Netom nakon što smo saznali da su Giorgia Meloni i njena Talijanska braća odnijeli pobjedu na talijanskim parlamentarnim izborima viralan je na društvenim mrežama postao isječak njenog govora otprije tri godine. Govor je održan na Svjetskom kongresu obitelju, a Meloni je pokušala objasniti zašto taj događaj i obitelj kao takva predstavljaju prijetnju neprijatelju. Izostala je konkretna definicija neprijatelja, ali da se zaključiti da je posrijedi nekakva koalicija “rodne ideologije” i mutno predočenog financijskog kapitala.
Naime, Meloni u govori tvrdi da su obitelj i identitet, prvenstveno rodni, nacionalni i vjerski, glavni mehanizmi obrane od mračnih sila koje nas žele pretvoriti u “savršenog potrošača” ili roba koji je isporučen na milost i nemilost financijskim špekulantima. Meloni čak i sugerira kako se taj proces konkretno odvija: ako više nemamo klasične rodove, muško i žensko, već nepregledni broj rodova, i ako više roditelje ne zovemo otac i majka, već roditelj 1 i roditelj 2, onda je, čisto po samom numeričkom sadržaju, nama lakše manipulirati jer, eto, i novac se broji. Financijskom kapitalu je, implicira Meloni, puno zahtjevnije podjarmiti nas kad su u pitanju identiteti s dubokim korijenom.
Nije teško prokazati teorije nove talijanske premijerke kao potpune budalaštine. Pored toga što su priče o numerizaciji identiteta teorije zavjere, dovoljno je samo registrirati stupanj financijalizacije naših života u posljednjih tridesetak godina – od kreditnih kartica do mirovinskih fondova – kojoj je potpuno svejedno koliko su nam identitetski korijeni duboki. A o osnovi tih procesa koja leži u samom srcu kapitalizma – komodifikaciji radne snage – da ne pričamo. Međutim, taj naglasak na ulozi obitelji i identiteta u zaštiti pojedinaca od hirova tržišta nije izoliran na desnoj sceni. Prije četiri godine je i Marija Selak u intervjuu za Večernji list poručila da su individue iz “razbijenih obitelji” podatnije za izvršenje samovolje poslodavaca. Izraženiji trend (retoričkog) oslanjanja na obitelj u desnoj političkoj ponudi umjesto na masovne organizacije civilnog društva vjerojatno nudi i dio objašnjenja porasta broja žena na čelnim i istaknutim mjestima najpopularnijih (ekstremno) desnih stranaka.
No, to ćemo ostaviti za neki drugi osvrt. Ovom prilikom će nam priča o obitelji kao brani od financijskih špekulacija poslužiti drugoj svrsi. Naime, uspjeh Meloni na talijanskim izborima, ali i onaj krajnje desnice u Švedskoj, Putinova invazija na Ukrajinu te izbori u Brazilu ponovno su pokrenuli pitanje upotrebljivosti pojma fašizma u suvremenom kontekstu. Bilo da je riječ o analitičkom bilo diskreditacijskom terminu. Danas se prvenstveno koristi u ovoj drugoj moralnoj inačici. I takva upotreba predstavlja problem: ne zato što su oni koji se diskreditiraju politički nevini već zato što nam neprecizna upotreba pojma onemogućuje efektivnu političku borbu protiv neprijatelja. Naša moralna prednost čija je izgradnja nerijetko i ključni motiv pri korištenju pojma fašizma ne predstavlja političku prednost.
Postoje dva ključna društvena i politička elementa koji su nužni za pojavu fašizma i koji danas fundamentalno nedostaju. Prvi je vezan uz izostanak iskustva totalnog rata i opće mobilizacije na koje se naslanjao međuratni povijesni fašizam. A drugi, još i važniji, izostanak je snažne ljevice i radničkog pokreta koji su predstavljali prijetnju poretku i motiv za suradnju političkih elita i fašista. Da bi si približili važnost tih elemenata samo zamislite sljedeće: bi li američki liberali i elite Trumpa i suradnike zvali fašistima da mu je glavni konkurent bio Bernie Sanders ili da je Sanders pobijedio na izborima i počeo provoditi obećane radničke politike? Bi li Giorgia Meloni najavljivala nakon izbora poslušnost tržištima znajući da je kapital treba za obračun s politički snažnom radničkom klasom? Ili bi tražila ustupke od njih?
Iz toga ne proizlazi da se ne radi o katastrofalnim politikama koje će donijeti patnju nemalom broju ljudi ili da nositelji tih politika ne dijele određene vrijednosti s povijesnim fašistima ili da se čak i ne samoproglašavaju fašistima. Radi se samo o tome da pažljivije analize i pojmovi nose sa sobom i potencijalno efektnije metode političke borbe. Upravo u kontekstu nedostatka političkog pritiska s ljevice Meloni, a i ostatak globalne desnice, mogu biračima nuditi teorije zavjere o koaliciji LGBT populacije i financijskog kapitala i na taj im način tumačiti razloge njihove ekonomske i egzistencijalne ugroženosti. I nuditi tradicionalnu obitelj kao rješenje. Kao i što predstavnici kapitala uglavnom ne žele takozvane desne populiste na vlasti zbog političke nestabilnosti koju donose, a istovremeno ne donose korist u obliku eliminacije nepostojeće lijeve prijetnje. Pritom ne treba relativizirati političko zlo i sudjelovati u njihovoj mejnstrimizaciji. Samo pripremiti drukčiju taktiku od diskreditacije.