Iako sa sobom donosi poželjne ekološke učinke, novi model gospodarenja otpadom u Srbiji donosi i socijalne posljedice. Brojni sakupljači sekundarnih sirovina, mahom Romi, ostat će bez prihoda i socijalne zaštite.
Nije novost da je zdravstveno stanje ekosustava u Srbiji jako loše, ali i da se svijest o tome brzo širi. Nedavni masovni prosvjedi protiv izgradnje rudnika litija (Rio Tinto) ili brojnih mini hidroelektrana pokazuju da teme zaštite okoliša privlače sve veću pozornost građana Srbije. Jedan od najvećih ekoloških problema jest gospodarenje otpadom. Procjenjuje se da u Srbiji postoji oko dvije i pol tisuće divljih deponija, a brojne legalne deponije ne zadovoljavaju minimum tehničkih standarda i posluju preko svojih kapaciteta. Takve deponije ispuštaju otrovne plinove u zrak i kemikalije u zemlju čime se truje cjelokupan ekosustav, uključujući i onaj za proizvodnju hrane. Poražavajući je i podatak da se reciklira samo 3 posto komunalnog otpada, ali takav “sustav” odlaganja otpada i desetljeća institucionalne nebrige kreirali su i određenu vrstu “nevidljive“ cirkularne ekonomije bazirane na sakupljanju i obradi sekundarnih sirovina.
Posao sakupljanja kojim se bave uglavnom Romi izrazito je ekološki koristan, a njima predstavlja egzistencijalnu slamku spasa: iz okoliša izvlače i preprodaju sav reciklabilan materijal – papir, staklo, plastiku, elektronički otpad, strojeve, akumulatore itd. Na taj način, sakupljači sekundarnih sirovina predstavljaju prvu i najvažniju kariku u ono malo cirkularne ekonomije što postoji. Sirovine se skupljaju od vrata do vrata, ali i po brojim deponijima. U takvom sustavu, postojanje ilegalnih odlagališta otpada disperziranih oko većih gradova omogućava veću dostupnost sirovina što sakupljačima na neki način ide na ruku. Međutim, čini se da ovakav sustav gospodarenja otpadom polako nestaje, a njegove radnike ostavlja u velikoj neizvjesnosti.
Rizična tranzicija
Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) i Francuska agencija za razvoj (AFD) investiraju 150 milijuna eura u infrastrukturu za gospodarenje otpadom Republike Srbije, a projekt obuhvaća ulaganje u infrastrukturu usklađenu sa EU standardima za recikliranje, razvrstavanje otpada te obradu i oporabu biorazgradivog otpada. Nova infrastruktura zadovoljavat će potrebe 29 općina ili oko 900 tisuća ljudi, što čini oko 13 posto ukupne populacije. Izgradnja prva četiri regionalna centra planirana je u mjestima Duboko, Sombor, Nova Varoš i Kalenić. Prema procjeni investitora, projekt će umanjiti godišnje emisije CO2 za 178 tisuća tona dok će se količina recikliranog otpada povećati za 19 tisuća tona. Dio je to širih ambicija Europske unije pod nazivom Zelena agenda za Zapadni Balkan (GAWB) čiji je cilj uskladiti zelenu tranziciju zemalja regije s ambicijama Europskog zelenog plana.
Pored nesumnjivo dobrih ekoloških učinaka, ovakav projekt mogao bi imati i jednu negativnu socijalnu posljedicu. Prema određenim procjenama, sakupljanjem otpada u Srbiji se bavi između trideset i pedeset tisuća ljudi, pretežito Roma. Radi se uglavnom o sivoj ekonomiji čiji radnici i radnice nemaju nikakvu socijalnu zaštitu i pored toga su u velikom broju nezapošljivi. Otežavajuća je okolnost da država oduzima socijalnu pomoć građanima koji se bave ovim poslom. Brojni sakupljači sekundarnih sirovina ostat će bez posla i ikakve socijalne zaštite jer posao koji su oni dosad obavljali prelazi u ruke privatnih poduzeća koja će upravljati novoizgrađenim postrojenjima. Cijeli proces zbrinjavanja otpada postat će puno centraliziraniji, a dobar dio posla koji su do sad obavljali sakupljači obavljat će mehanička postrojenja. Iz udruge Bankwatch naglašavaju da “EBRD kategorizira takve investicije kao niskorizične zbog čega se studije na okoliš i društvo provode manjkavo, netransparentno i neparticipativno“. Oni također naglašavaju kako je socijalni rizik definitivno visok zbog čega bi EBRD morala provesti adekvatnije javne konzultacije u koje će biti uključene sve pogođene zajednice.
Testni primjeri
To ne bi bilo prvi put da se u Srbiji dešava nešto slično. Romi se pribojavaju scenarija iz 2018. kada je zbog otvaranja spalionice otpada zatvoren deponij Vinča. Romi koji su skoro cijeli radni vijek proveli na tom deponiju ostali su bez posla, ali i stanovanja jer je i njihovo obližnje naselje uklonjeno. Romske obitelji su 2020. godine podnijele pritužbu Banci koja je s investitorom i lokalnim vlastima počela raditi na rješavanju njihovih problema u vidu izgradnje zamjenskog smještaja te zapošljavanja.
Na COP26 u Glasgowu Srbija je izrazila opravdanu zabrinutost oko financiranja zelene tranzicije, očuvanja energetske sigurnosti i podrške radnicima da pređu na zelene poslove i industrije. Problem je puno kompleksniji od pitanja novca jer države nisu institucionalno dovoljno jake (ne samo financijski) da osiguraju socijalna i ekonomska prava svojim građanima već ih prepuštaju nevidljivoj ruci tržišta.
I upravo zato se ovo tiče se svih, a ne samo Roma. Kao što postojanje romskih naselja ovisi o lokaciji deponija, tako i neki drugi gradovi ovise o svojim željezarama, rudnicima, termo elektranama i sličnim industrijama. Provođenje “zelene tranzicije” značit će kraj za određene prljave industrije, a samim tim i kraj rada za njihove radnice i radnike. Brojni ljudi naći će se pred istim životnim dilemama kao i Romi iz ove priče: što raditi, kako preživjeti, gdje otići? U protivnom će si postavljati ista pitanja zbog kancerogenog zraka koji ima miris, boju i okus. Kako će se države nositi s posljedicama tih procesa, kako će prekvalificirati radnu snagu i za koje (nove) industrije, možemo vidjeti već sad na ovim testnim primjerima. I zato javnost ne bi trebala dopustiti da oni najugroženiji među nama postanu prve žrtve u borbi protiv klimatskih promjena i onečišćenja.