Bliži se Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru, a mi vas njemu ususret vodimo na malo drugačiju nogometnu turneju. Ranije smo na Biltenu pisali o medijskom radu stranih studenata u Jugoslaviji i časopisu Solidarnost, a dotaknuli smo se i muzike koje su studenti iz afričkih zemalja stvarali u Jugoslaviji. Sada se malo hvatamo lopte, svjesne da materijala sportske historije Pokreta nesvrstanih ima za napisati više knjiga, a mi ćemo ovim tekstom ostati na crticama.
Richard Mills je pisao kako je 1969. četrdeset i sedam jugoslavenskih nogometnih trenera radilo u sedamnaest zemalja Pokreta nesvrstanih. Među njima su bili i izbornici reprezentacija u Iranu, Iraku, Libiji i Kuvajtu. Udruženje nogometnih trenera Jugoslavije mučilo se da udovolji potražnji – 1968. godine Sudan je tražio osam visokokvalificiranih trenera, a kada je predsjednik Malija Moussa Traoré 1979. posjetio Jugoslaviju, angažiranje kvalitetnih sportskih trenera bilo mu je među prioritetima. Iako je današnji kontekst “suradnje” drugačiji, spomenimo ovdje kako je, kada su u pitanju nacionalne nogometne reprezentacije, posljednjih godina sve više kritika o dominaciji europskih trenera u afričkim zemljama. Ovogodišnji je Afrički kup nacija u tom pogledu donio značajnu promjenu – 15 od 24 trenera dolazilo je iz zemlje čiju reprezentaciju vode.
Kao primjer uvezivanja sportske i druge povijesti Pokreta nesvrstanih, zastajemo nakratko i na Mediteranskim igrama održanima u Latakiji 1987. godine. Na tim je igrama Jugoslavija bila druga po broju osvojenih medalja. Po dolasku u taj najveći sirijski lučki grad, naši sportaši i sportašice mogli su vidjeti i dio luke dan-danas poznat kao “jugoslavenska luka”. Naime, Građevinsko poduzeće Pomgrad iz Splita gradilo je ondje luku 1950-ih. Bio je to prvi izlazak domaćih građevinara na inozemna gradilišta nakon Drugoga svjetskog rata. Radovi su dovršeni 1957., a sirijska vlada kasnije je Pomgradu povjerila gradnju luka u Minet el-Beidi i Tartusu. Pomgrad je narednih godina gradio i luku Asab u Etiopiji i luku Takoradi u Gani.
“Tužno je kad razgovaraš s nogometašem, a on ne može razgovarati o ničemu drugom osim o lopti”
Glavna nam se nesvrstana crtica tiče momčadi koja se nije kvalificirala na ovogodišnje Svjetsko nogometno prvenstvo, Alžira. Krajem 1950-ih, alžirski nogometaš Mohamed Boumezrag (po njemu danas nosi ime stadion u Chlefu, gradu na sjeveru Alžira) odlučuje da bi nogomet valjalo iskoristiti da se pomogne zemlji u oslobađanju od kolonijalnog okupatora. Boumezrag stupa u kontakt s Frontom narodnog oslobođenja (FLN) i započinje regrutiranje za tim koji u povijesti ostaje poznat kao prva alžirska nogometna reprezentacija, a Boumezrag njen prvi trener. Reprezentacija se kalila u proljeće 1958., svega dva mjeseca prije početka Svjetskog nogometnog prvenstva u Švedskoj.
Desetak igrača sa sjedištem u Francuskoj pobjeglo je tada iz Francuske, putujući kroz Švicarsku i Italiju, pa dalje u Tunis, sjedište Privremene vlade Republike Alžir. Momčadi FLN-a priključili su se igrači koji su imali dobre karijere u Francuskoj, među kojima su se najviše isticali Rašid Mekloufi i Mustafa Zitouni (od obojice se očekivalo se da igraju za Francusku na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1958.). Obećavajuće karijere i živote nogometaši su stavili na čekanje i posvetili se borbi protiv kolonijalizma. Nogomet je u tome bio tek sredstvo. Na tom se tragu u grafičkom romanu o ekipi FLN-a “Un maillot pour l’Algérie” navodi jedna Mekloufijeva izjava: “Tužno je kad pričaš s nogometašem, a on ne može razgovarati o ničemu drugom osim o lopti”.
Francuske vlasti lako su isposlovale nepriznavanje momčadi FLN-a od strane FIFA-e, ali unatoč zabrani igranja tim je krenuo na svjetsku turneju. U četiri godine odigrali su osamdesetak utakmica po Europi, Bliskom istoku, Aziji i Africi. Jugoslavija je u to doba zagovarala antikolonijalna stremljenja FLN-a, u UN-u se suprotstavljala francuskoj tvrdnji da se u Alžiru radi o ustanku male ekstremističke grupe. Alvin Z. Rubinstein u knjizi “Yugoslavia and the Non-Aligned World” opisuje kako su alžirski vojnici liječeni u jugoslavenskim bolnicama, a jugoslavenski doktori slani da pomognu pri obuci alžirskih medicinara. Jugoslavija je slala pomoć alžirskim izbjeglicama u Tunisu i Maroku, a dodijelila je i na stotine stipendija za studiranje alžirskim studentima. Alžirski muzičari i dramske grupe gostovali su u Jugoslaviji, pa ne čudi da je Jugoslaviju na svojoj nogometnoj turneji prošla i momčad FLN-a.
Alžir dolazi – Rijeka, Zagreb, Maribor, Tuzla, Beograd
Kako bi se na van (donekle) prikrila slika podržavanja zabranjene momčadi s najviših instanci, službeni poziv za gostovanje ekipi FLN-a je uputio Savez sindikata Jugoslavije (SSJ). U tome Jugoslavija nije bila izuzetak, slično je bilo u nekim drugim zemljama u kojima je gostovala reprezentacija FLN-a. Kako u radu o jugoslavenskoj turneji FLN-a pišu Dora Tot i Stipica Grgić, momčad FLN-a odigrala je u Jugoslaviji pet utakmica tijekom ožujka 1961. godine. Alžirsku delegaciju su po slijetanju u Zagreb dočekali predstavnici sindikata i Nogometnog saveza Jugoslavije. Ispraćeni su u Opatiju, gdje su odmah posjetili ranjene borce FLN-a koji su bili liječeni u bolnici u Lovranu. Različite novine kratko su izvijestile javnost da su alžirski nogometaši stigli i da će odigrati utakmice protiv sindikalnih nogometnih momčadi sastavljenih za tu svrhu. Igralo se u Rijeci, Zagrebu, Mariboru, Tuzli i Beogradu, a nogometaši FLN-a bili su pod skrbi sindikalnih organizacija u svakome gradu.
Kako opisuju Tot i Grgić, upriličeni su sastanci s lokalnim sindikalnim i nogometnim predstavnicima, kazališne predstave, posjeti tvornicama, izleti u nacionalne parkove. Iako su pokazivali da su počašćeni i da im je dobrodošlica draga, iz pojedinih medijskih izvještaja dalo se iščitati da su alžirski nogometaši željeli više vremena da se posvete treninzima i pripremama za utakmicu, a nisu bili najzadovoljniji ni kvalitetom ekipa protiv kojih su trebali igrati. Neke gradske momčadi, poput zagrebačkog Dinama, pravdale su se drugim ligaškim obvezama. U Zagrebu je zato protiv ekipe FLN-a igrala Sindikalna momčad Zagreba, sastavljena uglavnom od igrača klubova Druge savezne lige, poput Trešnjevke i Lokomotive. Jedino je u Beogradu konkurencija bila žešća – ondje su kao Sindikalna momčad Beograda nastupili nogometaši Crvene zvezde, Partizana, Radničkog i OFK Beograda.
Beograd je bio posljednja i centralna točka FLN-ove turneje. Utakmica je na stadionu JNA organizirana zajedno s još jednom, održanom istog dana – prije FLN-a i Sindikalne momčadi Beograda igrali su Crvena zvezda i Bangu iz Brazila (tada jedna od najboljih južnoameričkih nogometnih momčadi). Bangu je pobijedio Crvenu zvezdu s 3:0, a zatim su FLN-ovci pobijedili Sindikalnu momčad Beograda s 6:1. Tu su pobjedu Alžirci opisali kao pobjedu nogometne reprezentacije FLN-a protiv “jugoslavenske olimpijske nogometne reprezentacije”. U Beogradu se alžirska nogometna delegacija oprašta s Jugoslavijom i nastavlja s turnejom u Bugarskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj i Čehoslovačkoj.
Sve utakmice koje su igrali u Jugoslaviji gledalo je više tisuća navijača i navijačica, od dvije tisuće u Mariboru do 20 tisuća u Beogradu. Novinari su bili iznenađeni kvalitetom nogometa kojoj su svjedočili, a iz pregleda ondašnjeg tiska Tot i Grgić izdvajaju kako se pisalo o “lijepom, učinkovitom i dinamičnom” stilu igre Alžiraca, “sa zavidnim tehničkim znanjem”. U medijima ipak nije bilo većih reportaža o turneji FLN-a ili pak intervjua s igračima. Iako su u izvještajima bile prisutne ideje o “bratstvu naroda Jugoslavije i Alžira”, kao i o pravednoj borbi za slobodni Alžir, istraživači navode da je Francuska u našim medijima bila opisana dosta neutralno, kao zemlja u kojoj je dio nogometaša FLN-a prethodno ostvario karijere (spominjući prvenstveno Mekloufija i Zitounija). I u tome se, dakle, ogledao blagi odmak od potpune podrške borbi u Alžiru i nazivanja kolonizatora pravim imenom. Momčad FLN-a raspuštena je u lipnju 1962. godine, nekoliko mjeseci nakon Évianskog sporazuma kojim je okončan rat. U srpnju iste godine Alžir je proglasio neovisnost.