Pobornici uloge i funkcije Ureda visokog predstavnika i samim tim polu-protektorata u BiH svoj stav argumentiraju strahovima od novog rata. No, ta argumentacija samo generira stanje pripravnosti, popularnost nacionalističkih političara kao čuvara etničkih skupina i daljnji opstanak ratnih narativa u političkom životu. O svim posljedicama po demokraciju da i ne govorimo.
“Za međunarodne vlasti u BiH jasno je ko je za što kriv: svi osim njih samih. Među krivima za neuspjehe u Bosni su opstrukcionistički nastrojeni domaći političari, nacionalistički glasači koji su takvim političarima u više navrata davali mandat, te političari izvan Bosne, posebno aktuelna vlast u Srbiji, kao i u Ruskoj Federaciji.”
Iako zvuči kao da je napisano jučer, ovaj pasusje ustvari dio iz analize koju je Europska inicijativa za stabilnost (ESI) objavila davne 2007. godine. Slične zaključke je ova think-thank grupa, a i mnogi drugi, ponavljala više puta tokom protekle dvije decenije koliko opstaje polu-protektorat u BiH, a trenutna situacija ne ukazuje da će se nešto ubrzo promijeniti.
Pišući o onom što takvo stanje znači, istraživačice Gorana Mlinarević i Nela Porobić u opsežnoj analizi države nastale na mirovnom sporazumu, ukazuju da nejasno definisan mandat i prisustvo međunarodne zajednice do danas omogućava beskrajne diskusije o njegovoj “pravilnoj” provedbi. “Etnonacionalisti se neprestano prepiru oko toga koje su odluke ili institucije u skladu sa mirovnim sporazumom, bez obzira da li je ta tema bila dio Sporazuma ili ne. Ovo drži bh. društvo trajno zaglavljenjo u okviru mirovnog sporazuma, nikada ne izlazeći iz okvira ratnog narativa. Ove svađe dovode do rasprave o tome koga međunarodna zajednica ‘privileguje’, a koga ‘kažnjava’.” Takva situacija, zaključuju, ide u korist jedino vladajućim elitama omogućavajući im opstanak.
Ilustracije za ovu tvrdnju mogu se lako naći u u prošlosti, ali i onom što se sada dešava. Dolazak novog visokog predstavnika, funkcije kojoj su date moći kakve demokratija ne poznaje, i njegova odluka da se koristi alatima koji su mu dati, izaziva niz diskusija o tome “ko je privilegovan”. Tako s jedne strane gledamo proteste ispred Ureda Visokog predstavnika (OHR) u Sarajevu koje podržavaju pojedini bošnjački političari sa kojih se poziva na smjenu trenutnog Predstavnika, dok u Banjaluci pozivaju na ukidanje ove institucije. I jedni i drugi se obavezuju na poštivanje Mirovnog sporazuma, koji je uveo ovu instituciju kao obavezu, i jedno bez drugog ne može postojati.
I tako skoro tri decenije.
Nelimitirana moć
Početkom novembra 1995. godine, u Daytonu su počeli mirovni pregovori koji su rezultirali potpisivanja Mirovnog sporazuma krajem iste godine, i konačnim prekidom rata. Ujedno je uspostavljen polu-protektorata u kojem postoje domaće institucije, ali moć ostaje u rukama “međunarodne zajednice”. Šta je tačno “međunarodna zajednica” u ovom slučaju teško je precizno definisati, ali se svodi na grupu organizacija i vlada koje imaju moć, i koje su i članice Vijeća za provedbu mira (PIK), još jedne insatnce uspostavljene Sporazumom, sa namjerom da nadgleda i diktira rad OHR-a. No, članice PIK-a često se ne mogu usaglasiti oko prioriteta i načina rada, što godinama dovodi do sukoba koji se reflektuju na cijelo društvo.
Od uspostave polu-protektorata do danas, BiH je imala osam visokih predstavnika, i svi su bili muškarci. Po dogovoru postignutom unutar međunarodne zajednice, visoki predstavnik je uvijek iz neke od europskih zemalja, a njegov prvi zamjenik je uvijek Amerikanac. Sam proces odabira visokih predstavnika nije transparentan, niti su poznati kriteriji, a javnost o tome biva obaviještena putem medija. Zvanično visokog predstavnika imenuje Vijeće sigurnosti UN-a kojem je onda on dužan podnositi polugodišnje izvještaje. Posljednji izvještaj trenutni visoki predstavnik podnio je krajem oktobra, a jučer je raspravljan u UN-u. Tu on konstatuje stanje u državi i ukazuje na činjenicu da nema značajnog napretka. Na kraju izvještaja konstatuje da je OHR kao “snažan” i “efikasan” mehanizam i dalje nezamjenjiv.
Svaki visoki predstavnik, kao i ovaj trenutni, dolazi sa drugačije definisanim prioritetima, koje opet javnost ne zna. Koliko je netransparentan rad ove institucije dokazuje i činjenica da ne postoji arhiva dostupna istraživačima ili javnosti o njihovom radu, osim onoga što je na njihovoj web stranici a što se svodi uglavnom na šture osnovne informacije i PR.
Sam mandat visokog predstavnika definisan je Mirovnim sporazumom i pokriva različite aspekte onog što bi se moglo nazvati njegovim civilnom dijelom. Ključni trenutak u davanju ovlasti visokom predstavniku, ali ne i jasnom definisanju mandata, bila je konferencija u Bonnu 1999. godine na kojoj su predstavnici međunarodne zajednice visokom predstavniku dali skoro pa nelimitirana ovlaštenja. Od tada visoki predstavnici mogu – i to su uradili više od 900 puta – nametati odluke koje se tiču skoro svih sfera života u BiH. To znači da mogu nametati zakone koje onda pod pritiskom parlamenti moraju usvojiti, smijenjivati izabrane političare na bilo kojem nivou, uključujući članove tročlanog Predsjedništva, ili nametnuti odluke koje se tiču medija. Visoki predstavnici nametnuli su tako i krivične zakone, izgled zastave, novca, himnu, registarske tablice, javni servis, i gotovo nikada uz konsultacije sa lokalnim stanovništvom, ili ako da, obično sa organizacijama i pojedincima koji su na neki način ovisni u svom radu od međunarodne zajednice, bilo da su uposlenici ili da primaju donacije. Neki od visokih predstavnika su bili aktivniji u tom nametanju odluka, a neki su mandat proveli gotovo neprimjetno i brzo su zaboravljeni kada su napustili BiH. Dio njih je iz BiH otišao na značajnije pozicije bilo u svojim zemljama, bilo raznim međunarodnim organizacijama ili EU institucijama, a neki u penziju.
Floskule i formule
Svaki visoki predstavnik – kao i većina uposlenika međunarodne zajednice u BiH – ima imunitet i ne plaća poreze nigdje. Praktično to znači da za ono što urade u BiH nikada nikome neće zaista odgovarati, a eventualno mogu biti smijenjeni sa funkcije, što se također dešavalo. Koliko su plaćeni za svoj rad, javnosti je nepoznanica. Domaći mediji su pisali da je plata visokog predstavnika jednaka plati evropskih komesara, što je više od 20.000 eura mjesečno, ali nema potvrde o tim navodima. Iz posljednjeg izvještaja Vijeću sigurnosti saznajemo da je trenutni godišnji budžet OHR-a 5,3 miliona eura, koje plaćaju zemlje članice PIK-a, izuzev Rusije koja je prestala plaćati u februaru ove godine tražeći kraj mandata. U Uredu trenutno rade 93 uposlenika. Nije jasno kako je ovaj budžet raspoređen.
Na odluke koje donese visoki predstavnici nije se moguće žaliti nijednoj instituciji, a može ih promijeniti ponovo samo visoki predstavnik. Na taj način je recimo u javni život, čak i na javne funkcije, vraćen niz političara koji su smijenjeni u prošlosti zbog opstruiranja provedbe Mirovnog sporazuma. Štura, birokratska, pojašnjenja takvih odluka je moguće naći na web stranici OHR-a.
Kada je 2008. godine međunarodna zajednica odlučila da obeća BiH mogućnost članstva u EU, donijeli su i agendu često predstavljenu floskulom “od Daytona do Brisela” ili formulom “5 + 2 program“. Izvršenje ovog programa označit će kraj mandata OHR-a, no do sada skoro ništa nije postignuto, uključujući snažnu vladavinu zakona od koje je BiH daleko.
Netransparentan rad i moć nametanja odluka analitičari i istraživači, a i neki od bivših visokih predstavnika, godinama glasno kritikuju tvrdeći da šalje poruke ovdašnjim elitama da transparentnost i odgovornost nisu bitne kategorije, a da demokratija ustvari ni ne postoji. Pokušaj kritičkog sagledavanja rada međunarodne zajednice, naročito kada dolazi od “subjekata polu-protektorata”, dakle građana i građanki BiH, nerijetko biva ignorisan i do sada nikada ustvari nije otvorena diskusija na tu temu. Samo jedan od primjera iz prošlosti je kritičko pisanje nekadašnjeg sedmičnika Slobodna Bosna o djelovanju visokog predstavnika Paddy Ashdowna zbog čega su došli na crne liste međunarodne zajednice, što su domaće elite shvatile kao mogućnost za neprestani pritisak na ovaj list koji se na kraju pod pritiskom i ugasio.
BiH u periodu Ashdownove vladavine ESI analitičari opisuju kao “europski radž“, aludirajući na period britanskog kolonijalizma u Indiji. Brojni međunarodni kritičari pridružuju se tim kritikama, ali ni ovi glasovi nemaju nikakav odjeka i na tom nivou teško da ima diskusije.
Na putu ka nigdje
Pobornici opstanka polu-protektorata i jake uloge visokog predstavnika argumentiraju takav stav tvrdnjama da bi to moglo dovesti do novog rata u BiH i moguće regiji, što ima posttraumatski efekat na stanovništvo i jačanje krize, dok ujedno i učvršćuje pozicije političkih elita koji u tome nalaze priliku da se pokažu kao zaštitnici pojednih grupa. Takve stavove pojačavaju mediji, domaći i međunarodni, koji nekritički sagledavaju cijelu situaciji, bombardujući godinama javnost sa najavom sljedećeg rata.
Kritičari pak decenijama postavljaju pitanje da li je postojanje institucije kakva je visoki predstavnik i opstanak polu-protektorata kontraproduktivno i prepreka za razvoj državnih institucija koje bi djelovale u sladu sa demokratskim principima. Ovakvi glasovi ukazuju da koncentracija moći u jednoj osobi, ili instituciji, nije i ne može biti demokratska praksa, izražavajući bojazan da sve dok OHR i polu-protektorat opstaju, BiH nikada neće izaći iz stalne krize, a da je članstvo u EU samo puko obećanje. No, nakon skoro tri decenije polu-protektorata, koji je uslijedio nakon razornog rata i rapada Jugoslavije, pitanje je da li u BiH uopće ima snaga koje bi znale i mogle stvoriti državu koja bi bila zasnovana na demokratskim principima?
Iz posljednjeg izvještaja Visokog predstavnika saznajemo i da je samo tokom prošle godine zemlju napustilo preko 170.000 osoba i da postoje predviđanja da bi im se ove godine moglo pridružiti još 350.000 ljudi. Oni koji ostaju žive od prosječne plate od oko 600 eura i penzije od oko 430 eura, dok je prosječna potrošačka korpa za četveročlanu obitelj dosegnula iznos od oko 1.350 eura. Broj penzionera u zemlji raste i trenutno ih je preko 700.000. Zemlja starih i siromašnih, bez vladavine zakona, sa visokom stopom korupcije, tumara u mraku bez ikakve vizije budućnosti. No, opstanak polu-protektorata, za međunarodnu zajednicu čini se, iz kojeg god razloga, ostaje jedini prioritet.