Jučer, 10. listopada, obilježen je Svjetski dan mentalnog zdravlja. Tom prigodom se oglasio i Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ) izjavom u kojoj su podsjetili da su Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i Svjetska organizacija za mentalno zdravlje (WFMH) kao slogan ovogodišnjeg Svjetskog dana mentalnog zdravlja izabrali poruku „Učinimo mentalno zdravlje i dobrobit za sve globalnim prioritetom“. HZJZ je pritom naglasio koliko je važno preventivno djelovanje u osvještavanju vlastitih mentalnih i emocionalnih procesa te eventualnih smetnji i poteškoća. Stavili su naglasak na edukaciju i mentalno zdravstveno opismenjavanje u obrazovnom sustavu. Iskoristili su priliku i da promoviraju svoj EU projekt koji se bavi upravo tom temom. Također, glavna poruka HZJZ-a i svjetskih organizacija ove godine fokusira se na “potrebu za usmjeravanjem na one preventivne intervencije koje vrednuju, promiču i čuvaju mentalno zdravlje, čime možemo prevenirati smetnje mentalnog zdravlja.”
Ne želimo ovom prilikom biti nimalo cinični s obzirom da je više nego jasna i očita potreba za podizanjem svijesti o važnosti mentalnog zdravlja u obrazovnom sustavu kao i “osnaživanje odgojno-obrazovnih djelatnika za pružanje psihološke prve pomoći učenicima koji razvijaju probleme mentalnog zdravlja.” Sve je to hvalevrijedno i pohvalno, i još bi bilo pohvalnije da u sobi ne stoji veliki slon kojeg svi sustavno ignoriramo kada govorimo o mentalnom zdravlju. A taj slon se zove: psihoterapija je u Hrvatskoj gospodarska djelatnost koja se obavlja izvan zdravstvenog sustava. To ne znači da u zdravstvenom sustavu nema psihoterapije, ima je i do nje možete doći, ali resursi su prilično ograničeni, liste čekanja duge, a sustav funkcionalan i efikasan samo u urgentnim situacijama, tj. onda kada je preventiva potpuno izostala. Drugim riječima, preventiva, koja je najvažnija poruka ovogodišnjeg Svjetskog dana mentalnog zdravlja, ostavljena je privatnom sektoru. Ili vrlo plastično: bogati(ji) građani si mogu priuštiti privatnu psihoterapiju kao dio vlastitog selfcarea i duševnog wellnessa svaki tjedan, dok siromašni(ji) ne mogu to ni zamisliti s obzirom na to da su cijene psihoterapije skočile zbog povećane potražnje u jeku pandemije, a i inflacija je utjecala na iznos koji morate izdvojiti za jednu sesiju koji je sada od najmanje 300 do 500/600 kuna ako želite psihoterapiju kod psihoterapeuta s diplomom medicinskog fakulteta, odnosno psihijatrijskom specijalizacijom. A ako kojim slučajem i uspijete izdvojiti 300 kuna za jedan sat mjesečno brige o vlastitom mentalnom zdravlju, vrlo vjerojatno ćete i u privatnom sektoru biti na listi čekanja, a o javnom da i ne govorim.
U Hrvatskoj se mentalno zdravlje i govor o mentalnom zdravlju popularizirao zadnjih godina. Razne su kampanje, inicijative i udruge koje se time bave. Ljudi se sve više educiraju za psihoterapeute. Mentalno zdravlje je in. Međutim, siromaštvo nije. O siromaštvu ne govorimo u javnom prostoru. To je i dalje zazorna i neželjena tema koja nam stvara dodatnu anksiju ili pak narušava naš duševni mir. Nešto je kratko trajao trend klasnog autanja na književnoj sceni potaknut uspješnicama francuskih autora_ica Ernaux, Eribona i Louisa, ali to je ostalo samo na razini trenda koji je ubrzo splasnulo. Govoriti o mentalnom zdravlju, a pritom ne spominjati nedostupnost psihoterapije za siromašne ili pak utjecaj tog siromaštva na samo mentalno zdravlje je kao predavati francuski realizam i ne spomenuti Balzaca. Mislim, možete vi to, naravno, ali ostaje ogromna rupa. A ta se rupa ne može popuniti nekim drugim autorima, odnosno kampanjama, inicijativama i EU projektima, nego reformom sustava ili bar za početak dovođenjem psihoterapije do statusa koji danas ima briga o zubima u zdravstvenom sustavu, odnosno stvaranje mreže psihoterapeuta koji bi radili “preko HZZO-a”. Takvo nešto postoji u velikom broju europskih zemalja. Dobijete određeni fond besplatnih psihoterapijskih sesija kao dio vaše zdravstvene skrbi koji onda možete iskoristiti kod psihoterapeuta koji su u ugovornom odnosu s HZZO-om. Znam, nije savršeno, ali nije bome ni potpuna nula. A tu negdje danas stojimo kad je riječ o mentalnom zdravlju u našem zdravstvenom sustavu.
Mentalno zdravlje je, nažalost, zadnja rupa na svirali našeg zdravstvenog sustava. Istovremeno, stručnjaci za mentalno zdravlje sve se više suočavaju s problemima koji nisu u njihovoj ingerenciji, odnosno o kojima ih klasične psihoterapijske škole nisu puno učile. Socijalni i ekonomski kontekst i njegov utjecaj na mentalno zdravlje populacije dugo se vremena ignorirao kao bitan parametar u nečijem mentalno zdravstvenom profilu. Psihoterapija probleme klase, rase i roda i nasilja kojima su izloženi siromašni, nebijeli, žene i transrodne osobe, jasno, ne može riješiti, ali ih može postati svjesnija u okvirima vlastitog aparata i alata.