni faktor, ali zašto uopće razdvajamo ekonomiju od ostatka društvenih procesa? Da bi udžbenici iz ekonomije bili elegantniji? Da bi neovisni ekonomski analitičari zadržali svoju neovisnost i radna mjesta? Da bi umanjili troškove kapitalu? Zdravorazumska podjela na ekonomsko i ne-ekonomsko nije nimalo zdravorazumska ni univerzalna.
Relativna niska frekvencija katastrofičnih događaja također ne funkcionira kao argument održivosti podjele. Pored toga što klimatske promjene tu frekvenciju čine sve višom postoje i kontinuirani “egzogeni” učinci koji imaju ozbiljne posljedice po ljudske živote. Ako kompanija izgubi u tržišnoj utakmici ona je zadovoljila pravila slobodnog tržišta, ali novi nezaposleni radnici izlaze van “ekonomije” i prisiljeni su, do eventualnog povratka u “ekonomiju”, sami brinuti o svojoj reprodukciji. Razni drugi učinci tržišnih utakmica imaju neposredne efekte na ne-tržišne društvene sektore koji odgovaraju na ovaj ili onaj način. Pandemija, energetska kriza i klimatske promjene nas uče da moramo napustiti paradigmu koja pretpostavlja odvojenost ekonomije od društva. Tu se ne radi samo o epistemološkoj ispravnosti već doslovno o preživljavanju. A ako ih ne uspijemo povezati spomenute ideološke improvizacije bit će sve luđe i luđe.