Krajem prošlog tjedna nizom se historiografskih, analitičkih i moralističkih intervencija u zapadnom medijskom ekosustavu obilježilo “100 godina fašizma”. Za nastanak fašizma se, dakle, uzima poznati Marš na Rim i Mussolinijevo preuzimanje vlasti 29.10.1922. Kako to već ide s obljetnicama, dobar dio spomenutih intervencija prvenstveno se potrudio podsjetiti čitateljstvo na povijesni kontekst i samu dinamiku preuzimanja vlasti. Oni nešto ambiciozniji autori, a takvih nikad ne nedostaje kad je draž povijesnih paraleli u igri, pokušali su ponuditi odgovore na značaj te obljetnice u našem suvremenom političkom kontekstu. U prilog takvoj raboti sigurno je išla i nedavna pobjeda “postfašističke” stranke na talijanskim izborima.
U više smo navrata na ovim stranicama podsjećali na sva politički sporna i analitički nedostatna baratanja pojmom fašizma. Ne zato što znamo tajnu njegova ispravnog korištenja već zato što sam pojam ima svoju povijest etabliranja u nadležnog za sve međuratne režime, uključujući i njemački nacizam. Ta se “standardizacija” dogodila 50-ih godina prošlog stoljeća u političkim znanostima i nije samo otežala nijansiranje u historiografskom smislu već je učinila i pojam elastičnijim u redovitoj političkoj upotrebi. Riječ je o uobičajenoj dinamici u odnosu jezika i društva: apstrahirani pojmovi teško mogu “pratiti” kompleksne društvene promjene, a da i ne govorimo o političkoj (zlo)upotrebi tih samih pojmova. Značenjsko kaskanje nekih pojmova često je problem isključivo za one koji se profesionalno bave tim pojmovima, međutim društvena cijena rasprave o “pravom” značenju fašizma prilično je značajna i opreza nikad dosta.
Zato ćemo se u ovoj krajnje parcijalnoj i skicoznoj rekapitulaciji važniji priloga obilježavanju stote obljetnice nastanka fašizma dotaknuti samo jednog aspekta. Naime, pored samog rata u Ukrajini i dostupnosti energenata, goruće globalno politekonomsko pitanje je ono inflacije. Ili konkretnije: koji je najbolji i najpouzdaniji mehanizam zauzdavanja inflacije? Među centralnim bankarima i renomiranim ekspertima polako se uspostavlja konsenzus. Najadekvatnija reakcija je izazivanje recesije i nezaposlenosti podizanjem kamatnih stopa. Dakle, potrebno je podnijeti žrtvu kako bi se problem riješio. Političke elite nisu najsklonije toj opciji jer će posljedice podnijeti oni, a ne centralni bankari i stručnjaci. No, proces političkog i ekonomskog discipliniranja radnog naroda i dalje ostaje prva opcija.
Sad je prva opcija, ali kad se prvi put pojavilo u ovakvom obliku? Političko i ekonomsko discipliniranje radne većine aranžirano ekonomskog ekspertizom nije samo odjednom palo s neba kao prirodna reakcija vladajućih klasa. Drugim riječima, netko je te mehanizme morao izmisliti. Relevantna povijesna istraživanja upućuju na to da su prvi put u obuhvatnoj mjeri provedena u fašističkoj Italiji. Naime, uspostavu autoritarne vlasti i represiju prema sindikatima, socijalistima i ostalim nepoćudnim faktorima, pratila je i implementacija onih ekonomskih mjera koje ćemo kasnije znati kao “mjere štednje”. Provodili su ih liberalni ekonomisti u tadašnjoj Mussolinijevoj vladi, a pozdravljali uvaženi talijanski liberali poput Bennedeta Crocea i Luigija Einaudija, kao i kompletna britanska poslovna štampa. Vrijedan prilog toj raspravi nova je knjiga Clare Mattei, naslova “The Capital Order: How Economists Invented Austerity and Paved the Way to Fascism” (Poredak kapitala: Kako su ekonomisti izmislili štednju i utrli put fašizmu) koja je i ponukala određeni broj autora, uključujući i samu Mattei, da stotu godišnjicu pojave fašizma obilježe upravo tako da upozore na presudnu ulogu mjera štednje i ekonomske discipline u njegovu nastanku.
Na prvu se čini da nam ovakav tip analiza olakšava posao na ljevici: nema razlike zapravo između kapitalizma (neoliberalizma) i fašizma, sve su to samo različiti inačice istog zla. Kad bi to bilo tako jednostavno ljevica ne bi nikad silazila s vlasti. I ne bi današnji liberalni politički i medijski establišment bio toliko frustriran Trumpom i sličnim političkim pojavama. U međuratnom periodu su ekonomske i tradicionalne političke elite predale vlast Mussoliniju i Hitleru jer u njima vidjele mehanizme stabilizacije vlasti i ekonomije. Što zbog kriza, rasta demokracije i snažnog socijalističkog pokreta. Nije isto upravljati kapitalističkim ekonomija u krizi u autoritarnom i demokratskom režima. Danas im ta fašistička pomoć ne treba jer je intenzitet klasnog rata prilično nizak.
Ali osnovni motiv neoliberalne ili ordoliberalne političko-ekonomske misli ostao je isti i radi se o izolaciji ekonomije od demokracije: od zahtjeva za radničkim pravima, za upravljanje ekonomijom na način da odgovara društvenim potrebama i za kolektivnim odlukama o investicijama i distribuciji viškova. U političkim periodima u kojima to nije izvedivo “normalnim” putem i fašistička opcija je prihvatljiva. I zato je važno precizno proučavati povijest nastanka fašizma i probleme za koje je nudio odgovore. I napokon iz rasprave o fašizmu eliminirati njegovu navodnu anti-civilizacijsku karakteristiku. Jer se jedino i danas tako možemo boriti protiv njegovih inačica ili njime inspiriranih politika. Društvena cijena pojednostavljenih parola je previsoka. Isti je slučaj i s obrnutom taktikom, koalicijom s liberalnim elitama kad je u pitanju prijetnja s krajnje desnice.