Umrla je britanska kraljica Elizabeta Druga. BBC je jučer popodne prekinuo svoj redovni program izvještajem o narušenom zdravlju najdugovječnijeg britanskog monarha, da bi oko pola sedam po londonskom vremenu zastava na Buckinghamskoj palači bila spuštena na pola koplja, a kraljičini lakeji su potom na kapiju palače postavili obavijest o njenoj smrti. Na BBC-u se u tom trenutku ukazao imperijalni portret kraljice iz profila uz taktove himne Ujedinjenog Kraljevstva. Cijeli ovaj ceremonijal, izgledao je u najmanju ruku, antikvarno. A to je tek početak višednevnog žalovanja i protokola.
Kraljica je doista predstavljala neko davno svršeno vrijeme u kojem se vlast dobiva rođenjem, a ne voljom političkog naroda. Njezina vladavina Ujedinjenim Kraljevstvom te krunskim zemljama Commonwealtha (Kanada, Australija, Novi Zeland i neke karipske zemlje), iako više simbolička nego stvarna, ostatak je britanskog imperijalizma kojeg se malo tko izravno spominje u vrijeme javnog žalovanja i prisjećanja kraljičine duge vladavine, najduže u britanskoj povijesti. Ono što se da primijetiti, primjerice u riječima novoizabrane britanske premijerke Liz Truss, opet je taj antikvarni diskurs o “veličanstvenoj povijesti naše zemlje”, “kraju drugog elizabetanskog doba” koji završava zazivom “God Save the King.” Takav jezik i ne čudi s obzirom da je cjelokupni post-brexitovski narativ torijevaca bio formiran upravo oko nostalgije nad nekadašnjim velikim carstvom. Liz Truss je samo zadnji od izdanaka tog političkog establišmenta čiji primjerci izgledaju politički sve beznadnije.
Kraljicu i kraljevsku obitelj kako ih danas vidimo je stvorila upravo britanska medijska scena i njena reprezentacija s jedne strane željna tabloidnog mesa i skandala s kraljevskih dvora, ali s druge strane odana konzervativnoj slici svijeta u kojoj je monarh bitna (simbolička) figura. Tako je ostalo do danas. A u vox populiju se vidi upravo utjecaj te medijske reprezentacije na strukturu osjećaja naroda koja se stvarala zadnjih nekoliko desetljeća. Narod koji kraljici odaje počast pred njenim dvorcima (Balmoral, Winsdor i Buckingham) govori o njoj prije svega kao o jakoj, ljubaznoj, dragoj starijoj gospođi (“a lady”). Malo tko u njoj vidi predstavnika imperijalizma.
Ako se britanski imperijalizam u medijskim izvještajima i spominje, onda se obično referira na njen povijesni posjet Republici Irskoj 2011. što je prvi takav posjet britanskog šefa države neovisnoj Irskoj. Kraljica je pritom odala počast žrtvama britanske imperijalne vladavine i održala govor u kojem se dijelom ispričala za tu povijesnu epizodu. Međutim, Britansko Carstvo koje je svoj vrhunac doživjelo za vladavine njene prabake Viktorije, bilo je puno šire od britanskog i irskog otočja. Bilo je to carstvo koje je svoje bogatstvo i svoj razvoj kao najveće svjetske sile 19. i dijela 20. stoljeća temeljilo na ekstrakciji sirovina, resursa i radne snage u Africi, Aziji i na Karibima. Kraljica je, bar simbolički, predstavljala tu povijest, ali istovremeno i odlazak tog Carstva u povijest. Njena vladavina od samih početaka 1952. godine obilježena je postepenim smanjivanjem Carstva što je svoj vrhunac doživjelo u 1960-ima nezavisnošću većine afričkih kolonija, a nastavilo se 1970-ih dekolonizacijom karipskih otočnih država.
Imperijalni segment kraljičine vladavine ostat će tako medijski utišan, ali srećom tu su društvene mreže poput Twittera na kojem se pod hashtagovima #IrishTwitter ili #BlackTwitter donose drugačije reakcije na kraljičinu smrt od onih službenih, nesputane pristojnošću ili maksimom “o mrtvima sve najbolje.” Ako vam idućih dana cijeli ovaj ceremonijal koji će imati globalnu medijsku pažnju dosadi, naša redakcija preporuča da izlaz pronađete upravo na navedenim kanalima.