Stalno ponavljanje izbora, fragmentirani parlament, manjak političke vizije, neizvjesna zima… Sve su to odrednice društveno-političke situacije u Bugarskoj. Političke elite su zagledane u svoje probleme, a narod, koji ih je nagradio s izlaznošću manjom od 40%, skuplja frustracije koje bi vrlo skoro mogle eruptirati.
Na prvoj sjednici 48. saziva bugarskog parlamenta održanoj prošle srijede vrlo brzo su se potvrdili strahovi o političkom ćorsokaku u kojem se zemlja nalazi. Stranke izabrane u parlament nisu se uspjele dogovoriti tko će biti predsjednik parlamenta, što je nezabilježeno u recentnoj povijesti. Takva zbivanja na prvoj sjednici bila su simptom teške održivosti novog parlamenta i krajnje oskudnog kapaciteta za izbor nove vlade.
Riječ je o posljednjoj kulminaciji dugotrajne političke nestabilnosti nakon desetljeća vladavine GERB-a, stranke desnog centra i njenog čelnog čovjeka Bojka Borisova. Prošle su gotovo tri godine od posljednjeg, trećeg Borisovljevog premijerskog mandata, a njegovi politički rivali još nisu uspjeli ponuditi uvjerljivu alternativu. Ishod tog neuspjeha bio je vidljiv na izborima početkom ovog mjeseca: GERB se vratio na vodeću poziciju s 25,3% osvojenih glasova, pet postotnih poena više od bivšeg predvodnika vladajuće koalicije PP-a (Mi nastavljamo s promjenom). Tako su se zapravo samo zamijenile pozicije u odnosu na izbore u studenom 2021. godine. Premda su birači kaznili stranke koje su činile prijašnju vladajuću koaliciju, nisu GERB-u i njihovim potencijalnim partnerima osigurali dovoljno mandata za sastavljanje nove vlade.
Novi sastav bugarskog parlamenta fragmentiran je kao i oni koji su mu prethodili iz prijašnjih izbora iz 2021. godine i pored GERB-a i PP-a čine ga još pet zastupničkih klubova. Međutim, u prethodnim sazivima politička klima je bila drukčija zbog proste činjenice da je nakon dugo godina GERB napokon skinut s vlasti. Sada se čini da je ta energija potrošena, da se stranke samo vrte u ispraznim sukobima s manjkom ideja za budućnost zemlje. Odnosi među samim strankama su prilično neprijateljski i ne postoji spremnost na zajednički rad kao prošle godine.
Ovaj se vrtložni politički vakuum otvorio u zemlji koja se kronično muči sa siromaštvom, nejednakošću i podinvestiranim javnim sektorom – i to sve zajedno u kombinaciji s inflacijom, beskrupuloznim dizanjem cijena i energetskom nesigurnošću pred nadolazeću zimu. Kako socijalna kriza postaje sve uočljivija tako i politička kriza zapravo postaje kriza institucija.
Zakopani u svoje specifične stranačke brige i čak i u specifičan stranački jezik, političari naprosto nisu svjesni društvenog konteksta. Pored toga što nisu u stanju oformiti nikakvu koalicijsku vladu nisu ni sposobni, što je puno važnije, artikulirati rješenja za najvažnije probleme u zemlji. Trenutna politička kriza je istovremeno i kriza ideja.
Za neke najlakši izraz iz takve situacije predstavljaju izjave oko polarizirajućih tema poput rata u Ukrajini. Na taj se put netom nakon izbor prvenstveno odlučio GERB koji je nastojao prevladavajuću političku podjelu – za i protiv GERB-a – pretvoriti u podjelu na one koji su za Zapad i na one koji podržavaju Rusiju. U nastojanju da se udvore PP-u i manjoj desnoj stranci Demokratskoj Bugarskoj (DB), najavili su stvaranje „euro-atlantske” vladajuće koalicije koja bi se bila spremna uhvatiti ukoštac s geopolitičkim izazovima pred kojima stoji Bugarska. Premda su obje stranke odbile GERB, DB nastavlja tim putem i već su u parlamentu predložili nekoliko zakona vezanih uz Ukrajinu.
Ovo nije prvi put da bugarski desničari posežu za „ruskom opasnošću” kako bi sakrili činjenicu da ne nude nikakvu održivu socijalnu agendu i da su žestoki zagovaratelji fiskalnog stezanja. Situacija je dodatno otežana činjenicom da rat u Ukrajini nepovoljno utječe na kućanstva u Bugarskoj, ali desnica u svoj svojoj pompoznoj gestikulaciji nije uspjela primjereno adresirati ta pitanja, već se ograničavala na apstraktno zazivanje „europskih vrijednosti”.
Trenutno se takva desna „euro-atlantska” koalicija ne čini mogućom, ali to nije spriječilo krajnje naporan niz dana u kojem su bugarski mediji bili uglavnom okupirani time hoće li ruska ambasadorica Eleonora Mitrofanova biti službeno pozvana na prvu sjednicu parlamenta (nije bila pozvana) i hoće li se Vladimir Zelenski obratiti parlamentu (nije se obratio).
U situaciji klasično povoljnoj za fašističke stranke, rastuća nacionalistička partija Preporod jedna je od pobjednica izbora. Preuzimajući političku liniju klasičnu za suvremenu anti-liberalnu krajnju desnicu, predsjednik stranke Kostadin Kostadinov udvostručio je rezultat svoje stranke u odnosu na prethodne izbore i dobio 10% glasova. Premda se očekivalo da će Preporod postići i bolji rezultat na izborima, sasvim je izvjesno da će im podrška rasti jer je nažalost Kostadinov jedan od rijetkih političara koji se referira na ekonomske poteškoće običnih ljudi. Ako „umjerena” desnica nastavi s polarizacijom oko geopolitičkih pitanja to će sigurno ići na ruku Preporodu i njihovoj proruskoj i anti-NATO retorici.
Novo lice u parlamentu predstavlja još jedna nacionalistička stranka, Bugarski uspon, koju predvodi Stefan Janev, privremeni premijer iz 2021. godine. Osim slanja patriotskih signala, nije uspio artikulirati minimalno suvislu ideološku platformu. TV komičar Slavi Trifonov koji je igrao važnu ulogu u nizu političkih debakala prošle godine i jednu vladu srušio, ovaj put nije uspio preći prag.
Bugarska socijalistička partija (BSP) je na ovim izborima nastavila padati i osvojila najmanji broj glasova u svojoj povijesti – 233 tisuće. Primjerice, u travnju prošle godine su osvojili dvostruko više. Jedan od razloga kolapsa leži u priključivanju koaliciji s PP-om i starim neprijateljima iz DB-a, ali važniji razlog jest napuštanje bilo kakvih socijalističkih pozicija i potpuno približavanje pro-biznis stajalištama pod dugogodišnjim vodstvom Kornelije Ninove. Ponovljeni pozivi za njeno micanje nakon katastrofalnih rezultata nisu urodili plodom. U isto vrijeme je PP iskoristio priliku da zauzme lijevu nišu u bugarskoj politici i, unatoč naglašavanju centrističke pozicije, najavi značajnije ulaganje u javne servise i pomoć najugroženijim društvenim skupinama. No, PP-om dominiraju ljudi s menadžerskom pozadinom poput Kirila Petkova i Asena Vasileva kojima ne pada na pamet uvesti bilo kakvu progresivniju poreznu politiku i drže se trenutnog flat tax sustava.
Dok je politički sistem u slobodnom padu, dolazi pomalo do izraženijih socijalnih nemira. U Bugarskoj nismo vidjeli masovne prosvjede još od onih protiv GERB-a u ljeto 2020. godine, ali štrajkovi već izbijaju u javnom sektoru i to u zdravstvu i administraciji. Diskrepancija između potreba ljudi i onoga što politika nudi uočava se i van lijeve perspektive. Analitičar Dimitar Ganev je nedavno upozorio da nova istraživanja javnog mnijenja pokazuju stabilan rast povećanja interesa za teškoće svakodnevnog života i dodao da političke elite ne vide rast socijalne frustracije koja bi vrlo skoro mogla eruptirati.
Kao što je nedavno rekao politički znanstvenik Anthony Todorov, političke stranke moraju sabrati svu svoju političku imaginaciju kako bi spasili politički sistem i izvukli ga iz ovog ćorsokaka. Međutim, valja naglasiti da se ne radi samo o imaginaciji dovoljnoj za postizanje kompromisa već i onoj nužnoj za formuliranje održivih i pravednih politika kakve uporno izostaju u prethodnim desetljećima.
U slučaju da parlament ne uspije izabrati novu vladu predsjednik Rumen Radev će postaviti privremenog tehničkog premijera i novi izbori će se održati početkom 2023. godine. Takav scenarij na prvu sigurno izgleda kao poželjnija varijanta strankama koje ne samo da nisu voljne nego nisu sposobne preuzeti odgovornost za zemlju pred ovako neizvjesnu zimu. Međutim, vjerojatno će dovesti do daljnjeg pada kredibiliteta. Naime, izlaznost na izborima prije koji tjedan je prvi put pala ispod 40% u recentnoj bugarskoj povijesti.
Druga opcija jest da se stranke, nakon perioda koškanja, dogovore oko ekspertne vlade ili vlade nacionalnog spasa i tako rasprše političku odgovornost. Lokalni izbori se održavaju za godinu dana i svi bi željeli odgoditi presudne poteze barem do tada. Ali u situaciji koja je, paradoksalno, i nepredvidljivo dinamična i ograničena bez izlaza, bilo kakvo kalkuliranje s bliskom budućnošću je krajnje rizično.
Nakon trodnevnog zasjedanja predsjednik parlamenta je ipak izabran, a riječ je o GERB-ovu Vecdiju Rasidovu. Riječ je o kontroverznom kiparu koji je moderirao rasprave kao najstariji zastupnik, a na iznenađenje svih predložio ga je BSP, a pola zastupničkih klubova podržalo. Tako je 48. saziv parlamenta učinio povijesnu stvar i po prvi put je predsjednik parlamenta postao zastupnik turskih etničkih korijena. Ali čini se da rješenje ovog inicijalnog problema ne sugerira mogućnost slaganja vladajuće koalicije.