Rasprava o famoznim zagrebačkim vrećicama za smeće je, čini se, napokon završila. Obznana broja prodanih vrećica koji sugerira široku prihvaćenost i odrađene kolumne splitskih kolumnista na temu jasan su indikator, barem, privremenog kraja. Najmilitantniji sudionici u raspravi danas vjerojatno s dozom nevjerice gledaju na stupanj svog angažmana, ali zasigurno nije riječ o nekim individualnim zabludama. Bez obzira na to kojoj strani u raspravi pripadali. Eksplozija debata nije samo plod standardne razmaženosti zagrebačke društveno-političke scene koja u gradskim detaljima vidi daleko značajnije političke probleme nego u krupnim infrastrukturnim zahvatima u provinciji. Posrijedi je simptom vrlo specifične društveno-političke klime.
Bez obzira na to koliku društvenu težinu pridavali samim vrećicama radi se o jednom od onih projekata u kojem moraju sudjelovati svi da bi funkcionirao. Radi se, dakle, o uvođenju nove društvene prakse u punom smislu te riječi. O praksi koja čini društvo kao takvo i koja u implementaciji ne prašta individualna rješenja. Naime, postoji društveni problem koji je moguće riješiti samo na razini društva. Nedavno smo svjedočili još jednom sličnom projektu. Značajno različitom po sadržaju, ali prilično sličnom po apstraktnoj društvenoj logici, a radi se o cijepljenju. Osim što donosi neke individualne prednosti kao i u slučaju vrećica – zaštita od težih oblika bolesti i niža cijena komunalnih usluga uslijed odvajanja – iziskuje i društveni efekt da bilo djelotvorno. Niže razine procijepljenosti jamče veći pritisak na kapacitete bolnica i samim tim se ugrožava osnovna društvena infrastruktura.
Dakle, oba projekta su implicirala društvo kao takvo. I oba su, na razini općeg dojma, djelovala nekako anakrono. Takvi su se projekti od šireg društvenog značaja odvijali nekad davno, na počecima industrijalizacije koja je zahtijeva uvođenje opsežnijeg školskog i zdravstvenog sustava te izgradnju presudne javne infrastrukture. Danas se ta razine opće društvene uključenosti događaju samo u kriznim situacijama poput potresa, poplava ili požara. Danas su solidarnost i osvještavanje društvenosti kao takve trenutačne naravi i zasnivaju se na kratkoročnoj masovnoj empatiji. Ti općedruštveni projekti su stvar prošlosti i ne pripadaju suvremenosti koja se prije svega diči individualnošću i partikularnim identitetima. I vjerom u to da će agregirani skup individualnih postupaka na slobodnom tržištu polučiti optimalne društvene rezultate.
U takvoj su ideološkoj atmosferi sasvim očekivane tri vrste prigovora upućivane i cijepljenju i vrećicama. Prva se zasnivala na individualnoj komociji: što meni netko ima zapovijedati što ću ja raditi? U slučaju cijepljenja: ja ionako živim zdravo, ne treba mi država da mi govori što da radim. Ili u slučaju otpada: ja ionako oduvijek odvajam, neće mi grad uvjetovati kako da to radim. Druga je vezana uz izvore znanja i slabljenje službenog i stručnog autoriteta. Naravno, u slučaju cijepljenja su teorije zavjere pogubnije nego alternativne teorije o zbrinjavanju otpada, no refleks koji poseže za njima jednako je politički uvjetovan. I treća varijanta prigovora tiče se otvorenog poligona za političku improvizaciju. Pandemiju i cijepljenje su, na primjer, mnogi uspoređivali s različitim kršenjima sloboda i prava premda je analogija redovito zapinjala, a uvođenje vrećica znalo se uspoređivati s klasnim terorom nad siromašnima iako razloga osim bildanja imidža autentičnog ljevičara nije bilo.
Većina ljudi, doduše ne prema epidemiološkim kriterijima, se cijepila i većina koristi sporne vrećice, ali priroda rasprave i vrste prigovora itekako sugeriraju promijenjenu društvenu atmosferu sazdanu od snažnog individualizma, nepovjerenja u javne institucije i znanja kojim raspolažu i svojevrsne odviknutosti od društvenih projekata šireg značaja. I u prijašnjim inačicama sličnih projekata kojima se gradilo moderno društvo zasigurno je bilo političkih prigovora. Ali oni su bili ponešto drukčije naravi: što zbog same činjenice da su sami projekti uglavnom bili pionirski što zbog toga što su bili u većini slučajeva artikulirani na koherentnijim (ne nužno i ispravnijim) ideološkim osnovama i slabije zasnovani na individualizmu. Danas živimo u drukčijoj društveno-političkoj atmosferi i rasprave koje su pratile cijepljenje i model odvajanja otpada to prilično sugeriraju. I pokazuju koliko će nužne društvene promjene – pogotovo one motivirane klimatskim problemima – biti zahtjevne za izvedbu.