Na vijest o smrti Mikea Davisa, američkog povjesničara i geografa, pripremio nas je prije koji mjesec sam Mike Davis. U jednom od posljednjih intervjua, objavljenom početkom srpnja, Davis je, već u poodmakloj fazi borbe s tumorom, pored ostalih, političkih pitanja, odgovarao i na ona o skoroj neizbježnoj smrti. I pritom ponudio rijetko trezven i, koliko god to neobično zvučalo, utješan pristup smrti. Osnova takvog pristupa je, kako navodi Davis, kalifornijski zakon o pomoći pri umiranju, koji mu je dopustio da epilog drži pod kontrolom. A sama kontrola mu je, smatrao je, dala priliku da djecu nauči da nema razloga za strah od smrti. Za tugu da, ali za strah ne.
Davis je vlastitu smrt, ako možemo tako reći, sveo na racionalnu mjeru i intervju zaključio sljedećim riječima: “Ja sam samo obična osoba koja prolazi kroz ono kroz što u jednom trenutku svatko prođe u okolnostima koje nisu posebno tragične. Osim možda za pojedine članove obitelji. Ali, znate, nema potrebe za nekim snažnim i dubokim mislima. Zabavnije je gledati kako igra Golden State, gledati skandinavske krimiće ili čitati knjige, i prije svega odmarati se i družiti s obitelji. Izrazito sam sretan što sam učahuren u svoj toj ljubavi koju uživam ovdje.” Ono što svakom čitatelju Davisovih knjiga upada u oko pri čitanju ovih “posljednjih riječi” jest linija tople racionalnosti prisutna u svim njegovim analizama.
A tih analiza i knjiga je bilo mnogo i svaka zaslužuje minimalno seminar na fakultetu, a ne nabrajanje u jednom od brojnih nekrologa. Istaknimo samo one koje su u recepciji plesale na rubu nadnaravnog. Zbog “Planeta slamova”, inače kod nas prevedenog, na audijenciju je, doduše neuspješno, Davisa zvao Papa Frane. Dvije su mu pak knjige donijele titulu “proroka propasti”. Naime, dvije godine nakon objavljivanja legendarne studije povijesti Los Angelesa “City of Quartz” grad je eksplodirao u prosvjedima čije je uzroke knjiga jasno detektirala i objasnila. Desetak godina kasnije, točnije 2005. godine, Davis je objavio svezak naslova “The Monster at our Door” kojim je zapravo “predvidio” pandemiju koronavirusa. On je sam isticao da se ne bavi predviđanjima, ali očito da je socijalna analiza u rukama takvih majstora dovoljna da budemo pripremljeni za većinu scenarija.
Pored samog sadržaja njegovih istraživanja i analiza, Davisov stil, i to u najširem mogućem smislu riječi, bio je presudno važan za sve nas koji smo politički odrasli nakon Hladnog rata i formirali se na ostacima socijalističke povijesti i teorijama proizašlim iz anglofone akademije. Naime, Davis je bio anakron u najboljem smislu te riječi. Bio je političko dijete 60-ih i takozvane nove ljevice, a istovremeno je odavao dojam autentičnog socijalista s početka 20. stoljeća. Razlog tome vjerojatno leži u njegovoj socijalnoj pozadini: dijete mesara, inače konzervativca, a i sam vozač kamiona koji je tek naknadno završio fakultet. Ta ga je pozadina vjerojatno sprečavala da sa suvremenom teorijom upije i društveni imidž i navike onih koji su je proizvodili, a samo obrazovanje mu je jamčilo da neće skrenuti u jalovi anti-intelektualizam. Inače, vrijedi istaknuti svojevrsnu triviju, zanimljivu čitateljima na našem području. Kako navodi u tekstu u kojem se bavi putanjom vlastitom marksističkog obrazovanja, presudni utjecaj na njega je imao očev prijatelj Lee Gregovich, sindikalac i komunist, čija je obitelj s dalmatinske obale migrirala u SAD i koji mu je neprestano sugerirao: čitaj Marxa!
I Davis ga je čitao i “probavljao” na specifičan način koji je njegovoj prozi pridonio s dva itekako važna učinka. Za razliku od brojnih kolega odraslih u suvremenoj akademiji Davis pojmovima nije baratao kao šiframa za međusobno prepoznavanje upućenih već kao alatima za razumijevanje svijeta. I to pogodnima za što lakše i učinkovitije prenošenje stečenog znanja onima koji su u društvenoj podjeli rada ostali uskraćeni za proces učenja. Drugi učinak tiče se razlike u odnosu na “pravovjerne” marksiste. Davis za razliku od njih nije koristio marksistički aparat kao dokaz vlastite superiornosti nad kapitalističkom stvarnošću već kao prilagodljivi aparat u tumačenju te stvarnosti, sebi i onima koje ta stvarnost svakodnevno maltretira. Prilagodljiv u smislu da ne tretira Marxovu ostavštinu kao “sveto pismo” već kao analitički orijentir u okolnostima koje se neprestano mijenjaju. Davis je, zapravo, u svom obrazovanju zaobišao najgore od oba svijeta.
I pritom njegov radikalizam nije patio. Nedugo nakon što mu je dijagnosticiran tumor i on je odradio sličnu dijagnozu, samo je pacijent bila globalna vladajuća klasa. I to svih profila: kako ona s obje strane Atlantika, tako i ruska i kineska. Davis je početkom ove godina na stranicama Sidecara, uz objašnjenja simptoma, napisao: “Danas svatko citira Gramscija o interegnumu, ali to pretpostavlja da će se nešto novo roditi ili da se može roditi. Sumnjam. Mislim da umjesto toga moramo vladajućoj klasi dijagnosticirati tumor na mozgu: rastuću nesposobnost stjecanja bilo kakvog koherentnog razumijevanja globalne promjene kao osnove za definiranje zajedničkog interesa i formuliranje strategije velikih razmjera.” Mike nam, dakle, svijet ostavlja u prilično pesimističnom stanju, ali i dalje ostaje idol i nadahnuće u borbi protiv onih koji su ga u to stanje doveli.