Krajem ovog mjeseca dolazi nam Nancy Pelosi. Hrvatska nije Tajvan, a ni Jadran nije Baltik, ali svejedno treba ispitati razloge dolaska i biti na političkom oprezu.
Medijske naslovnice i vanjskopolitičke rubrike u Hrvatskoj obasjala je prošli tjedan blagovijest da će Zagreb krajem ovog mjeseca pohoditi Nancy Pelosi. Na strani najšire publike, mogla bi ta vedra najava izazvati pak određenu tjeskobu, nakon posljednjih međunarodnih istupa predsjednice Zastupničkog doma Kongresa SAD-a. Jasno, mislimo tu ponajprije na njezinu nedavnu posjetu Tajvanu.
Usred jezovito napetog odmjeravanja raspoloženja oko rata što ga je Rusija povela s Ukrajinom, naime, Pelosi je posjetom na visokoj razini počastila otočku zemljicu koja se odmetnula od matične Kine, ali ju najmnogoljudnija zemlja svijeta i dalje smatra svojim teritorijem. Iako je američki predsjednik Joe Biden javno upozorio stranačku kolegicu da to tako ne čini, nije se dala smesti.
Milijunašica
Dojam nije bio slučajan, a nije ni iznenađujući, ako se išta bitno zna o toj kalifornijskog parlamentarki u njezinu već 18. mandatu. Istaknula se ponajviše otporom Georgeu W. Bushu i Donaldu Trumpu. Naknadno možemo primijetiti, međutim, da su se toj dvojici unekoliko suprostavljali i dijelovi njihove, Republikanske stranke, pa kako ne bi konkurencija s nasuprotnog pola istog centra.
No istodobno središnja struja Demokratske stranke iznova osvještava vlastita ograničenja, nakon predsjednikovanja Billa Clintona i Baracka Obame, i posebno nakon afirmacije partijskog demokratsko-socijalističkog krila. Nancy je Pelosi jedna od demokrata koji su najočitije pokazali da će daleko rađe u Bijeloj kući vidjeti republikanca s dna kace, negoli avangardu iz vlastite stranke.
Još se pamti njezina doskočica na njihov program Green Deala, kad ga je prozvala – Green Dream. Alexandriu Ocasio-Cortez, predvodnicu tog kruga i novopečenu joj parlamentarnu kolegicu, omalovažavala je Pelosi sasvim bespoštedno, premda s nevelikim efektom, pokazujući ustvari evidentan strah od reformističkog impulsa spram zajedničke partije, ali i američke tržišne ekonomije u cjelini.
Za ulazak u trag motivaciji takvog stava, dovoljno je osvrnuti se na imovinsku karticu Nancy Pelosi. Od 535 zastupnika u Kongresu, računajući Zastupnički dom i Senat, ona je 15. po osobnom imetku. Procjenjuje se da zajedno sa suprugom Paulom Pelosijem, burzovnim mešetarom, posjeduje preko 100 milijuna dolara. Iznos se stalno mijenja, doduše, kako to već biva s vrijednostima na burzi.
Bračni par Pelosi u prvoj godini pandemije koronavirusa tako je povećao svoje bogatstvo za približno 17 milijuna dolara. Trgovali su dionicama IT-divova koji bilježe najveće budžetske stavke za lobiranje u vrhu državne vlasti Sjedinjenih Država. A onda su novinari priupitali Nancy Pelosi što misli o netom aktualiziranom prijedlogu zabrane trgovanja za zastupnike i njihove supružnike.
“Ljudi, ovo je slobodnotržišna ekonomija”, odgovorila je, “i oni (op. I.L.) moraju biti slobodni da sudjeluju u tome.” Nancy Pelosi deklarirala se time u svjetlu onoga što vrhuška Demokratske stranke, baš kao i Republikanske, zaista jest: viša klasa. Nema tu interesa nižih slojeva, izuzev ponešto taktičkih ustupaka. S iste pozicije, ne treba sumnjati, Pelosi hvata zalet za inozemstvo.
Znakovita upotreba zamjenica
Došao je stoga red i na Hrvatsku, u okviru Međunarodne krimske konferencije na kojoj će se ukazati parlamentarni šefovi pedesetak država svijeta. Zagrebačka tema bit će im odnosi uvjetovani ratom u Ukrajini ili, realno, američkim proxy-nadmetanjem s Rusijom. Ujedno, katastrofom izazvanom uplitanjem Amerike u inokontinentalno slobodno tržište plina, da bi ironija bila osjetno žešća.
Pustimo sad to što su pretjerani lavež ispred ruskih vrata kao uzrok ratovanja prepoznali ugledni analitičari u rasponu od pape Franje do Henryja Kissingera. U temelju okršaja stoji plin iz Rusije, za Europu najjeftiniji na tržištu, pa ga je valjalo nasilno ukloniti iz ponude. Ne zaboravimo da slobodno tržište danas mogu suspendirati tek oni koji imaju silu da ga nametnu svima drugima.
Bez rata pritom nije išlo; godinama je Washington uzaludno prijetio i Berlinu i Bruxellesu zbog izgradnje Sjevernog toka 2, uvodio višekratne sankcije tvrtkama koje su se uključivale u taj projekt, očajnički zagovarao skupi prekomorski ukapljeni plin. Na te smo se akcije, jednako u kontekstu Europske unije i Hrvatske s njezinim LNG-terminalom, detaljnije na Biltenu osvrnuli proljetos.
Nema potrebe podsjećati ni na Bidenovo konačno obećanje u vezi sa Sjevernim tokom 2 – da će Amerika pronaći način da mu stane na kraj. Pa makar taj kraj našli negdje po sredini cjevovoda, rekli bi zli jezici. Tako je valjda ustanovljeno geometrijsko rješenje problema, e da bi se Nancy Pelosi, čelnica Donjeg doma američkog parlamenta, sad pobrinula za aritmetički dio ukupne operacije.
“To je malena cijena za nas (op. I.L.)”, prošli je mjesec Pelosi u Njemačkoj procijenila trošak za energiju koji snosi Europa, a u poredbi s izgubljenim životima Ukrajinaca. I zanimljivo je kako se skriva iza zamjenice “oni” kad uzima preko reda, te se gura u “mi” dok izbjegava učešće u plaćanju ceha. Kao što u Americi ureduje za svoj interes, dakle, tako u svijetu zastupa američki.
No zato je ona druga persona u liniji vanrednog nasljeđivanja predsjedničke funkcije, odmah iza potpredsjednice SAD-a Kamale Harris. Ni u Zagreb ne dolazi bez opipljive koristi, niti će Europu napustiti bez pouzdanih garancija za buduće trijumfe, i jedina je sreća što nam se Jadran usput ne pjeni poput jednog Baltika. Gaslajtanje ipak nikad u povijesti nije prakticirano s više gasa.