Napad na francuski tjednik Charlie Hebdo intenzivirao je diskusije o opasnostima od terorizma u Bosni i Hercegovini. Dok su uvijek isti akteri nastavljali polemike oko građanskog i vjerskog, umjerenog i ekstremnog te dakako neizbježnog nacionalnog, pitanje izvora privlačnosti selefizma ostalo je netaknuto.
Incident koji se 23. januara odigrao u džamiji Stara Breka, kada su trojica mladića u majicama sa oznakama takozvane “Islamske države” (ISIS) tokom džuma-namaza provocirali lokalnog imama Muhameda Velića, u BiH je izazvao dodatnu dozu nervoze, osobito zbog napada na redakciju pariškog tjednika Charlie Hebdo. Atmosfera straha od vjerskih fanatika, koja se u Federaciji BiH miješa sa institucionalnim haosom1 prvobitno je potpirena prije tri sedmice, kada je maskirana osoba, sljedbenik radikalnog teologa Bilala Bosnića, nožem nanijela teške povrede velikokladuškom imamu Selvedinu Beganoviću jer je propovijedao protiv radikalnih selefija.
U isto vrijeme Mirsad Kebo, još uvijek aktuelni potpredsjednik Federacije BiH i nekadašnji član Stranke demokratske akcije, sada blizak vlasniku medijske imperije Dnevni avaz i predsjedniku opozicionog Saveza za bolju budućnost Fahrudinu Radončiću, naprasno dobija napad grižnje savjesti i u javnost izlazi sa dokumentacijom koja više funkcionera SDA i kandidata za ključne državne funkcije dovodi u vezu sa zataškavanjem ratnih zločina jedinice El-Mudžahid u ratu 1992.-1995. Maltretiranje imama koji ne odobravaju selefizam samo je posljednji u nizu incidenata ili zločina počinjenih nakon rata, od napada u Mostaru 1997. godine, preko masakra hrvatske povratničke porodice Anđelić 2002. u blizini Konjica, napada na policijsku stancicu u Bugojnu 2010., do pucnjave Mevlida Jašarevića na Ambasadu SAD-a u Sarajevu 2011. godine. To međutim nije sprečavalo nekadašnjeg reisul-ulemu Islamske zajednice u BiH Mustafu Cerića da o selefijama govori pohvalno kao o “novim muslimanima”, spremnima da se odbrane i oštro uzvrate, za razliku od “starih” koji su nespremni dočekali masakre Hrvatskog vijeća obrane i srpske vojske u ratu 1992.-1995.
“Muslimanski puritanci” i elitistički rasizam
Doduše bio je to Cerićev lukavi manevar kooptiranja i pridobivanja selefija, te pokušaj njihovog stavljanja pod kontrolu Islamske zajednice, prije svega radikalnog i šovinističkog glasila Saff koje je uprkos svojoj radikalnoj srbofobiji ipak odsječeno od još radikalnijih selefijskih krugova, kao što je sekta radikalnog šejha Jusufa Barčića. Ta je grupa 2007. pokušala zauzeti Carevu džamiju u Sarajevu, a sam Barčić je kasnije poginuo u saobraćajnoj nesreći, jer je sukladno svojim shvatanjima islamskog vjerozakona – šerijata, smatrao da nije dužan poštovati saobraćajnu signalizaciju. Jedan od najvećih Cerićevih kritičara, a uz to i autor teze o “krvoločnom srpskom genu”, je profesor na sarajevskom Fakultetu islamskih nauka (FIN) Rešid Hafizović koji je vehabije nazivao “muslimanskim puritancima i vječitim popravljačima svijeta kojima se tradicionalni, autentični islam nikako ne uklapa u njihovu hudu optiku, a i Poslanik islama (a.s.) im nije dovoljno dobar, kao istinski mekanski plemenitaš, već od njega prave karikaturu, neuredna bradata pastira i sasvim obična goniča deva.”
Cerića se doista može prozivati za svašta, od koketiranja sa selefizmom do podilaženja šiitskom Iranu, no ne i elitizam sarajevskih islamsko-akademskih mističkih krugova očigledno sklonih rasizmu. Vrijeme reisul-uleme koji je važio za čovjeka bliskog SAD-u i pretendovao na evropsko prijestolje, to jest titulu “evropskog imama” koja je trebala biti kreirana isključivo za njega, zauvijek je prošlo. Nakon isteka njegove dvadesetogodišnje funkcije i politike balansiranja između “evropskih vrijednosti” i islamskog fanatizma, iza kontroverzog Cerića ostalo je mnogo nereda, s kojim novi apolitični lider Islamske zajednice Husein Kavazović nema dovoljno kapaciteta da se adekvatno nosi. Saff ponovo daje prostora radikalnim vjerskim liderima poput Safeta Kuduzovića, koji na svojim YouTube nastupima otvoreno odobrava ubistvo onih koji su uvrijedili Allahovog poslanika, dok su još radikalnije selefije, tzv. tekfirije, osnovale novo glasilo Vijesti ummeta, u kojem podržavaju ISIS i ekstremističkog lidera Huseina–Bilala Bosnića koji je nedavno priveden zbog podsticanja napada na velikokladuškog imama Selvedina Beganovića.
Između “građanskog” i “vjerskog”
Osim polemika između umjerenih i manje umjerenih islamskih intelektualaca, reakcije na radikalni islamizam u BiH se uglavnom dolaze iz građansko-liberalnih krugova ili od srpskih i hrvatskih nacionalista, od tzv. “dobronamjernih” demohrišćana zabrinutih za evropske vrijednosti, pa do otvorenih šovinista. Svima je slučaj Charlie Hebdo pružio priliku za novi nastup. Već uvečer 7. januara, okupljeni građani Sarajeva su kao znak počasti ubijenim novinarima ispred francuske ambasade palili svijeće, a među njima se posebno istakao novinar utjecajnog muslimanskog nedjeljnika Preporod, Mirnes Kovač, koji je izjavio da je prisutan “u svojstvu čovjeka i novinara kako bi iskazao solidarnost sa žrtvama terorističkog napada”.
Građanski protesti su uglavnom bili na liniji zaštite liberalne vrijednosti slobode govora. Oslobođenje, sada uglavnom naklonjeno labavoj koaliciji Stranke demokratske akcije i Demokratske fronte, pariške je proteste na kojima su prisustvovali brojni lideri direktno umiješani u teške zločine protiv čovječnosti i kršenje medijskih sloboda patetično prozvalo “Plačem za slobodom”, dok je islamističko glasilo Saff započelo oštrom kampanjom protiv medija koji su objavili najnovije, postatentatske karikature poslanika Muhameda. Kolumnist Oslobođenja, nekadašnji feralovac Boris Dežulović se potom obrušio na jednog od radikalnih propovjednika Safeta Kuduzovića zbog tvrdnje da uvreda Poslanika a.s. za sobom povlači smrtnu kaznu. Dežulović je u svojoj kolumni izrazio čuđenje što Kuduzović “nije ni u policiji, ni na sudu, ni u istražnom zatvoru – ni zbog poticanja na ubojstvo, ni zbog ostalih zapadnjačkih pravnih pizdarija: eno ga gdje i danas drži predavanja po Bosni, Sandžaku ili u austrijskom Linzu”, dok je Kuduzović u Saffu odgovorio da je Dežulović “najopasnija kategorija neprijatelja našeg naroda i domovine”.
Reakcije medija u Republici Srpskoj pod režimskom kontrolom, kao i reakcije različitih zabrinutih intelektualaca uglavnom su bile na liniji konstrukcija tobožnjeg eksperta za terorizam Dževada Galijaševića, prema čijim “eskpertizama” u BiH samo što nije nastala država po uzoru na ISIS. Hrvatski su se mediji raspisali o tome kako se o ratnim zločinima mudžahedina prema Hrvatima i Srbima premalo govori, uprkos tome što su sarajevski nedjeljnici Dani i Slobodna Bosna svojevremeno bili mediji koji su o toj tematici najviše pisali i zbog toga dobijali prijetnje smrću od strane radikalnih islamističkih grupa. Dakle, kada su u pitanju liberalne struje, napad na Charlie Hebdo je bio povod još jednoj diskusiji o superiornosti građanskog nad vjerskim zakonodavstvom, kao i liberalne demokratije nad bilo kojim drugim zastarjelim oblikom društveno-pravnog sistema. A da je javnost po tom pitanju itekako podijeljena svjedočile su i polarizirane reakcije na društvenim mrežama koje su se kretale od podrške tekovinama liberalizma, do potpune podrške masakru “bogohulnika”.
Podloga za selefizam
Ono što međutim manjka gotovo svakoj od pomenutih rasprava jeste socijalna podloga selefizma. Jasmin Merdan, autor jednog od najsveobuhvatnijeg osvrta na selefizam2 je, sukladno elitizmu svoga profesora Rešida Hafizovića, selefizam otvoreno nazvao “klošarstvom”, odnosno primitivnim sitnolopovskim shvatanjem religije. “Moglo bi se reći da je to nepisano pravilo, kako u arapskom svijetu tako i kod nas, da ova ideologija uglavnom plijeni ljude sa lošom pozadinom, u najboljem slučaju one koji nisu imali jačeg dodira sa islamom. Duhovnu prazninu, gubitak identiteta, nedostatak uzora, želju za čistim životom, različitim od onog dotadašnjeg, i htijenje za vraćanjem izvornoj vjeri, u nedostatku ičeg drugog ovi lovci na ljudske duše itekako koriste. S druge strane, dugovremeni duhovni ambis u kojem su bili traži svoju izgubljenu satisfakciju, a vehabizam se tu pojavljuje kao fatamorgana, koja u par koraka nadomješta izgubljeno, i čak i više; od pukog neznalice koji tek treba da uči, i od duhovnog bogalja kojem su potrebne godine duhovnog susprezanja i odgajanja, vehabizam preko noći stvara muftiju i evliju bez premca”, izjavio je Merdan u intervjuu za BH Dane još 2006.
Merdan se međutim nije posebno osvrnuo na pitanje odakle “klošarstvo” i ima li ono možda veze sa tranzicijskom pljačkom i dubokim socijalnim raslojavanjem bh. društva čije su kolovođe između ostalih bile perjanice “građanskog islama” kao što su porodice Izetbegović, Čengić, Bičakčić i drugi. Odnosno baš oni koji su zgroženim profesorima FIN-a, inače miljenicima liberalnog građanstva i medija, omogućili istaknute društvene pozicije, materijalnu obezbjeđenost, pa čak i pravo na kritiku nacionalističkog mainstreama koji je u svome koketiranju sa selefijama simbolizirao Mustafa Cerić. Istina je da vehabije Poslanika doživljavaju kao sebi sličnoga, “neuredna bradata pastira”, ali možda ne samo zbog toga što su pod utjecajem uvezenih ideologija, već zbog toga što potječu iz tranzicijski upropaštenog i klasno raslojenog društva, u kojem sektaško “bratstvo” i koncepcija neplemenitaškog, narodu bliskog, patrijarhalno surovog i jednostavnog Muhameda zapravo predstavljaju iluziju ispravljanja socijalne nepravde, kao i one nanesene narodu muslimanske tradicije od strane srpske i hrvatske šovinističke klike u ratu 1992.-1995. Drugim riječima, selefizam jest ideologija sponzorirana od strane različitih islamističkih pokreta sa mnogo novca, ali je istovremeno pridobijao najsiromašnije i najmanje perspektivne slojeve stanovništva i upravo to je suština uspjeha ovog, kao i svakog drugog sektaškog radikalizma u svijetu. Bosanskohercegovačko društvo se, međutim bavi kritikom posljedica, a malo ili nimalo prevencijom uzroka.