Rezultati pulskog referenduma su u vodećim hrvatskim medijima ispraćeni onako kako je i sama kampanja praćena. Uz pokoju iznimku, uglavnom se kočoperio naslov tipa “Referendum propao”. A priliku da iskažu zadovoljstvo završetkom nepotrebne demokratske gnjavaže iskoristili su gradonačelnik Filip Zoričić i predstavnik investitora. Na referendum je izašlo 22,71% birača, preciznije njih 11.065. Njih čak 88,55% ili 9.716 izjasnilo se protiv gradnje spornog hotela. S obzirom na to da zakon nalaže da na lokalnim referendumima izlaznost mora biti veća od 50% da bi bio valjan ishod je sasvim jasan.
Interpretacija izlaznosti i (ne)uspjeha referenduma iz perspektive brojki može biti prilično zavaravajuća. I prilično licemjerna kad, primjerice, dolazi iz usta pulskog gradonačelnika. Njega je u drugom krugu lokalnih izbora 2021. godine podržalo 10.666 birača. Dakle, prilično slična brojka je posrijedi, a tumačenja o stupnju demokratske ozbiljnosti variraju dramatično. Takva su tumačenja zapravo samo nastavak raznih pravnih, političkih i ekonomskih tumačenja i manipulacija tijekom kampanje kojima su se služile gotovo sve političke opcije u gradu, investitor i lokalna medijska mašinerija. I to sve u cilju što slabijeg izlaska građana na referendum.
Prezicnijim i potkrijepljenijim analizama rezultata referenduma i izlaznosti bavit će se ljudi iz Pule koji su dinamiku mogli izravno iskusiti, a ovdje ćemo se osvrnuti samo na dva načelna pitanja koja će pratiti sve buduće inicijative sličnog tipa. A njih će sigurno biti jer su prostorni resursi uz more jedna od rijetkih preostalih investicijskih prilika u Hrvatskoj. Sama činjenica pulskog referenduma nam govori o tome koji su dometi demokratskog odlučivanja u kapitalizmu. O investicijama i samim tim o presudnom oblikovanju društva odlučuju isključivo oni koji posjeduju investicijska sredstva i odlučuju isključivo po jednom kriteriju – onom budućeg profita. I to se čini normalnim: pa tko bi drugi odlučivao kad su sredstva njihova? I po kojem drugom kriteriju: da gube novce?
Ta su pitanja sasvim legitimna iz perspektive funkcioniranja suvremene ekonomije. No ona sasvim jasno sugeriraju granice demokracije. A te granice jamče da pitanja poput narednih budu unaprijed diskvalificirana kao politički nerealna. Kako se to sredstva u našoj ekonomiji akumuliraju da o njima može odlučivati samo šačica vlasnika i menadžera? Nisu li u prijašnjem akumulacijskom ciklusu i radnici svojim radom i država izgradnjom infrastrukture pridonijeli akumulaciji koja je izvor budućih investicija? Što ako se njihovo pravo na stjecanje profita putem investicija kosi s nekim drugim društvenim pravom i potrebom? Sva ova pitanja, naravno, impliciraju drukčiji ekonomski poredak, ali ovdje nije riječ o nuđenju alternative. Već o tome da se napokon prestane pričati o demokraciji kao inherentnoj vrijednosti kapitalističke ekonomije. I da se jasno razluči asimetrija društvene moći u pulskom i sličnim slučajevima koja se najjasnije ocrtava u klasičnom argumentu: mi potičemo ekonomiju i otvaramo radna mjesta, a što vi radite?
Ta se politička prednost zasnovana na raspolaganju kapitalom otkriva i u epizodama mobilizacije građana za izlazak na referendume kad su u pitanju slični problemi kao što je ovaj s hotelom na Lungomaru. Naime, gotovo u cijelom priobalju turizam je ostao jedini pouzdan ekonomski sektor koji jamči radna mjesta i značajniju poslovnu aktivnost. U takvom će kontekstu čak i netko tko se načelno protivi nekoj investiciji odustati od angažmana jer u njoj vidi priliku za zaposlenje, za sebe ili za svoje dijete. Također, prilično je zahtjevno mobilizirati građane oko pitanja koja se tiču provođenja njihova slobodnog vremena u obliku aktivnosti kao što su šetanje, kupanje i slično. Pored toga što značajan broj ljudi na tim lokacijama ne provodi slobodno vrijeme valja istaknuti da je slobodno vrijeme u posljednjih dvadesetak godina prilično komercijalizirano i da se polako, ali sigurno normalizira praksa plaćanja svega.
S obzirom na navedeno, čini se da će u budućim sličnim inicijativama presudnu ulogu imati simbolički status lokacije koja se želi privatizirati. I zasad, samorazumljivost kontradikcije koncepta privatnih plaža. No, mislili smo da dosta toga ne može biti privatno i naplativo. Međutim, investicijske prilike mijenjaju mišljenja i politike. I diktiraju stupnjeve demokracije u kojima živimo. I zato će, ako želimo kontinuirane uspjehe na polju borbe protiv investitorske demokracije, ključno biti sagledavanje šire političko-ekonomske slike. Situacija je ozbiljna, luksuz političkog straha od preispitivanja kapitalizma više ne postoji.