Fotografija i snimke razularenih i pijanih turista po splitskoj gradskoj jezgri punili su medijske rubrike ovog ljeta. Kako je došlo do toga da u drugom gradu u državi manjak komunalnog reda – uzrokovan prvenstveno izostankom turističke strategije i stihijom – postane zapravo glavni faktor turističke primamljivosti?
Unatoč željama pojedinih ugostitelja i rentijera, turistička sezona se za ovu godinu lagano zatvara. I dok se eventualno još produžuje vijek takozvane post-sezone, medijske naslovnice već rekapituliraju rekordne brojke noćenja i turističkih prihoda, koje su prema prvim i još uvijek nedorečenim analizama sasvim blizu onih iz 2019., za kojom je ovoljetni “zaostatak” u prosjeku bio na manje od 10 posto. Prema podacima turističkog informacijskog sustava eVisitor, ali i Porezne uprave – koji su, uz eventualno službene brojke Turističke zajednice, najprecizniji pokazatelji brojki vezanih uz sezonu – najistaknutiji “pobjednik” ovogodišnje sezone je Split, koji je u odnosu na 2019. u prvih osam mjeseci ostvario čak 200.000 noćenja više. Također, naš najveći priobalni grad je ubilježio čak 10 posto više izdanih fiskaliziranih računa u odnosu na 2019., dok je njihov iznos uvećan za čak 49%, što je, i uz prisutnu inflaciju, zaista značajan skok.
Mnogi Splićani se, međutim, ne bi naročito složili s etiketom “pobjednika”. Turistički “bum”, koji bi trebao vratiti optimizam nakon dvije pandemijske godine, doveo je grad i njegove žitelje na rub pucanja. Nije problem samo u golemom ljudskom i infrastrukturnom opterećenju za grad od 162.873 stanovnika koji je, prema posljednjem popisu stanovništva, izgubio čak 15.000 ljudi u odnosu na popis iz 2011., već i u značajnoj promjeni strukture gostiju. Posljedice za život građana postale su nepodnošljive čak i za one najzagriženije apologete masovnog turizma; ovo ljeto se nekako i preživjelo, no ova nova-stara vlast će u Splitu do idućeg ljeta imati golemi posao s obuzdavanjem stihijskog turizma koji je potpuno izmaknuo kontroli.
Konzervatorsko sljepilo
Kako u praksi izgleda kada jedno regionalno središte “pojedu” horde turista ovjekovječeno je kroz spontanu Facebook inicijativu naziva “Get Getanima”. Iza pomalo i prijeteće konstruiranog naziva grupe, međutim, ne krije se nekakvi ksenofobni ekstremizam, već se radi o svojevrsnom organiziranju žitelja koji u njoj dokumentiraju sve prizore komunalnog nereda s kojim moraju živjeti mjesecima. U njoj dijele amaterske videosnimke “palih boraca” tzv. “pub crawla”, organiziranih tura maratonskog opijanja po ugostiteljskim obrtima, čije posljedice u vidu neprestane noćne galame, nereda i tjelesnih izlučevina na njihovim kućnim pragovima snose sami stanovnici. Administratori grupe su u međuvremenu postali i neformalni aktivisti koji sada probleme i ekscese taksativno popisuju i kreću u pritisak na uglavnom inertne institucije, skrivene iza sirovih brojki koje, eto, dokazuju “uspješnost” sezone; jedino im kao još uvijek nedosanjani san ostaje produženje turističke sezone, što za stanovnike središta Splita s druge strane djeluje kao produžetak noćne more.
Pritom je Get zapravo točka iz koje se kroz godine inercije i fokusiranja na sirove brojke koncentrično širio taj val agresivne apartmanizacije i gentrifikacije po standardima kaotičnog turizma. Područje koje je ratnih 1990-ih bilo sinonim za nekontrolirani val narkomanije u međuvremenu je odavno palo pod nekontroliranim valom apartmanizacije. Prema riječima Marina Krpetića, čelnika nezavisne liste Gradskog kotara Dobri-Get, područje splitske stare gradske jezgre (SGJ) je, prema popisu stanovništva iz 2011., brojalo oko 3.300 stalnih žitelja. Na ovom se ta brojka svela na manje od 1.500, ali situacija na terenu jasno sugerira da ih je zapravo još podosta manje. Ljude je naprosto otjerala prvenstveno stihijska prenamjena stanova u privatne smještajne kapacitete, te poslovnih prostora u uglavnom jednolične ugostiteljske jedinice, od kojih su mnoge aktivne samo tijekom turističke sezone, nakon koje srce Splita postaje grad duhova.
No, nije to jedino što tjera te rijetke preostale stanovnike iz Palače. Uskoro će biti točno 43 godine otkako je, u listopadu 1979., UNESCO uvrstio Dioklecijanovu palaču u popis zaštićene svjetske baštine. Ograničenja koja je ta titula trebala donijeti po pitanju očuvanja kvalitete života na tom području, međutim, zahvaljujući “pristupu” Konzervatorskog odjela – pod čijom je nadležnošću i izdavanje posebnih dozvola za prenamjene tih prostora u SGJ – uvelike se odnose baš na te preostale stanovnike, umjesto na one koji eksploatiraju prostore i ljude za brzi profit. U prijevodu, Konzervatorski odjel i prateća im inspekcija u praksi olako žmire na raznorazne devastacije SGJ, od slučajeva ilegalno postavljenih bankomata pa do noćnih klubova koji su i epicentar razularenog turizma, a koje inspekcija uporno izbjegava posjetiti iako je jasno da nisu dobili potrebne dozvole. Istovremeno, ako stanovništvo želi izvesti građevinske intervencije na zgradama u tom području, postupci se odjednom promptno i minuciozno nadgledaju i ograničavaju, što je dovelo i do prosvjeda.
Promjena strukture gostiju
Ti komunalni problemi, koji su još donedavno bili najviše problem tog turistički najatraktivnijeg dijela grada, sada su se poput požara proširili i na druge dijelove Splita. To je dovelo i do stravičnog pomanjkanja smještaja za domicilno stanovništvo. I van centra zbog geografske skučenosti grada i manjka bilo kakve održive stambene politike usmjerene ka potrebama građana dolazi do “normalizacije” visokih cijena najma stanova. Također, vlasnici pred ljeto najmoprimce iseljavaju kako bi jedinice u sezoni nudili za dnevni najam turistima. Najgore od svega je što se onda teret odgovornosti prebacio na ljude, koji nerijetko i sami ispaštaju kako bi vlastite stanove ponudili za turističke svrhe, a ne na sustav koji je prvenstveno omogućio takvu anarhiju, u kojoj oslanjanje na turizam kao jedinu granu industrije u praksi znači bitku za preživljavanje preko Airbnb i Booking servisa.
I to bi možda još i dalje bilo sve prikriveno tim grandioznim brojkama da nije došlo do promjene strukture gostiju, što je postalo posebno problematično u ovom (post)pandemijskom periodu. Split je u svojim neformalnim i naručenim “strategijama” razvoja turizma elitistički naivno ciljao građansku klasu kao idealne goste, one koji su – narodskim rječnikom – spremni izdvojiti sredstva za uživanje u gastronomskoj i kulturnoj ponudi grada, bez da na sebe privlače pozornost na druge načine. To bi uglavnom dosad i služilo kao glavni diskreditirajući “protuargument” upučen kritičarima masovnog turizma, svedenog pod misao kako bi Splićani najradije prihvatili turiste “koji samo pošalju novac bez da uopće dođu”. Istovremeno su grad i država, od Ministarstva turizma, odnosno, Ministarstva kulture, pa do Turističke zajednice svojski ignorirali bilo kakvu potrebu za razvojem konkretne strategije razvoja turizma, kao i razmatranje odnosa između potrebe za dodatnim turističkim smještajnim kapacitetima i suvislih stambenih politika.
Posljedica toga je bildanje brojki, ali i kaosa, putem profila gostiju nad kakvim se odavno sistemski snebiva većina poznatih europskih turističkih središta, poput Barcelone, Praga ili Amsterdama. U pitanju je ona nepopularna populacija mladih gostiju iz zapadnih zemalja koji su privučeni ponajprije egzotikom Hrvatske kao destinacije, još uvijek podosta neotkrivene tim generacijama, a koja se nametnula kao pristupačna isključivo kroz low cost letove. Pažnju tom profilu gostiju Split je ponajprije privukao organizacijom izdanka poznate globalne Ultra franšize, inače festivala elektronske glazbe, koji se u Splitu održava još od 2014. godine. U pitanju je festival koji privuče desetke tisuća mladih partijanera, koji su onda svijetom pronijeli pečat o Splitu kao o “party destinaciji”, lišenoj strogog komunalnog reda koji bi im osiromašio budžet kaznama uslijed nedoličnog ponašanja. Dok je ovo prvo donekle i diskutabilno, manjak komunalnog reda je toliko očit da je postao i glavni faktor turističke primamljivosti.
Strategije ni u naznakama
Pandemijska ograničenja su ovu prvu, “poželjnu” kategoriju bolje platežne garniture turista ostavile uglavnom u matičnim državama, koje su razvijale kampanje zadržavanja te populacije unutar vlastitih granica tijekom prazničkog perioda. Istovremeno, Hrvatska je – u vlastitoj očajničkoj ovisnosti o turističkim prihodima – panično otvarala svoje granice i u jeku najveće stope širenja virusa, riskirajući tako i zdravlje svojih građana u svrhu zgrtanja prihoda. Taj je slijed događaja Split pretvorio u novi Lloret de Mar, odnosno, prototip destinacije za razuzdanu mladost koja ne mari za ograničenja, a ni za komunalni red. Istovremeno je puka brojka pristiglih turista tog profila do razine pucanja dovela i gradske službe. Ono što naizgled djeluje kao neaktivnost policije, hitne pomoći ili komunalnih redara velikim dijelom zaista ima uporište u činjenici da su i u zimskim okolnostima te službe iznimno potkapacitirane; o potrebama u ljetnom periodu, kada grad u mjesec dana privremeno poveća broj stanovnika barem za dodatnu trećinu, nema smisla ni pričati.
Split je tako postao kaotični simbol potpunog manjka bilo kakve turističke razvojne strategije, čak i one koja bi regulirala makar isključivo turističku ponudu kao takvu. To što se radi o drugom najvećem gradu u državi samo čini stvar tragičnijom. Odnos same države prema problemu se može slikovito svesti na citat iz reakcije Ministarstva kulture na prozivke spram rada Konzervatorskog odjela, a koji je na svom Facebook profilu podijelio i splitski dogradonačelnik Bojan Ivošević. “Iz konzervatorskog gledišta”, glasi misao iz Ministarstva, “ugostiteljska namjena u kulturno povijesnoj cjelini može pridonijeti promicanju vrijednosti kulturnog dobra”. Nema boljeg opisa situacije nego kada vam ministarstvo efektivno, kao odgovor na goruće probleme, “objasni” kako su potrebe stanovništva, kao i kulturno dobro – koje nas i stavlja na turističku mapu i uslijed kojeg se i možemo hvaliti tim paušalno interpretiranim brojkama – zapravo samo tu kao paravan za friteza-turizam, pub crawlove i riganje i pišanje po ulicama i vrtovima. Prioteti se, kao i obično, u Hrvatskoj znaju.