Žene su sve aktivnije i vidljivije u politici diljem svijeta, pa možda ne bi trebalo čuditi ni to što su sve prisutnije i na ekstremnoj desnici. Osim što sve više žena glasa za ekstremnu desnicu, žene su sve češće i na čelnim pozicijama takvih stranaka, poput Giorgie Meloni, Marine Le Pen, Alice Weidel, Pie Kjaersgaard ili Siv Jensen. Ipak, s obzirom na vrijednosti koje ekstremna desnica zastupa, to izaziva dosta čuđenja i pokušaja objašnjenja. Vjerojatno je veliki novinarski i akademski interes za taj naizgled nelogičan “fenomen” odraz stereotipa o tome kako su žene po prirodi blage i pomirljive, zbog čega se uporno zaboravlja i na brojne povijesne primjere sudjelovanja žena u fašističkim, rasističkim i anti-feminističkim organizacijama poput Ku Klux Klana, anti-komunističkog i anti-semitskog “pokreta majki“ tijekom Drugog svjetskog rata u SAD-u, španjolskog Sección Femenina – ženskog ogranka falangista ili ženskog pokreta protiv zakona o jednakosti plaća koji je sedamdesetih povela Phyllis Schlafly.
Fašizam sa ženskim licem
Mnoge europske ekstremno desne stranke odlučile su omekšati i modernizirati svoj imidž kako bi privukle ženske glasove i nove članove, a postavljanje žena na vodeće pozicije dio je te strategije. Mekši imidž stvaraju i ustupcima u nekim pitanjima poput stava o abortusu ili LGBT zajednici, dok u drugim pitanjima plasiraju ultrakonzervativne stavove – najčešće one o svetosti obitelji i imigrantima kao prijetnji za sigurnost. Primjerice, Marine Le Pen procijenila je da je korisno ublažiti stav svoje stranke o abortusu i LGBT osobama, a Siv Jensen iz norveške Stranke napretka osvojila je nagradu za “najbolju prijateljicu gej osoba“ 2018., dok se samo nekoliko godina ranije otvoreno protivila gej brakovima i rodnoj jednakosti.
Navedeni povijesni primjeri ženskih pokreta i organizacija koje su se protivile rodnoj jednakosti pokazuju da su oni razvili vlastitu ideologiju u kojoj se povratak tradicionalnim rodnim ulogama prodavao kao osnaživanje žena i borba za “ženska prava“. Argumenti suvremene ekstremne desnice se u tome ne razlikuju bitno od argumenata spomenute Phyllis Schlafly koja je tijekom svoje kampanje protiv uvođenja Zakona o ravnopravnosti plaća izjavila da ona brani stvarna ženska prava, pravo žene na to da ostane kod kuće kao supruga i majka. Desne stranke tako slave tradicionalnu žensku ulogu u obitelji, što je ujedno i razlog zbog kojeg radikalni feminizam tako često pronalazi dodirne točke s politikama ovakvih stranaka, što smo na domaćem terenu mogli vidjeti povodom rasprava o najavljenom ukidanju mjere roditelj odgojitelj.
Suvremene desne liderice poput Le Pen grade svoju varijantu “feminizma“: s jedne strane odbacuju taj pojam koji vide kao instrument ljevice, pa se tako protive kvotama u politici i korištenju ženskih varijanti svojih titula – tako je npr. Susana Ceccardi, bivša gradonačelnica talijanskog gradića Cascine, odbijala titulu u ženskom rodu i inzistirala da je zovu gradonačelnikom (sindaco, a ne sindaca) – dok s druge strane prisvajaju pojam ženskih prava kad im odgovara. Njihov je utjecaj vidljiv i u nicanju internetskih zajednica poput “Trad Wives“, zajednice od oko 30.000 žena koje odbijaju feminizam i ponose se svojom ulogom tradicionalnih supruga i majki.
Pobjednički koktel
Kad se radi o pitanju zašto “obične“ žene glasaju za ekstremnu desnicu istraživanja ukazuju na nekoliko važnih faktora. Na individualnoj razini, naravno, važnom se pokazuje klasna pripadnost: žene nižeg stupnja obrazovanja koje rade na nesigurnim poslovima, kao i muškarci, sklonije su dati glas desnici zbog nezadovoljstva starim političkim opcijama koje su ih iznevjerile, dok im se ekstremna desnica uspješno prikazuje kao predstavnik malog čovjeka i opozicija “eliti“. Međutim, stavovi o imigraciji i Islamu su se pokazali kao ključni prediktor podrške ekstremnoj desnici, čak i važniji od klase. Potpirivanje straha od imigranata kao onih koji će oteti poslove i silovati žene u državama u koje dođu pokazuje se kao uspješna strategija osvajanja glasova, a “ženska prava“ na koja se poziva ekstremna desnica najčešće se i zazivaju u kontekstu zaštite žena od navale migranata, i na taj način se instrumentaliziraju kao sredstvo podjele na “nas“ i “njih“.
Čini se da je spojem ekonomske nesigurnosti, političkog nezadovoljstva dosadašnjim opcijama i poticanja straha od imigranata ekstremna desnica pronašla način da privuče ženski dio biračkog tijela, ali pronašla je i način da odgovori na te strahove, kroz jačanje socijalne politike. U posljednjih nekoliko desetljeća stranke ekstremne desnice su svoju anti-feminističku retoriku preoblikovale na način da stavljaju naglasak na natalitet i socijalna pitanja kroz izdašne programe socijalne politike. Na primjer, njemački AfD i poljska vladajuća stranka PiS najavljuju i uvode mjere kroz koje obiteljima s djecom daju otprilike 120 eura mjesečno po svakom djetetu, u čemu također nije teško vidjeti paralelu s mjerom “roditelj odgojitelj“.
Licemjerje desnih stranaka koje kroz snažne ženske figure promoviraju ideju žena kao stvorenih za dom i djecu nije ništa novo, a još bi nas manje trebala čuditi činjenica da žene sve više podržavaju desnicu sa ženskim licem koja nudi čak i financijsku pomoć. Možda se puno važnije zapitati nudi li alternativa nešto više od kvota i imenica u ženskom rodu.