Fokus zapadnih medija posljednjih tjedan dana se usmjerio prema Kini i razumijevanju tamošnjih političkih procesa, a sve povodom Dvadesetog kongresa Komunističke partije Kine. Prema njihovim izvještajima, glavni događaj koji je obilježio recentni kongres najveće političke partije na svijetu, bilo je odvođenje nekadašnjeg predsjednika partije i države Hu Jintaoa sa sjednice Kongresa. Sva sila interpretacijskih vještina upogonila se ne bi li objasnile zašto je bivši vođa partije nevoljko i na inzistiranje svojih pomoćnika otišao iz dvorane. Dominantan dio u tome vidi refleks internih sukoba u partiji, odnosno jačanje autoriteta predsjednika i partije i države Xi Jinpinga. Manji dio ne daje toliku pozornost događaju koji je u sjeni ostavio ostatak kongresa te prenosi službeni kineski raport koji navodi Huovo zdravstveno stanje kao pravi razlog napuštanja sjednice.
Interpretacije, informacije i kontradikcije vezane uz ovaj događaj, lijepa su metafora cjelokupnog odnosa zapadnih medija prema Kini danas. A onda posredno i nas kao čitatelja prisiljenih te medije konzumirati u nedostatku drugih izvora. Obično smo uvučeni u igru u kojoj ne posjedujemo dovoljno informacija da donesemo pravi sud o političkim događajima u Kini, a istovremeno nam je potpuno jasno da netko u najmanju ruku tendencioznu oblikuje našu sliku o Kini u skladu s potrebama geopolitičkog trenutka u kojem živimo. I dok to oblikovanja slike ne dopuštamo kineskim medijima na engleskom jeziku kojih je sad pozamašan broj, jer ih smatramo dijelom propagandnog državnog aparata, skloni smo nekritički i bez puno promišljanja prihvatiti informacije koje nam nude predstavnici “slobodnih” zapadnih medija.
Primjerice, Politico Europe, medij u vlasništvu američkog portala Politico i najveće njemačke izdavačke kuće Axel Springer, dan poslije završetka kongresa donosi tekst pod naslovom: “Olaf Scholz neće odbaciti Kinu. Hoće li Europa ikada naučiti?” Tekst Stuarta Lua, novinara Politica zaduženog za praćenje odnosa između Europske unije i Kine, počinje prispodobom o službenom putu Xijeva oca, visokorangiranog člana partije, Kijevu, Moskvi i Pragu 1959. godine. Zaključak je da je Xi stariji skupio lijepa sjećanja s tog puta i prenio ih na sina koji je danas glavni razlog zašto se Europa strateški udaljava od Kine. Na konto mu se stavlja kršenje ljudskih prava, agresivna diplomacija i, naravno, strateško partnerstvo s Rusijom uslijed rata u Ukrajini. Jedini je problem što svaki od ovih razloga treba uzeti s dozom opreza. Kršenja ljudskih prava nikada nisu bili sami po sebi razlog da EU s nekom stranom narušava odnose, a strateško partnerstvo Moskve i Pekinga je frazem pod kojim se pretpostavlja kinesko neuvođenje sankcija Moskvi što bi onda značilo da su dvije trećine svijeta u strateškom partnerstvu s Moskvom.
Članak inzistira na tome da EU u cjelini mora, po uzoru na SAD, imati jasan stav oko Tajvana i time zaoštriti odnose s Kinom. To se prije svega očekuje od najveće europske ekonomije Njemačke koja uvelike ovisi o kineskom tržištu i čije se državno vodstvo sprema na putu u Kinu u studenom ove godine. Autor članka u čelnici njemačkih Zelenih i ministrici vanjskih poslova Annaleni Baerbock vidi onu figuru koja će Njemačku i EU u potpunosti vratiti u okrilje atlanticizma, odnosno SAD-a i njegove narušene hegemonije. Članak koji pretendira biti objektivan politički osvrt na odnose EU-a, odnosno Njemačke i Kine, zapravo je pisan kao javna poruka američke vanjske politike dijelu njemačkog političkog i ekonomskog establišmenta: vrijeme je da se jasno opredijelite, a multilateralizam, pritom, nije opcija.
Zato, kad čitamo tobože neovisne i slobodne medije u ovim geopolitički zaoštrenim vremenima, nemojmo ih uzimati zdravo za gotovo. I dok je s kineskim medijima lako, jer su se digitalne korporacije potrudile da pored njih stoji oznaka “kineski državni medij”, kod ovih zapadnih to nikad neće stajati jer se pretpostavlja da ih njihovi kapitalistički vlasnički odnosi čine nepristranim, slobodnim i objektivnim. Umjesto da pristajemo na njihove teze koje su nerijetko širenje histerije i propagande, jednostavno ih zaobiđimo ili čitajmo između redova.