Napokon je i to završilo. Nakon tjedana pa i mjeseci peripetija, okončan je beogradski Europride. Osjećaj olakšanja je tu jer se bar neko vrijeme predsjednik Vučić neće igrati pravima i sudbinama LGBT+ ljudi Srbije. Ovaj put ih je iskoristio u svojim (geo)političkim igrarijama kojima pokušava, s jedne strane, zadovoljiti svoje vladarske ambicije, a s druge, uvjeriti svoje glasačko tijelo da Srbija, tobože, vodi neku suverenu i neovisnu politiku s čvrstom rukom koja će zabraniti prajd da bi se zaustavile tenzije među narodom. Za ljudska prava, pritom. nitko ne mari.
Europride, franšizna manifestacija koja se svake godine odvija u nekom drugom europskom gradu, dodijeljena je Beogradu 2018. godine s idejom da se promocija LGBT+ prava širi na istok i jugoistok Europe koji je označen kao prostor u kojem je razina prava manja, a diskriminacija LGBT+ populacije veća nego u ostatku Europe. Pritom, valja naglasiti da je Europride manifestacija koja donekle odr(a)žava i smjer mainstreamizacije, komercijalizacije i festivalizacije političke borbe LGBT+ ljudi na zapadu što je u neku ruku logično s obzirom da su politički zahtjevi pokreta u većini europskih zemalja, u većoj mjeri, ispunjeni.
U Srbiji to nije slučaj. Iako je Beograd, svojom ponudom queer kulturnih i klupskih događaja, možda i idealno mjesto za održavanje upravo takve manifestacije u ovom dijelu Europe, politička dimenzija same manifestacije, odnosno održavanje, na kraju ipak, političkog skupa već godinama u javnom životu Srbije i Beograda izaziva glasno, a nerijetko i nasilno protivljenje desnog sektora tamošnjeg političkog života. Taj sektor trenutno čuvaju i čine: Srpska pravoslavna crkva sa dijelom svoje pastve, navijačke skupine te desne parlamentarne stranake, kao i desni dio vladajuće Srpske napredne stranke. Zadnji od prosvjednih formi tog sektora organiziranje je litija ulicama Beograda, odnosno vjerskih procesija za očuvanje obiteljskih vrijednosti.
Javni prostor je stoga tjednima obilježen tenzijama koje je onda na kraju razriješio Aleksandar Vučić svojim zabranama i poluzabranama Europridea i stavom: ni prajd ni litije. Odnosno, stavom kojeg su onda opetovano ponavljali mediji pod njegovom kontrolom: srpski nacionalni interesi su iznad sukoba pro-prajd i anti-prajd opcija.
I u tom “fazonu” je sve i završilo. Europride tjedan je okončan u subotu sa povorkom čija je ruta uvelike skraćena na nekoliko stotina metara između kompleksa Narodne skupštine i parka Tašmajdan. To je bio kompromis između države i organizatora, ali u suštini: pobjeda države, odnosno Vučića. Sve zajedno nije moglo završiti bez nasilja koje je na kraju ostalo sporadično, a ne masovno. Napadnuti su novinari tijekom same povorke te albanski aktivisti nakon završetka povorke. Na beogradskoj i srbijanskoj LGBT+ zajednici je da u idućem periodu kroz otvorenu raspravu i razgovor sagleda što im je organizacija i održavanje Evroprajda donijela. Meni se čini, malo toga ili čak ništa dobroga.