Društveno-politička situacija u Albaniji pogoršava se na tjednoj bazi: kruh je duplo skuplji nego prošle godine, siromaštvo i nejednakosti rastu. Dok državom vladaju vladaju oligarsi, gangsteri i korumpirani političari, jedini izlaz za brojne mlade Albance je emigracija.
Društveno-politička situacija u Albaniji pogoršava se na tjednoj bazi. Počnimo s ekonomijom: službena stopa godišnje inflacije u Albaniji je 8% (za razdoblje od kolovoza 2021 do kolovoza 2022), ali stvarni brojevi za većinu stanovništva daleko su gori. Cijene osnovnih potrepština, od hrane do goriva, porasle su za 30-50% – na primjer, cijena kruha je u odnosu na prošlu godinu porasla za 50%. Ovi su brojevi vrlo zastrašujući ako se prisjetimo da je prosječna obitelj u Albaniji prije krize trošila 41% prihoda na hranu. Da bi stvari bile još gore, ekonomska nejednakost sve je veća. Na primjer, najbogatijih 3% vlasnika bankovnih depozita posjeduje više novaca od preostalih 97% deponenata zajedno.
Jedan od tradicionalnih načina bijega od teškog siromaštva za Albance je emigracija. Tijekom prva dva desetljeća tranzicije, Albanci su emigrirali uglavnom u susjednu Grčku i Italiju, gdje su postajali dijelom radničkih klasa tih zemalja. U posljednjem desetljeću – posebno nakon ekonomskog sloma Grčke i kvazi-permanentne stagnacije talijanske ekonomije – Albanci se sve više odlučuju za Njemačku i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ako je prva generacija emigranata bila seljačkog i radničkog porijekla, trenutnu generaciju sve više čine mladi stručnjaci (doktori, inženjeri, itd.), koji ne vide budućnost u perifernoj i slabo razvijenoj ekonomiji kojom neometano vladaju oligarsi, gangsteri i korumpirani političari. Posljednjih tjedana engleski su tabloidi pokrenuli kampanju demonizacije mladih albanskih imigranata koje se stalno snima kako brodovima prelaze La Manche i prikazuje ih se kao potencijalne kriminalce ili dilere; namjerno zanemarujući činjenicu da prevladavajuća većina mladih ljudi koji prelaze La Manche popunjava niže slojeve britanske radničke klase te rade u građevini ili praonicama automobila.
Socijalizam niti kao simbol
Na političkoj fronti stvari se razvijaju prilično brzo i legitimitet političkog sustava svakodnevno se urušava. Korupcijski skandali u vladi – od skandala sa spaljivanjem otpada, zbog kojeg su zasad u zatvoru završili bivši ministar i zastupnik Socijalističke stranke u parlamentu, do sprege važnih političara i šefova organiziranog kriminala – pokazuju pravo lice režima koji je izgubio doticaj s glavnim problemima većine naroda. No to nije problem legitimiteta vlade, već se radi o krizi legitimiteta čitavog političkog sustava. Posljednjih tjedana Specijalna anti-korupcijska struktura (SPAK, poseban ogranak državnog odvjetništva) započela je kriminalnu istragu protiv Ilira Mete, bivšeg predsjednika i vođe Stranke slobode, manje oporbene stranke, koji je optužen za ilegalno financiranje izborne kampanje. Voditelj SPAK-a nedavno je izjavio da bi i Sali Berisha (bivši premijer i trenutni vođa Demokratske stranke) mogao biti pod istragom zbog optužbi za korupciju.
Dok oporbene stranke tvrde da su te istrage dio kampanje progona oporbe i da imaju isti cilj kao vlade SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva koje su Saliju Berishi dodijelile status non grata, mnogi u Albaniji vjeruju da je glavni problem to što SPAK ne istražuje članove aktualne vlasti jednako rigorozno, već se njihove koruptivne aktivnosti toleriraju. S druge strane, vlada radi na političkoj izolaciji trenutnih oporbenih stranaka koje su je optužile za autoritarnost. Socijalistička partija razmišlja o zakonu o lustraciji, koji bi spriječio članove Stranke rada (koja je vladala Albanijom od 1944. do 1991.) i agente/doušnike tajne policije (Sigurimi tijekom birokratskog socijalizma) da dospiju na političke funkcije.
Čini se da je cilj spriječiti Salija Berishu (srednje rangirani član Stranke rada tijekom birokratskog socijalizma) i Ilira Metu (navodno doušnika Sigurimija) da budu izabrani na dužnost. Za donošenje ovog zakona Socijalističkoj partiji je potrebna ustavna većina (dvije trećine zastupnika u parlamentu). Kako bi dosegli ovaj prag potrebna im je potpora velikog broja parlamentarnih zastupnika Demokratske stranke (PD) koji su u sukobu sa sadašnjim čelnikom Salijem Berishom. Oni su pristaše bivšeg predsjednika PD-a Lulzima Bashe, kojeg su Sali Berisha i njegovi pristaše smijenili s dužnosti u prvim mjesecima 2022.
No kako bi dali podršku Socijalističkoj stranci u borbi protiv trenutnog zajedničkog neprijatelja (Sali Berisha), zastupnici Demokratske stranke tražili su u zamjenu donošenje zakona o de-komunistizaciji. Ovim bi zakonom postalo protuzakonito bilo kakvo javno isticanje “komunističkih simbola”, odnosno crvene zvijezde i drugih simbola proizašlih iz antifašističke borbe tijekom Drugog svjetskog rata. To bi značilo i rušenje (ili barem simbolične izmjene) spomenika u čast partizana. Ti parlamentarni zastupnici također traže cenzuru kinematografske i druge umjetničke ostavštine socijalističkog doba. Na primjer, televizije ne bi smjele emitirati filmove koji imaju komunističke simbole ili brane komunističku ideologiju ili socijalistički režim. Činjenica da bi Socijalistička stranka, potomak “komunističke“ Stranke rada, mogla pristati na to krajnji je znak njezinog političkog oportunizma i potpunog otuđenja čak i od posljednjih simboličkih aspekata socijalizma, radničke klase i općenito emancipatornih pokreta iz povijesti.
Od države ništa
Iako je vlada Edija Rame samopouzdanija u usporedbi s glavnim političkim rivalima, potencijalni događaji u bliskoj budućnosti nisu tako optimistični za nju. Iako se čini da su SPAK i druge pravosudne institucije puno više zaokupljene oporbenim strankama, u idućim mjesecima mogli bi se jače okomiti na važna lica iz vlade. Kruže glasine da bi predstavnici SAD-a i EU mogli izvršiti pritisak na SPAK da ozbiljnije istraži trenutnu vladu.
Prethodno je prevladavalo mišljenje da su Edi Rama i njegove glavne kohorte amnestiju kupili time što su prvi prihvatili reformu pravosuđa koju guraju predstavnici SAD-a i EU, ali i time što su bili mnogo više podređeni zapadnim vladama i institucijama u usporedbi s Demokratskom strankom, čiji je rastući ideološki konzervativizam izazvao sumnje u neku vrstu srodnosti s Rusijom ili drugim populističkim desnim snagama u Europi. Dapače, ovih su dana američki dužnosnici izjavili da je 2017. Demokratska stranka primila izborne donacije iz ruskih izvora. No budući da bi PD mogla biti politički oslabljena u bliskoj budućnosti, Edi Rama i njegove kohorte mogli bi postati iduća meta istraga o korupciji, posebno ako će biti velikih prosvjeda koji će zahtijevati važne promjene u političkom sustavu.
Nasuprot tome, rastuća gospodarska kriza, za koju se očekuje da će sljedećih mjeseci biti pogoršana energetskom krizom, slabi poziciju Vlade. Ljudi su frustrirani i traže “nešto novo” u politici. U prosincu 2018. i ožujku 2022. pojavili su se znakovi političke vitalnosti od strane studenata i običnih građana, nepovezanih s aktualnim političkim strankama. Ako tijekom jeseni ili zime dođe do novog prosvjednog vala, tada će na vladi biti neusporedivo veći pritisak. Strahujući od takvih događaja, premijer Edi Rama povukao je neke poteze protiv jednog ili dva oligarha, posebno u vezi s ilegalnim gradnjama u Tirani i na obali Drača. No te su geste simboličke, a njihove mete selektivne. U perifernoj državi poput Albanije, državi nedostaje autonomije da bi se suprotstavila oligarsima i postala generalnim predstavnikom kapitala. Vladajuća birokracija je slabija od ekonomskih oligarha i previše upletena u koruptivne poslove s njima da bi pokušala nešto više od simboličnih gesti.
Stoga je jedina nada u običnim ljudima, u eksploatiranim klasama i diskriminiranim slojevima, u građanima koji su potpuno otuđeni od trenutnog političkog sustava: radnicima, studentima, penzionerima, malim trgovcima, nezadovoljnim intelektualcima.