Nekad se čini da se hrvatski mediji prilikom prioritizacije vlastitih vijesti vode isključivo komoditetom građana centra Zagreba. To je bio slučaj s uzavrelom raspravom o novoj politici sortiranja otpada u glavnom gradu, a bome je slučaj i prilikom jednodnevnog službenog posjeta turskog predsjednika Recep Tayyip Erdoğan Republici Hrvatskoj. Najfrekventnija tema nije bilo pitanje zašto baš sad Erdoğan ide na Tour de Balkan, koja je to specifična pozicija Turske u ratu u Ukrajini, a koja u predizbornoj kampanji u Bosni i Hercegovini itd. Prometni kaos koji je stvorio posjet turskog predsjednika dominirao je vijestima posljednjih nekoliko dana pa smo umjetno o bitnim geopolitičkim temama, slušali o posebnoj regulaciji prometa, kao da je ovo prvi put da u glavni grad Hrvatske dolazi neka štićena osoba.
Erdoğanov posjet je međutim nešto značajniji od prometne politike u užem centru Zagreba, koja je i bez Erdoğana u najmanju ruku – užasna. Naime, Zagreb je tek jedna od točaka na njegovoj turneji Balkanom. Prije toga je bio u Sarajevu gdje je ionako čest gost, ali u Beogradu koji u njemu vidi jednog od saveznika pa čak i uzora u zauzimanju neutralnog stava oko rata u Ukrajini. Na Erdoğanovu turneju se može gledati kao na vanjskopolitički, ali i na unutarpolitički potez. Naime, Turska pod vlašću Stranke pravda i razvoja (AKP) što sad traje već dugih dvadeset godina, aktivnije sudjeluje u regionalnoj politici Balkana, ali ne samo Balkana nego i drugih regija kojima Turska gravitira: Bliskom Istoku, Istočnoj Evropi i Srednjoj Aziji. Uostalom, i sama izgradnja džamije i islamskog centra u Sisku koji će danas svečano otvoriti Erdoğan i hrvatski državni vrh, financirani su sredstvima Turske razvojne agencije (TIKA) potvrda je aktivnije prisutnosti Turske u ovom dijelu svijeta. Ta aktivnija prisutnost nekad prelazi u intervencionizam, pogotovo protiv svojih političkih protivnika koji su utočiste od režima našli van granicaTurske.
S druge strane, u Turskoj se održavaju parlamentarni izbori u lipnju 2023. I vjerojatno, prvi put nakon osvajanja vlasti 2002. godine Erdoğan se suočava s gubitkom većine u turskom parlamentu. Blok koji su stvorili kemalisti (CHP) i reformirani nacionalisti iz relativno nove stranke IYI, kao i inflacija koja je stalna boljka turske ekonomije i bez ovih globalnih trendova, mogli bi biti kombinacija koja će koštat AKP vlasti. Pritom, valja napomenuti da je kroz dvadeset godina vlasti AKP od umjerene islamističke stranke orijentirane na razvoj izvozne ekonomije i mobilizaciju anadolijske srednje klase, postala interesna stranka autoritarnih tendencija i jednog čovjeka kojeg su napustili manje više svi bliski suradnici s početka vladavine AKP-a potencirajući time sliku osamljenog despota sa Bospora koja se vezuje uz njegov stil vlasti.
U tom kontekstu, Erdoğanu turska dijaspora u Europi, a onda i balkanska (primarno, sandžačka i albanska) dijaspora u Turskoj predstavlja bitnu glasačku bazu. Možda i presudnu za dobivanje izbora iduću godine. I dok mu zapadnoeuropske zemlje ne dopuštaju da aktivno provodi izbornu kampanju na njihovom tlu, Balkan ga dočekuje raširenih ruku. Odatle unutarpolitički motivi za ovu posjetu. Sarajevo je u prošloj kampanji bio AKP-ov izborni štab za Europu, a prilikom posjeta Srbiji proveo je neko vrijeme sa Sandžaklijama koji su bitna zajednica, pa time i glasačka baza u istambulskim predgrađima. Otvaranje džamije u Sisku, poslužit će također kao dobar PR o Turskoj kao globalnoj zaštitnici islamskih interesa.
Zadnja, a ne manje važna je činjenica da je Erdoğanova dvadesetogodišnja vlast bila obilježena jačanjem policijske i militarističke države, dokidanjem novinarskih sloboda, utamničenjem kurdskih opozicionara, ograničavanjem političkih sloboda, zabranom javnih okupljanja poput istanbulskog prajda ili antivladinih prosvjeda. I u Sarajevu, Beogradu, ali i Zagrebu su izostale reakcije na ovu činjenicu. I dok je Erdoğana u Sarajevu primarno dočekalo vodstvo i članstvo SDA iskoristivši njegov posjet za kampanju za opće izbore 2. listopada, u BiH a u Beogradu se na Erdoğana gleda kao na jedan od modela vlasti koji slijedi tamošnji vođa Vučić, Zagreb u kojem sjede nominalno desni i lijevi liberalni (državni i lokalni) politički čelnici te inače aktivan i glasan nevladin sektor, začudno je tih oko posjete Erdoğana. U trenutku završavanja ovog teksta, primjećujem jedino reakciju Hrvatskog novinarskog društva (HND) te predsjednice Sindikata novinara Hrvatske (SNH) Maje Sever, kao i saborske zastupnice Radničke fronte (RF), Katarine Peović koje su upozorile na sve ranije navedene autoritarne aspekte AKP-ove vlasti, ali i na tišinu političkog vodstva u Hrvatskoj. Ostali bi valjda radije pričali o prometnom kaosu u centru Zagreba.