Opći izbori u Bosni i Hercegovini na rasporedu su u nedjelju i sudeći prema kampanji ne donose ništa presudno novo u političkoj arhitekturi te zemlje već samo dodatne nacionalne tenzije. Zato se valja osvrnuti na marginalne inicijative koje se čine možda uzaludnim, ali bez kojih je teško politički razmišljati.
Gorana Mlinarević iz Sarajeva godinama ne glasa na općim izborima smatrajući ih nelegalnim. Istovremeno, od 2014. godine podnosi krivične prijave Tužilaštvu BiH protiv učesnika u općim izborima uz tvrdnju da su saučesnici u krivičnom djelu nepoštivanja odluke Ustavnog suda BiH, Suda BiH, Doma za ljudska prava i Europskog suda. U više navrata, pridruživali joj se i drugi građani_ke potpisujući prijavu. No, bilo kakva reakcija nadležnih je izostala.
Iz vrlo sličnih razloga godinama nije glasala ni Azra Zornić, žena koja je dobila presudu u Strasburu i na osnovu koje je Ustav BiH morao biti promijenjen. Naime, Europski sud za ljudska prava našao je opravdanim tvrdnje Azre Zornić da je postojeći Ustav diskriminatoran prema osobama koje se ne izjašnjavaju kao pripadnici_e jednog od tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Srbi i Hrvati), te kao takvi nemaju se pravo kandidovati za Dom naroda i Predsjedništvo BiH. Zornić za Bilten pojašnjava kako je bit presude u Strasburu da su svi ljudi koji žive u BiH ravnopravni i pred Ustavom i pred svim zakonima u BiH.
‘”Zbog prirode konflikta u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine saglasnost konstitutivnih naroda je bila neophodna za uspostavljanje mira. Меđutim, sada, više od 18 godina od okončanja tragičnog sukoba, ne može postojati nijedan razlog za zadržavanje osporenih ustavnih odredbi”, stoji u presudi iz 2014. godine u kojoj se navodi i da je došlo vrijeme za uspostavljanje političkog sistema koji će omogućiti svim građanima BiH da učestvuju na izborima bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima.
Da je postojeći Ustav diskriminatoran, potvrdio je Europski sud u više navrata: Sejdić i Finci iz 2009., Šlaku iz 2016., Pilav iz 2016. i Pudarić iz 2020. Ono što mnogi zaboravljaju danas je da je Ustav BiH ustvari rješenje nametnutno Mirovnim sporazumom, čiji zvanični prijevod ne postoji do danas, i kojeg domaće institucije, a još manje građani_ke, nikada nisu imali priliku razmatrati, usvojiti ili odbiti.
Zabetonirani status quo
Institucije u BiH, ali i međunarodna zajednica koja drži poluprotektorat u ovoj zemlji od kraja rata, čini se, odluke Suda u Strasburu ne smatra obavezujućim. Azra Zornić upozorava na to godinama pišući otvorena pisma i govoreći javno, čak i pokušajima da se politički angažuje, no ništa se ne mijenja. Ove godine je pisala članovima međunarodne zajednice koji insistiraju na promjenama izbornog zakona u BiH, podsječajući da sve inicijative koje promoviraju ustvari isključuju građane_ke, fokusirajaći se na političke elite. “Da vas podsjetim, u svakoj pravnoj državi ustav je iznad svih zakona”, napisala je Zornić. “Dakle, nikakva suštinska promjena Izbornog zakona nije moguća prije nego se, u skladu sa mojom presudom, promijeni Ustav BiH. Moguće je izvršiti samo kozmetičke izmjene izbornog zakona, kao što je uvođenje elektronskog glasanja, u skladu sa prijedlogom Centralne izborne komisije.” No, kao da pismo niko nije pročitao.
Ukoliko spominju odluke Europskog suda, predstavnici međunarodne zajednice referiraju se isključivo na slučaj Sejdić-Finci koji se tiče isključivo prava manjina da učestvuju u vlasti. “Ostali”, kako su kategorisani svi koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda ili manjinskih grupa, ne spadaju u tu kategoriju, i čak i provođenjem ove odluke, ostaju obespravljeni. Mlinarević napominje kako je apsurdno da od početka intervencije u post-ratnu BiH, međunarodna zajednica insistira na vladavini prava i demokratiji, postavljajući to kao jedan od bitnih preduvjeta za pristupanje EU, dok kontinuirano sarađuju sa de facto nelegalnim predstavnicima vlasti, potpisuju sporazume, dogovaraju reformske agende…
Gorana Mlinarević je prvi odgovor Tužilaštva na prijave koje je pisala dobila nakon izbora 2018. godine. U pismenom odgovoru stoji da “nisu našli dokaze” za njene tvrdnje. “Jedno od polja mog društvenog angažmana jeste i rasprava o značenju izbora”, kaže Mlinarević. “Neoliberalni diskurs nam uporno nameće da su izbori ustvari najveće dostignuće demokratije i da u tih pet minuta eto mi sami odlučujemo o svojoj sudbini u naredne četiri godine. I onda kada eto navodno odlučimo kao vjerna nemisleća bića trebamo se vratiti svojoj svakodnevnici i poslušno zarađivati za nas i za te na vlasti”, dodaje uz tvrdnuj da ovakvi izbori “dodatno depolitiziraju jer nam uporno govore da imamo neki izbor kada ga ustvari nemamo. A jednom kada izaberemo ispada da smo to sami tražili. U suštini to je obmana koju moramo potpuno raskrinkati da bismo mogli eventualno početi politički razmišljati.”
I Zornić vidi isti problem, kome je suština višedecenijska vladavina etno-nacionalističkih stranaka, a što omogućava Mirovni sporazum. Ona podsjeća kako stranke koje obnašaju vlast nisu do sada izašle sa planom ekonomskog razvoja zemlje ili poboljšanja ekonomskih i zdravstvenih uvjeta života građana. “Naprotiv zatvorili su sve tvornice. Npr. samo u Sarajevu i bližoj okolini bilo ih je 15, a danas nema niti jedne. Na mjestu nekadašnjih tvornica grade se tržni centri i hoteli, a radnici iz tih tvornica završavaju na berzi rada”, kaže dodajući da se slika takvog stanja ogleda u sveopćem siromaštvu u državi, te činjenici da ljudi masovno odlaze.
Mlinarević, kao i Zornić, godinama tvrde da izbori i sistem kakav postoje u BiH negiraju njihovo postojanje uskraćujući im punu političku participaciju jer nemaju entniču afilijaciju. Azra Zornić ipak kaže da ove godine, prvi put, vidi neku nadu te će izaći na izbore. “Na osnovu razgovora sa grupama građana, osjećam da neki pozitivni vjetrovi pušu nad Balkanom”, kaže te dodaje da se bez obzira na sve, nastvalja boriti “sve do implementacije moje presude odnosno donošenja građanskog ustava”. Nadu vidi i u projektu koji je grupa mladih iz BiH i stručnjaka iz inostranstva napravila prije par godina predlažući model uređenja države nazvan Municipalizacija/Općinarstvo. “Prema tom modelu nema nikakve majorizacije niti preglasavanja. Vlast se uspostavlja obrnutim redom odozdo prema gore. Dakle nositelji vlasti su općine sa svim državotvornim nadležnostima, a na nivou države se formira izvršna i zakonodavna vlast koja ima više ulogu koordintora među 144 općinske vlasti. To je model koji bi mogao poslužiti za primjer i Europi i svijetu”, smatra Zornić.
Gorana Mlinarević je pesimističnija. Argument da neizlaskom na izbore omogućavaju nekome da iskoriste njhov glas odbacuje kao neutemeljen, a jedino rješenje vidi u politizaciji društva te pripremi stanovništva da piše vlastiti Ustav. “Na žalost, donedavno nam je Čile davao nadu u mogućnost takve utopije, ali sigurno možemo učiti i iz njihovih iskustava. Sa neoliberalnom apolitizacijom društva globalno, izgubili smo moć zamišljanja utopije. A bez utopije je teško politički razmišljati. Zbog toga umjesto da gubim vrijeme na predizborne kampanje, odlučila sam tragati za utopijom.”