Europsko izdanje portala Politico prije tjedan dana je objavilo članak koji je izazvao buru među novinarima i komentatorima koji prate Bruxelles i politike Europske unije. Glavna teza članaka je ta da se Ursula von der Leyen usamila u svojoj vlasti kao predsjednica Europske komisije, centralizirala moć unutar ove institucije, a važne odluke donosi isključivo u konzultacijama s uskim krugu svojih suradnika i savjetnika iz Ureda predsjednice. Autori zaključuju da njezin model vlasti sve više liči američkom predsjedničkom sustavu u kojem jedna osoba ima jake izvršne ovlasti.
Naravno, ta usporedba i interpretacija je, u najmanju ruku, slobodna s obzirom na svu kompleksnost sustava Europske unije i donošenja odluka u kojima važnu riječ uz Komisiju imaju i nacionalne vlade. Unatoč tomu, autori inzistiraju da von der Leyen nije samo svojim stilom bliska američkom modelu vladavine, nego se i svojim odlukama i porukama u jeku rata u Ukrajini snažno vezala uz SAD što očito ne odgovara dijelu EU birokracije koja europsku politiku vidi puno samostalnijom i neovisnijom od SAD-a i njenih interesa.
Ono što je neminovno iz članka, a i iz recentnih događanja unutar Komisije i Unije u cjelini, sve je glasniji stupanj negodovanja i nezadovoljstva načinom vođenja Komisije. Određeni tip razdora se dao uočiti već ljetos kad su dvoje politički najprepoznatljivijih članova_ica Komisije, prvi potpredsjednik Frans Timmermans i izvršna potpredsjednica zadužena za konkurentnost Margrethe Vestager, izašli u javnost s otvorenim neslaganjem oko samostalne odluke van der Leyen da odobri poljski plan oporavka unatoč kritikama na račun stanja vladavine prava u ovoj zemlji.
Nemoguće se riješiti dojma da je članak Politica nešto oštriji nastavak tog negodovanja i dio unutarnjih “igara prijestolja” u Europskoj komisiji i briselskom aparatu en general. Naravno, to ne znači da ne postoje određene političke razlike između zaraćenih prijestolja u kojem jedan vidi neizbježnost snažnijeg savezništva sa SAD-om, dok je drugi kritičan ili manje sklon tome. Uostalom, taj razdor je u srži europske (sigurnosne) politike odvajkada, a sada je posebno pod lupom javnosti zbog ruske agresije na Ukrajinu. Karakterizacija stila vladavine Ursule von der Layen kao “otuđene od ostatka Komisije” ili nekonsenzualne temelji se, manje više, na izjavama jednog neimenovanog člana ureda jednog, isto neimenovanog, povjerenika EU-a što samo potvrđuje našu tezu da su unutarnje tenzije u Komisiji isplivale u javnost i da se konsolidiraju pozicije pred iduće europske izbore i sastavljanje nove Komisije što će sigurno biti obilježeno retrospektivnom na rat u Ukrajini, inflaciju i energetsku krizu.
Činjenica da se predsjednica Komisije ne bavi toliko konzultacijama sa svojim kolegama unutar Komisije, vjerojatno je rezultat i njenog pragmatičnog prepoznavanja arhitekture moći EU-a u kojoj se oko bitnih odluka primarno treba konzultirati s Parizom i Berlinom i još nekim nacionalnim vladama ili blokovima, a ne toliko briselskim birokratskim aparatom. To, u svakom slučaju, više liči na kancelarski politički realizam, nego na američki predsjednički sustav.