Nedavni ponovni dramatični rast tečaja švicarskog franka prijeti dodatnim osiromašenjem velikog broja dužnika u kreditima “s valutnom klauzulom u švicarcima” u zemljama Istočne Europe, pri čemu je Hrvatska među najpogođenijima. Dosadašnja nevoljkost vlada i sudstva da se suoče sa socijalnim posljedicama evidentno nepoštenog poslovanja banaka čini se dugoročno neodrživom.
Nedavno odustajanje Švicarske narodne banke od politike obrane tečaja franka u odnosu na euro i moguće socijalne posljedice po dužnike u Hrvatskoj (koji imaju kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je biblijski nazvano frankogedonom) zapravo je puno prozaičnija priča u kojoj se isprepleće mnoštvo rukavaca. Jedan govori o tome kako su se ovdašnje političke elite svesrdno trudile da zasjednu za “europski stol”, dok su stanovništvu na europskoj periferiji s tog stola u isto vrijeme plasirani toksični proizvodi. Drugi rukavac opisuje naglo otrežnjenje hrvatskih političara nakon konačnog ulaska u Europsku uniju: u samo tri godine prešli su put od stava da “država ne može biti vaša mama i ne može preuzimati odgovornost za vaše odluke” (Vesna Pusić u vezi kredita u švicarcima, listopad 2011.), do onoga da je “država tu da zaštiti svoje građane” (Zoran Milanović, siječanj 2015.), tako da je Sabor, na hitnu intervenciju Vlade, 23. siječnja ove godine izmijenio Zakon o potrošačkom kreditiranju kojim se tečaj švicarskog franka fiksira na 6,39 kuna na godinu dana.
Treći rukavac pokazuje pak kako su si u ekonomijama s visokim stupnjem euroizacije, kakva je ona u Hrvatskoj, uz privatiziran bankarski sektor (više od 90% banaka u stranom je vlasništvu), država i njezine institucije, prvenstveno Hrvatska narodna banka (HNB), iz ruku izbile poluge za vođenje adekvatne monetarne politike i rješavanje makroekonomskih neravnoteža. Četvrti rukavac govori o učincima procesa financijalizacije na kućanstava koja, u uvjetima odustajanja od javne stambene i ostalih socijalnih politika, “putem ulaska u dužnički odnos rješavaju pitanje stanovanja”, s tim da “nisu ni približno bila u stanju razumjeti rizike kojima se izlažu prilikom kupnje nekretnine i rješavanja pitanja životnog prostora”.1 Na najširem planu, jedan rukavac ove priče odnosi se na dug koji je u neoliberalizmu sve manje privatni, a sve više strukturni, imperativ te uz inzistiranje na diskursu lične odgovornosti predstavlja instrument kontrole i discipline. Na obiteljskom i osobnom planu, drugi rukavac te priče dotiče se sudbina mnogih koji su u međuvremenu “ostali bez doma, zdravlja i obitelji te su dovedeni do samog ruba egzistencije”, kako piše u uvodu Crne knjige Udruge Franak, u kojoj su sabrani iskazi kreditnih dužnika.
Prešućivani rizik
Statistički gledano, svaka deseta osoba koju sretnete živi u obitelji koja je opterećena kreditom vezanim uz švicarski franak. Prema i dalje dominantnom stavu u medijima, svi su oni sami odgovorni za poziciju u kojoj su se našli, jer su se temeljem svjesne kalkulacije (homo oeconomicus) odlučili za kredite s povoljnijim uvjetima, pa ih država ne bi trebala potpuno osloboditi rizika koje su zajedno s takvim kreditom preuzeli. Međutim, zanimljivo je primijetiti kako kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima banke-majke uglavnom nisu plasirale u svojim matičnim, zapadnoeuropskim zemljama, već su ih njihove kćeri nudile na novim tržištima, dakle u državama europske periferije koje su većinom ujedno postsocijalističke: u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Poljskoj, Mađarskoj (koja je pak u međuvremenu taj problem riješila), Rumunjskoj, Bugarskoj, zatim Grčkoj, Cipru i drugdje. Uz građane u Hrvatskoj, danas su zbog kredita u švicarcima najpogođeniji oni u Poljskoj.
Plasman visokorizičnih kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u Hrvatskoj počinje 2000-ih, najveći broj ugovoren je 2006. i 2007., a njihova ponuda prestaje negdje krajem 2008. godine, s prvim znacima krize. Do tog vremena, krediti u švicarskim francima predstavljaju 24 posto ukupnih kredita s valutnom klauzulom i oko 40 posto dugoročnih stambenih kredita.2 Pritom, ni banke ni HNB nisu klijente na odgovarajući način upozorili na rizike (tadašnji viceguverner a današnji guverner HNB-a Boris Vujčić spominjao je samo mogući porast tečaja franka od 18 posto kao najgori mogući scenarij, dok se već u kolovozu 2011. dogodio porast od čak 60 posto), premda su te rizike banke kasnije rado prebacile na klijente. Naime, jednostranim odlukama o povećanju kamatnih stopa, a uz porast vrijednosti švicarskog franka, banke su većinu dužnika učinile kreditno nesposobnima – rate kredita mnogima su odavno prerasle jednu trećinu prihoda – prema istim onim kriterijima prema kojima su im u početku davale kredite.3
Cijelo to vrijeme vlast je imala neku mutnu predodžbu o tome što se događa i reagirala je samo u situaciji krajnje nužde, kao, uostalom, i sada. U ljeto 2011. godine, kada je također došlo do porasta vrijednosti švicarskog franka, tadašnja HDZ-ova premijerka Jadranka Kosor pokušala je postići dogovor s bankama i intervenirati, no na kraju ju je preduhitrila Švicarska narodna banka koja je odlučila da će braniti jačanje franka iznad 1,20 CHF za euro. Druga intervencija vrijedna spomena je ona bivšeg SDP-ovog ministra financija Slavka Linića, koji je krajem 2013. inicirao izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju, po kojima za kredite u švicarskim francima vrijedi kamata niža od 3,23 posto dok su god na snazi izvanredne okolnosti aprecijacije tečaja veće od 20 posto.
Nepotvrđena presuda
No najvažniji potez u tom periodu nije povukla država, nego Udruga Franak koja je inicirala kolektivni spor pred Trgovačkim sudom u Zagrebu protiv osam najvećih poslovnih banaka u Hrvatskoj.4 Sudac Radovan Dobronić donio je u srpnju 2013. prvostupanjsku presudu kojom je osam tuženih banaka proglasio krivima za nezakonito poslovanje kod ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom. U srpnju 2014. Visoki trgovački sud prihvatio je dio Dobronićeve presude: donio je odluku da su ništetne promjenjive kamatne stope (u svim bankama osim u Sberbanci), dok nije prihvatio onaj dio presude koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima. Nakon žalbi obiju strana, odluka Vrhovnog suda još se čeka.
Tečaj švicarskog franka, kako smo rekli, nedavnom odlukom Sabora fiksiran je na 6,39 kuna na godinu dana, što vrijedi za sve kredite s klauzulom u toj valuti, s tim da Vlada namjerava, u roku od nekoliko mjeseci, ponuditi trajno rješenje. Udruga Franak, slično mađarskom modelu, predlaže konverziju svih kredita s valutnom klauzulom u švicarcima u kunske bez valutne klauzule i utvrđivanje glavnice po tečaju kune prema švicarskom franku na dan zaključenja prvotnog ugovora. Očekivano, guverner Vujčić kaže da bi konverzija svih stambenih kredita s valutnom klauzulom (konverzija švicaraca povlači i konverziju eurskih kredita) u kune značila izuzetno visok pad – preko 70 posto – međunarodnih pričuva. Ako bi Vlada pak prihvatila neko od rješenja koja predlaže HNB – smanjenje kamatne stope, ili formiranje balona odgođenih potraživanja, ili preugovaranje kredita polazeći od današnje vrijednosti nekretnine i kreditne sposobnosti dužnika, u krajnjem slučaju prijenos nekretnine na banku s dugoročnim ugovorom o zakupu i pravom prvokupa nekretnine – to bi značilo da će se dug u ovom slučaju i dalje koristiti kao mehanizam za izvlačenje vrijednosti i izvlaštenje, bilo tako što će nekretnine dužnika prijeći u vlasništvo banke ili tako što će se štednja, onih koji je možda još imaju, preusmjeriti u djelomičnu otplatu kredita.
Bez politike koja bi, svjesna svih opisanih procesa, odabrala smjer potpuno drugačiji od dosadašnjeg, neće biti ni pravog razvoda od švicarca, već samo rastave od stola i postelje, da se poslužimo slikom koju je ponudio redatelj Arsen Oremović naslovom svog dokumentarnog filma “U braku sa švicarcem”.
- Mislav Žitko, “Rast temeljen na dugu”, Le Monde diplomatique – hrvatsko izdanje, siječanj 2013.; Petra Rodik i Mislav Žitko, “Financialization, household debt and new vulnerabilities in post-socijalist societies”, 2015. [↩]
- Petra Rodik i Mislav Žitko, “Financialization, household debt and new vulnerabilities in post-socijalist societies”, 2015. [↩]
- Petra Rodik, “Kreditna zaduženost i pad životnog standarda”, istraživački izvještaj, Udruga Franak, Zagreb, 2012. [↩]
- Opširno je o tome pisala Petra Rodik u tekstu “Udruga Franak u borbi s bankama”, Le Monde diplomatique – hrvatsko izdanje, travanj 2013. [↩]