Korisnici slovenskog javnog zdravstva sve su izloženiji privatizacijskim trendovima i, posljedično, većim troškovima. S obzirom na to da nova slovenska vlada funkcionira po svojevrsnoj konfederacijskoj podjeli resora teško je za očekivati da Ljevica ima na raspolaganju mehanizme zaustavljanja tog procesa.
Početkom rujna u općoj bolnici u Celju desio se dosad još nezabilježen tragični slučaj zamjene identiteta u slovenskom zdravstvu. Kao u nekom lošem filmu, greška je utvrđena kad se formalno proglašeni mrtvac vratio u starački dom. To je naime moglo značiti samo jedno: da je čovjek, čiji članovi obitelji su mislili da se vraća iz bolnice, mrtav i pokopan. Dok se jedna obitelj opraštala od živog čovjeka, druga je naknadno saznala da ne samo da njihov član obitelji nije više živ, već da je kremiran i pokopan na groblju 70 kilometara daleko od mjesta gdje je živio.
Taj je tragični slučaj otvorio nova pitanja u vezi stanja slovenskog javnog zdravstva, ali i javnosti pružio uvid u politički backstage u tom sektoru. Zbog slučaja zamjene identiteta stručni direktor bolnice Celje Franc Vindišar ponudio je ostavku. No, kako ju nije izglasalo vijeće bolnice, ministar zdravlja Danijel Bešič Loredan pobrinuo se za smjenu unutar vijeća kojom je osigurao da iz bolnice makne čovjeka koji je za vrijeme desne vlade Janeza Janše bio tajnik u ministarstvu zdravstva.
Nova slovenska lijevo-centristička vlada s Robertom Golobom na čelu ne skriva svoje ambicija da što prije i na što više nivoa te društvenih sektora obriše ostavštinu prošle vlade. Premda se radi o sasvim legitimnom cilju – posebno npr. u slučaju još uvijek aktivnog uništavanja javnih medija u režiji krajnje desnice – u zdravstvu su nove vlasti daleko od ideala koje su zacrtali sami sebi. Tako su na upravljačka mjesta u najvećim javnim zdravstvenim ustanovama došli kadrovi koji nemaju nikakve veze s javnim zdravljem, ali imaju zato direktne veze posebno s najvećom strankom u vladi, Pokretom Sloboda, skraćeno GS (Gibanje Svoboda).
Zastave Slobode
Ministar zdravstva Bešič Loredan je dobio povjerenje Goloba kao čovjek s iskustvom rada u zdravstvu. Javnosti se taj ortoped predstavio prvi put prije desetak godina kad je pokrenuo inicijativu protiv korupcije u javnom zdravstvenom sistemu, a zatim je bezuspješno formirao i vlastitu stranku, a od 2020. godine se ispostavio kao glasan kritičar prioritiziranja covida-19, čime je po njegovom mišljenju bila nanesena velika šteta ostatku zdravstva. To je bio na kraju i razlog zašto je napustio posao šefa ortopedije u Novoj Gorici. Prema riječima Vindišara, Bešič Loredan se jednom čak i protestno zaključao na svojem odjelu, kako bi ga zaštitio od koronskog izvanrednog stanja.
Iz svega toga proizlazi i njegova logika upravljanja pandemijom u kojoj fokus nije na zaštiti zdravlja ljudi već je ideja da se covid-19 pak inkorporira u sistem javnog zdravlja kako bi se izbjeglo nova izvanredna stanja. Sve pod parolom “otvorenog društva”. Pod tom parolom ministru je bitno bilo i ponoviti da obaveznog cijepljenja u Sloveniji neće biti, a slična je i poruka oko mogućih mjera koje neće biti toliko obavezne koliko “nužne” bude li to situacija zahtijevala. U vezi s pandemijskim mjerama Bešič Loredan ima snažnu podršku u vrhu vlade. Premijer Golob pod zastavom Slobode barata i s najobičnijim antivakserskim teorijama poput one o tome kako je zapravo dobro da je Slovenija zadnji val korone imala ljeti jer more, sunce i vitamin D zajedno dobro utječu na imunitet pa zato valjda i korona nije tako snažno pogodila toplije zemlje, zar ne…
Golobova vlada, koju osim GS, čine Socijaldemokrati i Ljevica, trenutno funkcionira kao neka vrsta konfederacije ministarstva koja funkcioniraju relativno neovisno od centrale. Činjenica da GS-u za većinu trebaju samo glasovi jedne koalicijske partnerice, postavlja Ljevicu, koja bi morala služiti kao nekakav socijalni korektiv u vladi, u položaj u kojem im je dano da vladaju svojim resorima za socijalna pitanja te kulturu dok se za ostale stvari baš i ne pitaju. Tako, na primjer, ministarstvo obrane koje vodi bivši premijer čija se stranka Lista Marjana Šarca (LMŠ) ujedinila s GS-om, Marjan Šarec, nastavlja s nabavkama vojnog transportnog zrakoplova, iako su se toga na papiru odrekli u koalicijskom dogovoru.
Između javnog i privatnog
Na sličan način su Bešič Loredan, GS i SD bez Ljevice u parlamentu potvrdili i interventni zakon o zdravstvu. Iz Ljevice su naime javno bili kritizirali taj zakon jer, kao što kažu, otvara vrata privatizaciji javnog zdravstva, s obzirom da će novac namijenjen kraćemu čekanju pacijenata ići, između ostalog, i privatnicima. No, ne radi se tu o nikakvom radikalnom potezu vlade, slovenski zdravstveni sustav već je odavno stao na sklizak teren javno-privatnog odnosa te se naravno – poskliznuo.
Najbolji pokazatelj bolesnog zdravstva jeste fenomen tzv. dvoživca. “Dvoživci” su obično specijalisti koji su na puno radno vrijeme zaposleni u javnom zdravstvu, ali van (i unutar?) svog radnog vremena rade još i u privatnim klinikama. Takav način rada automatski postavlja te doktore u sukob interesa i privilegirani položaj da neke pacijente preusmjeravaju iz javnog zdravstva na brže i, naravno, naplative usluge u svojem side-hustleu. Rad specijalista van javnih ustanova dolijeva ulje na spomenuti sklizak teren pa se tako indirektno produžava čekanje na zahvate u javnoj bolnici te ojačava interes pacijenata-potrošača za privatne usluge.
Činjenica da doktori uz sve brojne redovite obaveze nekako uspijevaju raditi još i van svog radnog vremena iznenađujuće malo utječe na akcije njihovih sindikata koji su se baš ovih dana ponovo javili u želji da se izbore za izuzetak iz sustava javnog obračuna plaća i time priskrbe veća primanja.
Nisu spomenutim interventnim zakonom GS i SD u cijelosti “provozali” Ljevicu, već su unutra ubacili nekoliko stvari koje bi morale barem donekle primiriti njihove zastupnike. Oni su, na kraju, osim jednoga, po tom pitanju ostali suzdržani i nisu glasali protiv. Kao i u slučaju ulaska Finske i Švedske u NATO, javno neslaganje Ljevice s vladom prošlo je – na zadovoljstvo obje strane – bez okršaja. Golob na taj način dobije što želi, dok Ljevica pred svojim glasačima i članovima ostaje vjerna svojem programu.
Značajnije okršaje po pitanju zdravstva za očekivati je naredne godini, tj. što sve bliže budemo 2024. godini. Tada naime prema koalicijskom dogovoru istječe rok za ukidanje famoznog dopunskog zdravstvenog osiguranja. To nominalno neobavezno osiguranje, koje čini oko 20% zdravstvene blagajne, predmet je političko-ekonomskih prepucavanaja već barem 20 godina, a iz perspektive Ljevice predstavlja crvenu crtu, kao što je 2019., kad su razočarani zbog nespremnosti vlade Marjana Šareca da ukine to osiguranje, prekinuli partnerstvo i efektivno srušili tadašnju vlast. Ovaj puta te opcije nema na stolu, a ministarstvo zdravstva ponovo ne iskazuje veliku inicijativu po tom pitanju.
(Ne)obavezno osiguranje
U Sloveniji svatko plaća obavezno osnovno zdravstveno osiguranje, koje idealno pokriva poslodavac ili zavod za besposlene/umirovljenike. To osiguranje pokriva osnovne stvari, poput nužnih prijevoza, usluga za trudnice, djecu, studente, slijepe, obavezna cijepljenja i slično. Za sve ostalo tu je dopunsko osiguranje, koje je u teoriji odabir pojedinca, a u praksi praktički je obavezno. Iznos oko 35 eura mjesečno je dovoljno nizak da će ga dosta ljudi tretirati kao nužno zlo, ali, naravno, ne i oni siromašniji. Sama činjenica da je cijena jednaka za siromašne i milijardere (ili pak milijunaše, milijardera Slovenija za sad srećom još nema) je apsurdna.
U slučaju zdravstvenih zahvata dopunsko osiguranje pokriva između 20 i 30 posto troškova, što može u nekim slučajevima koštati više tisuća eura. Omjer je u oralnom zdravstvu još nepovoljniji za pacijenta. Procjenjuje se da 75.000 ljudi u Sloveniji nema dopunskog osiguranja pa su tako izloženi opasnosti od velikih medicinskih troškova.
Doktor medicinskih znanosti, imunolog i publicist Alojz Ihan ukazao je da korijeni ovog nepravednog sistema sežu u doba Jugoslavije. Krajem 70-ih godina počela se uvoditi tzv. participacija, kojom su obični građani pokrivali troškove javnog zdravstva. Druga poanta takvog uređenja bila je da ljude demotivira od posjećivanja doktora i tako smanji pritisak na sistem. Nakon osamostaljenja Slovenije vlasti je i dalje bilo jasno da treba za financijsku stabilnost sistema dodatni izvor novca pa se umjesto participacije pojavila ideja o dopunskom osiguranju. Legitimno pitanje na ovom mjestu glasi: zašto nije dopunsko osiguranje tada formulirano tako da sva sredstva idu u jednu javnu blagajnu? Odgovor je, čini se, da je nekim ljudima bliskim vlasti tako odgovaralo. Taj sistem je s vremenom izgradio paralelnu mrežu osiguranja koja uživa benefit da joj sistem omogućava da se financira od svih nas.
Najnovija vijest na privatizacijskom frontu dolazi iz Ljubljane gdje su dvije osiguravataljske kuće Sava RE i Triglav, koje su čak u djelomičnom državnom vlasništvu, krenule u projekt gradnje prve privatne bolnice u Sloveniji u vrijednosti od 17,5 milijuna eura. Razlog za novu investiciju baš sada skriva se možda i u tome da su najviše kapitala osiguravateljske kuće uspjele nakupiti u dvije pandemijske godine kad su i dalje skupljale novac od klijenata, a oni su u međuvremenu minimalno koristili zdravstvene usluge. Micanjem javnog, privatni kapital sprema mrežu od zlata u koju će uhvatiti ponajprije one koji su već sad spremni platiti bolju uslugu, a zatim i ostale.
Hoće li aktualna vlast prekinuti ovu spiralu? Koalicijski dogovor kaže da da, no riječi ministra Bešiča Loredana nam daju pravo na pesimizam. Umjesto jamstva da će to učiniti, još u vrijeme kad je bio tek kandidat za ministra poručio je da će reformirati problematične aspekte bude li se našao pravi sistem i 600 milijuna eura, koliki je sada ukupan iznos dopunskih osiguranja.
Svaki dosadašnji pokušaj reformiranja zdravstvenog osiguranja pao je na pitanju novca i pod pritiskom nikad imenovanih lobista, a na prijelomu stoljeća i Svjetske banke. Bešič Loredan obećava da će se tim pitanjem baviti od proljeća nadalje. No, ništa ne upućuje na poželjan ishod.