Nakon proljetne odgode zagrebačke su gradske vlasti javnosti predstavili novi model odvoza smeća. Promjene zapravo i nisu toliko značajne. Mijenja se način naplate koji će se sastojati od fiksnog i varijabilnog dijela. Fiksni, koji iznosi 45 kuna za kućanstva i 90 kuna za poslovne korisnike, predstavlja zakonom definiranu minimalnu cijenu te javne usluge, dok se varijabilni tiče kesa koje će se koristiti za zbrinjavanje miješanog komunalnog otpada, a njihova cijena ovisi o volumenu. Što se tiče ostatka otpada koji se reciklira i zbrinjava u posebnim kontejnerima, promjena zapravo nema. Smisao uvođenja standardiziranih kesa za miješani komunalni otpad leži u stimulaciji: što više odvajate otpad manje ćete koristiti te kese i samim tim će vam ukupni trošak odvoza otpada biti manji.
Novi model je izazvao salve kritika i prilično užarene rasprave na društvenim mrežama. U nemalom je broju slučajeva iza tih kritika i rasprava stajala neupućenost u osnove najavljenog modela zbrinjavanja otpada. Vjerojatni razlozi su društveno njegovana politička lijenost, tendenciozna oprema članaka na portalima ili ideološke predrasude prema stranci Možemo!. Iz raznih tvitova, statusa, objava i komentara moglo se steći dojam kako će zagrebačka vlast oformiti nekakav oblik zelenog Gestapoa koji će ići po stanovima i maltretirati ljude jer ne znaju ili ne žele odvajati otpad. Čak i u slučajevima razrješavanja konfuzije i nedoumica brojne kritike su ostale. Ovdje ćemo se osvrnuti samo na one koje dolaze s ljevice. I to ne nekakve službene ili potpisane, već u izvedbi onih korisnika društvenih mreža u čijoj je argumentaciji primjetan lijevi senzibilitet, bilo da se radi o moralnim nagnućima, bilo o upotrebi lijevog političkog leksika.
U tim se kritikama ističu dvije ključne zamjerke novom modelu zbrinjavanja otpada. Prva se tiče novčane kazne za one koji u kontejnere za miješani komunalni otpad bacaju nestandardizirane kese. U tom je slučaju problem dodatno naglašen u višestambenim zgradama u kojima je teško otkriti “krivca”. Kritika naplaćivanja kazni za nesavjesno zbrinjavanje otpada često se svodi na problem “individualizacije krivnje”. Takav tip kritike s ljevice uvriježen je u raznim raspravama kada se želi naglasiti da pojedinci nisu (jedini) krivci za svoj društveni status već da postoje brojni sistemski mehanizmi i klasne razlike koji koče razvoj pojedinaca i društvenih grupa u željenom smjeru. Međutim, nije baš jasno kako bi se ta uvjerljiva argumentacija bezbolno prenijela u problematiku zbrinjavanja otpada. Za početak, nije jasno kako se točno zamišlja de-individualizacija zbrinjavanja otpada u stanovima. Grad da plati ljude koji će nakon svakog ručka, večere ili tuluma ulaziti u stanove razvrstavati otpad? Sama organizacija stanovanja i društvene reprodukcije je uređena tako da je zbrinjavanje otpada naprosto individualizirano po kućanstvima. Moguća je, naravno, drukčija raspodjela, ali ona ovisi o značajnijim društvenim promjenama u stambenim i socijalnim politikama. Dio zbrinjavanja otpada socijaliziran je već činjenicom da djeca idu u vrtić i da se tamo hrane. Daljnji korak u socijalizaciji zbrinjavanja otpada može biti, na primjer, uvođenje subvencioniranih javnih restorana. Međutim, individualizirani način zbrinjavanja neminovno ostaje i on se ne može promijeniti lijevim apstrakcijama koje smo naučili u marksističkoj literaturi.
Pored same individualizacije krivnje kao problematičan aspekt novog modela često se ističe implicirano “cinkanje” susjeda koji nepropisno odlažu otpad što dovodi do kazne za cijelu zgradu ili ulaz. Nema spora da se radi o krajnje nelagodnoj i nepoželjnoj praksi. Međutim, argument koji u eventualnom “cinkanju” vidi toksični element koji će ugroziti zajednicu može se i preokrenuti. Ako većina članova stambene zajednice uredno odlaže otpad onda može i kao zajednica učiniti pritisak na one koji to ne čine bez da ih prijavljuju nadležnima. Jer smisao zajednice nije u tome da se svatko ponaša kako želi bez ikakvih posljedica već da svojim ponašanjem pridonese ostvarivanju interesa zajednice, što, naravno, uključuje i redefiniranje samih interesa. Pogotovo to vrijedi u ovom slučaju u kojem je dodatni trud zaista minimalan. No, treba priznati da vlast nije učinila dovoljno u promociji drukčijeg “pridobivanja” nesavjesnih pojedinaca osim kažnjavanja i impliciranog “cinkanja”. Spominje se, doduše, edukacija, ali naglasak na zajednici kao kontrolnom mehanizmu i snažnije poticanje rješavanja problema bez kazni i špijuniranja definitivno bi pridonio ublažavanju kritika.
Naredni element kritika novog modela tiče se klasnog aspekta zbrinjavanja otpada. Naime, ispravno se pretpostavlja da siromašnijim sugrađanima koji žive u priličnoj socijalnoj neizvjesnosti postupak odvajanja otpada predstavlja veći teret nego onima bogatijima, socijalno relaksiranijima. Unatoč ispravnosti pretpostavke teško se može zamisliti kako iz nje slijedi nužan “lijevi” zaključak o odustajanju od odvajanja otpada. Bez obzira na dodatni teret, odvajanje bi trebalo shvatiti kao “novi paket” higijenskih mjera koje obavljamo rutinizirano. Također, ozbiljne ekološke politike koje bi ugrozile interese kapitala i usmjerile društvo prema održivosti ne mogu se provoditi bez značajnijeg angažmana narodnih masa. Ne treba se zanositi time da će financijski stimulirano odvajanje otpada učiniti šire pučanstvo ekološki svjesnijim i angažiranijim, ali radi se o jednom od neminovnih koraka ako želimo ići u tom smjeru. U konačnici, njihov kućanski rad kad je odvajanje otpada posrijedi prvenstveno će se smanjiti proizvodnjom manje količine otpada u samim proizvodima koje konzumiraju. A do toga će dovesti politički pritisak na vlasti i kapital.
Ova klasna kritika odvajanja otpada u sebi nosi problematičan aspekt načelnije naravi kad je odnos ljevice i ekologije u pitanju. Naime, ona neodoljivo podsjeća na desnu kritiku ekoloških pokreta. Srpska premijerka Ana Brnabić je za vrijeme ekoloških protesta u Srbiji početkom ove godine ustvrdila da su oni indikator da ekonomiji ide nabolje. Drugim riječima, Brnabić je poručila da je bavljenje ekološkim pitanjima svojevrsna klasna privilegija, da je to hobi bogatih. Sličan sentiment gaje i neke od lijevih kritika zagrebačkog zbrinjavanja otpada: to je zapravo malo “štreberski” i “pederski”, kako glase dječje šifre za klasni prijezir prema bogatijim učenicima. To što srednje klase znaju koristiti ekološku svijest kao klasnu distinkciju ne znači da ne treba raditi na ekološkom osvještavanju naroda. Ne samo da tako neće ostati prostora za klasnu distinkciju omraženijim društvenim grupama već će i sam taj “autentični narod” imati veće šanse da preživi klimatske nedaće. Odvajanje otpada ne znači izdaju interesa radničke klase. Izdaji njenih interesa puno je bliža imaginacija njene autentičnosti sazdana od predrasuda i nedefiniranog prkosa koja se promovira na dijelovima ljevice.
Vratimo se na kese. Možda stvarno najavljeni model zbrinjavanja otpada neće dobro funkcionirati i možda postoje bolji – i efikasniji i socijalno osjetljiviji. Osobno nisam upućen u tu problematiku, ali ne vidim da su predložene uvjerljivije alternative. Ali svakako jednu stvar treba pozdraviti. Iako se rasprave o kesama čine zamornima, sama činjenica da su u nekoliko dana postale ključna tema i da se u tim raspravama prelamaju neka ključna društvena pitanja, kako god bila postavljena, predstavlja društveni i politički pomak. Svaki dan u kojem glavna tema nisu nacionalističke ludorije ili libertarijanske fantazije nosi u sebi malu političku pobjedu bez obzira na ishod prijedloga koji je glavna tema.