Proslava titule europskog prvaka u vaterpolu mogla bi lako biti posljednji događaj u splitskoj Spaladium areni. I tu se ne radi samo o propalom građevinskom projektu s kriminalnim mutacijama već o potpunom nedostatku vizije razvoja grada.
U subotu je u Splitu završilo 35. po redu Europsko vaterpolsko prvenstvo, na kojem je hrvatska reprezentacija – uz veliku podršku s tribina – postala prvak Europe. Mediji su redom prenosili zaista lijepe scene rasprodanih tribina Spaladium arene, ispunjene navijačima i pjesmom. Međutim, ispunjene tribine te multifunkcionalne dvorane locirane na rubu centra grada nešto je što nećemo imati prigodu gledati u skoro vrijeme. Naime, Spaladium arena se nakon završetka Eura zatvara zbog blokiranog računa dvorane i stečaja tvrtke koja je zadužena za njeno održavanje, i izvjesno je da će se njena vrata otvoriti tek kad i ako ju Grad Split uspije prodati na jedinstvenom natječaju.
Projekt Spaladium arene jedan je od najkontroverznijih primjera poslijeratnog krajnje nestrateškog ulaganja u sportsku infrastrukturu u Hrvatskoj. Idejno je cijeli projekt razrađen kao dio šireg projekta vezanog uz organizaciju Svjetskog prvenstva u rukometu 2009. godine, održanog u šest gradova-domaćina diljem Hrvatske. Spaladium arena je u tom nizu bila drugi najveći projekt iza Arene Zagreb; službeni puni kapacitet iznosi 10.941 gledatelja, a sama dvorana trebala je po izvornom planu biti tek dio “Spaladium Centra”, kompleksa koji je objedinjavao izvorno sportsku namjenu s ugostiteljsko-poslovnim sadržajem.
Cijena izgradnje je iznosila nešto više od 50 milijuna eura, a sam je poslovni plan izgradnje prvotno predstavljen kao onaj koji bi projekt učinio samoisplativim kroz javno-privatno partnerstvo. Čitav prostor Spaladium Centra trebao je izgraditi konzorcij koji se sastojao od tvrtki Konstruktor, Dalekovod i Instituta građevinarstva Hrvatske, a plan generiranja prihoda koji bi prelamali mjesečnu zakupninu dvorane vrtio se oko sredstava namaknutim kroz izgradnju stometarskog nebodera i pripadajuće javne garaže, kao i trgovačkog centra. Od svega toga na kraju nije bilo ništa; točnije, izgrađena je samo ta dvorana kojoj sada ponovno prijeti ključ u bravi.
I sve bi to bila još jedna tragikomična priča o promašenom javno-privatnom “partnerstvu” da projekt te jedne sportske dvorane gotovo nije poslao u bankrot drugi najveći grad u državi.
Kriminalna mutacija
Nakon dovršetka gradnje same dvorane i završetka Svjetskog prvenstva, građevinski radovi su naglo stali. Navedene građevinske tvrtke su dolaskom krize same upadale u financijske probleme i radovi su prekinuti, a tako je i čitava famozna logika o “samoisplativosti” preko noći pala u vodu. Arena je postala financijski teret, ali što je još skandaloznije, on je sumnjivim manevriranjem tadašnjeg gradonačelnika, Ivana Kureta – koji je u tajnosti potpisao s tim tvrtkama dva aneksa na izvorni ugovor kako bi im praktički skinuo omču s vrata – u potpunosti preko noći pao na leđa gradskog proračuna, odnosno građana.
I ne samo to, već postoje višestruke indicije kako je Kuret tim aneksima u priču uveo i izvjesne banke, koje se u izvornom ugovoru nisu uopće spominjale, da bi ispalo kako je Grad Split zapravo dužan isplatiti kredite umjesto propalih građevinskih tvrtki. Cijeli je taj trošak za nedovršen i neisplativ projekt na rubu centra grada na kraju, s pripadajućim kamatama, narastao na više od golemih 70 milijuna eura, i da nije bilo Dejana Kružića – inače ovlaštenog pregovarača kod potpisivanja osnovnog ugovora o javno-privatnom partnerstvu – grad bi gotovo sigurno uslijed tog fijaska stvar platio kompletnim financijskim rasulom. Ovako je profesor Kružić pokrenuo niz parnica koje su na kraju, nakon niza pravnih peripetija, ipak teret odgovornosti ponovno usmjerile u pravcu banaka.
Sve u svemu, radi se o doslovce kriminalnoj mutaciji javno-privatnog projekta, kroz priču koja ima dvije razine.
Prva razina je ona nevjerojatnog izostanka i one deklarativne temeljne političke odgovornosti. Od gradonačelnika koji su u tajnosti potpisivali anekse da bi pogodovali propalim tvrtkama i bankama na štetu vlastitih građana, pa do nasljednika koji su se ili pravili slijepi, iako se radi o golemom, pogibeljnom utegu na gradski proračun, ili su čak bahato “poručivali” kritičarima u Gradskom vijeću – koje je svojedobno također (!) bilo izuzeto u tom tajnom “paktu” – da oni sami preuzmu na sebe taj golemi kredit. Tu naprosto onda više nije riječ samo o veoma izvjesnom koruptivnom nizu radnji, već i o nevjerojatnom političkom reketu spram vlastitih građana. I to sve u ime propalog plana o izgradnji javnim novcem, a ovo “privatno” bi se onda odnosilo na prihode i profite.
Zapostavljeno nasljeđe moderniteta
A kada smo već kod javnog, tu dolazi i druga razina priče. Kada je ova cijela peripetija dobila svoje konkretn(ij)e obrise – a kojoj se očito i dalje ne nazire kraj – pitanje o tome zbog čega se naprosto nije čitav projekt oslonio u startu na već postojeću sportsku infrastrukturu postaje još izlišnije. Split se kao grad praktički u potpunosti urbanizirao baš dobivanjem kandidature za Mediteranske igre (MIS) 1979. godine, nakon čega je postao golemo gradilište. I tu nije bila riječ samo o sportskim sadržajima poput poljudskog stadiona i bazena, te velike i male dvorane na Gripama, za koje je logično bilo da te 2009. prođu kroz rekonstrukciju. Split i Dalmacija su besprijekornom organizacijom tog događaja zapravo dobili čitav niz javnih sadržaja, od RTV centra i novih sustava elektroprijenosnih, odnosno vodovodnih objekata, pa do prometne mreže i nadogradnje splitskog Hrvatskog narodnog kazališta. Taj sportski događaj je zapravo bio ogledalo splitskog moderniteta, baš kao što je projekt Spaladium arene sada ogledalo njegovog kompletnog raslojavanja.
Obnova postojeće infrastrukture izgrađene za MIS, koja je onomad odbačena kao “neisplativa”, ne samo da bi ostavila zainteresirane strane bez mogućnosti političko-poduzetničke eksploatacije projekta, već bi bila mnogima i opipljiv dokaz koliko su ti modernistički projekti bili i ostali plod savršeno odrađenog plana i programa, i to u službi javnog interesa. Takvo planiranje Split i Hrvatska nisu bili ni približno kadri nadmašiti, a guranje plodova tog projekta u prvi plan samo bi prisnažilo tu poraznu činjenicu. I zato su se domaći političari, posebno oni splitski, vodili populističkim frazama o “najvećim ulaganjima još od Austro-Ugarske”, ignorirajući najveći taj MIS-ov projekt koji je grad doslovce učinio gradom. Spaladium arena je također, kao primarno projekt vezan uz sportski događaj, postala simbol jedne ere. Međutim, nakon što se i službeno pogase svjetla i zaključaju vrata, (p)ostat će simbol besramnog reketarenja javnog interesa.