Proces famoznog priključivanja “zapadnom svijetu” u Hrvatskoj se već desetljećima odigrava pod šifrom reformi. Reforme su pak uglavnom eufemizam za ulazak privatnih interesa u dijelove javnog sektora. Neki su dijelovi potpuno komercijalizirani, neki su ostali u “simbiozi” privatnog i javnog jer je tako isplativije, a neki su zapeli u vječnom raskoraku. Svi su upućeni u dinamiku i dramaturgiju, a alternativne politike se ne naslućuju.
Periferija još uvijek razrješava vlastiti status. Proces instalacije pa i pounutrenja kapitalističkih uvjeta i odnosa u proizvodnji svega i svačega zahtijeva, naravno, trajnu dinamiku strukturnih i svih ostalih reformi. To se, naime, od periferije očekuje jer zato periferija i jest upravo to. Ponekad joj se nacrta što treba učiniti (to je ono simbolički jako “europsko”, mimo periferne autonomije), a ponekad ju se pušta da sama lupa glavom o reformski zid i upropaštava ostatke ostataka, koji to sa stajališta raspoloženja i namjera narečenog “svjetskog duha” zapravo ni nisu, nego su posrijedi socijalistički atavizmi koji dinamikom susjednih polja blijede i postupno, ali sigurno nestaju. U stanovitom smislu ti su ostaci bespredmetni – koliko god ljudima do njih redefiniranih stalo u fragilnim obranama javnog i zajedničkog – i odumiru posve suprotno negoli je otprilike odumirala država u socijalizmu. Njihove funkcije, nažalost, nitko ne preuzima, one jednostavno hlape kad na njih dođe red i u blizini zažive kapitalistički uvjeti proizvodnje.
Svaki korak u privatizaciji bilo kojeg oblika djelatnosti nužno vodi odumiranju javnog ostatka te djelatnosti. Bastardno stanje nekih društvenih polja u međuvremenu se, protokom godina, petrificiralo u začudan kompleks preživljavanja i inercije, u njima su se rasporedili različiti akteri sa specifičnim interesima i zanimljivim reakcijama u slučajevima kad njihovu polju i interesu prijeti bauk prikladno sklepane, više ili manje domišljene i primjerene reforme. Ekonomisti pak naglo napreduju u gotovo naratološkim analizama reformske događajnosti, otkrivaju dramsku napetost i karakterizaciju aktera s obzirom na reformske kapacitete, svrstavaju ih logikom aktancijalne sheme među gubitnike i dobitnike pa se svaka pripovijest o reformi zapravo gradi, kako je to danas na razini tehničkog termina već zaživjelo u komentarijatu, kao svojevrstan narativ, lociran u specifičan vremenski kontekst, tzv. društveni trenutak, relacijski povezan s dominantnim zbivanjima u centru. To da je doslovce narativno predvidljiv svaki reformski igrokaz nije baš uvid vrijedan divljenja, ali jest ujedno element same reforme.
Hajpovi i operete
Pravosudna, komunalna, izborna, prosvjetna, zdravstvena, zemljišno-knjižna, bilo kakva i nikakva, javljaju se ciklički kao ideja i zagovor, povremeno kao izvedba, katkad kao stajalište u raspravi ili pak naziv političke partije kojim se izražava vlastito nezadovoljstvo i usput nudi ključ za rješenje. Obično sve završava demokratskim praznjikavim ornatusom da treba okupiti sve dionike i zainteresirane, naći model koji će odgovarati svima i unaprijediti stvar na opće zadovoljstvo, i to što prije jer vrijeme curi. U društvu koje ubrzano uništava vlastitu supstanciju i pili granu na kojoj sjedi, to je već uobičajeni medijsko-politički folklor i kupovanje novog kruga praznog vremena. Usput se spominju mentaliteti, kapaciteti, realiteti, odlučnost, kozmetika, cjelovitost, partikularnost, interesi i još koješta.
Prisjetimo se samo svojedobnog hajpa, socijalne energije i prosvjeda oko tzv. cjelovite kurikularne reforme, dakle onog što je u nekoj varijanti zaživjelo i zamrlo kao “škola za život”. Povjerenje mahom srednje klase u plemenite namjere Borisa Jokića i suradnika, okupljene oko provodne niti “odozdo – inkluzivno – stručnjaci – bez ideologije – škola bez straha”, splasnulo je odustajanjem nakon udarca glavom o reformsko-politički zid, a na ostacima tog pokušaja u drugom se činu odglumio pedagoški reformirano nereformirani zombi koji je trenutno na snazi. Atavizmi te reforme cirkuliraju i danas u vidu različitih varijanti građanskog odgoja, probiju povremeno kao liberalno-građanski optimizam i nabildana distinktivna samopercepcija zagovornika i lokalne zajednice jer su eto “pozitivni” u svojim nastojanjima i to sveudilj motivacijski šire. Što je ta reforma zapravo predstavljala odnosno trebala predstavljati nije do kraja ni dan danas jasno ni onima koji su je najglasnije podupirali, kao što je još manje jasno većini ostalih što je to točno na njezinim ostacima zaživjelo kao promjena. To da grupa učenika detektira u svom mikro-okruženju probleme pa ih u suradničkom tonu projektno rješava, više nalikuje nekom obliku školski fakultativne socijalne terapije nego građanskom odgoju. Mato Lovrak je o tome svojedobno napisao ona dva vrlo poučna dječja romana.
Operetnu bunu protiv novog Zakona o znanosti i visokom obrazovanju jedva da je tko primijetio, kao i njegovo donošenje. Pobornici vrlo specifičnog, autentično domaćeg, dvorskog razumijevanja autonomije na koncu su izgubili svoju posljednju bitku, smjestili se u međuvremenu logikom nekadašnje svemoći na isposlovane sinekurice ili su pak jednog jutra duboko u osmom desetljeću naglo shvatili da imaju pravo na umirovljenički pokaz i da ih nitko odjednom ne voli. U sjeni je, međutim, ostala ključna nereformirana činjenica kodnog naziva “kvote”, izražena kao 14.056 neupisanih slobodnih mjesta u ljetnom upisnom roku i njezini repovi u jesenskom kad su ostala 10.792 slobodna mjesta. O tome, nažalost, rijetko tko govori jer su “mrtve duše” Gogoljev problem, a ne naš. Sveučilišno je polje upravo tipično bastardno polje, ogrezlo u kruhoboračkim apetitima, nabujalo do karikature (40 visokoškolskih programa upisalo je između 0 i 3 studenta/-ice s kompletno zaposlenim nastavničkim “personalom”), nativni sadržaji odrađuju reklame privatnih fakulteta širokog osmijeha pa sve to nekako lagano zove na reformu kojoj, ako se dogodi, slijedi prikladan narativ, vjerojatno o autonomiji i znanstveno-akademskom razvitku manjih sredina, kompetencijama i vještinama, studiranju u neposrednoj blizini mjesta boravka i nedostatku nastavničkog kadra. Teže je, doduše, pretpostaviti kad bi se ta reforma mogla dogoditi i što bi od nje moglo biti u političkoj kalkulaciji kako prema socijalno neosjetljivima ipak biti nježan i socijalno osjetljiv.
Doktor i konobar
Dvije trenutno najzanimljivije reforme, uz onu radnog zakonodavstva o kojoj govori uglavnom samo i glasno Radnička fronta, odnose se na zdravstvo i ugostiteljsko-konobarsku napojnicu. Najzanimljivije, izdvojene, ekskluzivne reforme koje u kontrapunktu uvelike sadrže gomilu dijagnostički zahvalnog društvenog materijala. Najprije zato što podsjećaju gdje smo bili, kamo smo krenuli i dokle smo stigli. Prva jasno obuhvaća polje javnog zdravstva, a druga iziskuje promjenu više zakona (zadire u zakone koji reguliraju dohodak, fiskalizaciju i doprinose). Prva se tiče sviju, potonja kako koga i nikoga odnosno da ne pretjeramo, tiče se regulacije sekundarnih učinaka hrvatske postindustrijske monokulture – turizma i njemu pripadne ugostiteljske djelatnosti, u nadi da će obuhvatiti i frizeraje, brijačnice, institute za kosu, studija i salone. Iako su djelatnosti tih dviju reformi teško usporedive jer akteri prve, osobito mladi liječnici, teže ostvaruju pravo da im se isplate odrađeni prekovremeni sati, dok akteri druge žele da se drukčije regulira odnosno ozakoni nešto što je zapravo fakultativni čin dobre volje, dobrovoljni prilog, dar, manča i trinkgeld jer se prema postojećem prijedlogu većina računom isplaćene napojnice slijeva se u državnu blagajnu dok bi se realizacijom prijedloga zagovornika drukčijeg načina poreznog obračuna, dakle rasterećenja, što je europski trend, privatna potrošnja primatelja napojnice na razini države generalno povećala za otprilike 25 00 kuna po primatelju tj. ugostiteljskom radniku, tvrdi Ivan Tadić, tajnik Udruženja ugostitelja Zagreba (5. studenog u Studiju 4, HRT4 u razgovoru sa Željkom Kardumom) što bi, uz povećanje osobne potrošnje, zadržavanje kadra u polju, predstavljalo motivacijski faktor i na koncu, u nekim aspektima, demografsku mjeru – zaključuje Tadić. Upućeni tvrde da je iznos uvriježene napojnice u razvijenom svijetu otprilike 10% iznosa na računu i da nas taj princip ponašanja svrstava u red civiliziranih društava kulta plave kamenice, a kako uglavnom živimo od turizma i ugostiteljstva, red je da se dobrovoljni korisnički postupak ozakoni kao mjera i rastereti u interesu ugostiteljskih radnika/-ca. Pretenciozno bi bilo uspoređivati ugostiteljstvo s nekim drugim oblikom društvene djelatnosti. Vrijedi ga usput spomenuti kao aspekt reformskog momenta i računati na njegov sve jači politički glas, čak i u onom trenutku kad u račun ulazi priprema stola ili naplata grijanja na terasi.
Zdravstvo je posve druga priča. Beroševa reformska namjera svakodnevno trpi beskonačne kritike – što od studenata, što od udruga obiteljskih ili bolničkih liječnika, što od pacijenata i potencijalnih pacijenata. Stisnuto u javnom prostoru s goropadnim privatnim sistemom, kadrovski onemoćalo, kastinski formirano i klanovski reproduktivno, hrvatsko javno zdravstvo nekako je spremno za uzmak u tišinu minimalne usluge. Frekventni javni glasovi gotovo da ne nalaze pozitivnu stvar, a svi zdušno tvrde da je reforma jedini spas. Ali ne ovakva, naravno. Obiteljski liječnici uglavnom u medijima odbijaju stvar iznureni i zakinuti, završeni studenti se ne osjećaju kompetentnima za jednogodišnji rad (na Kubi su dvije godine, a Kuba zna što je javno zdravstvo) i prijete odlaskom u inozemstvo (tamo su valjda kompetentni čim stignu), svršeni specijalisti otkupljivali bi specijalizacije za mizeran postotak njihove vrijednosti i jednako tako pakirali kufere, bolnički liječnici spominju “carevo novo ruho” i kukavičluk i, ukratko, svi znaju da ovaj prijedlog ne valja i da bi trebalo drukčije, od više konkurentnih aktera zdravstvenog osiguranja nadalje. Ali kako? Naravno, okupiti sve dionike i zainteresirane, uskladiti sve interese u korist zaposlenih i pacijenata, pokazati razumijevanje, demokratski zaključiti da jedino zajedno možemo dalje – i čekati novi ciklus, iako vremena nemamo.
Javno zdravstvo kao rijetko ozbiljna stečevina moderniteta, u našim prilikama i historijski u vremenu modernizacije ozbiljno organizirano (što trenutni čelnik HZZO-a primjerno ne razumije), reformirano ovako ili onako, izloženo je relativno jasnim procesima koji zahvaćaju bez iznimke svaku javnu djelatnost kad se u njezinu susjedstvu pojavi propulzivna privatna konkurencija koja dijelom živi od zagušenosti i inercije upravo javne djelatnosti, kao što uvelike koristi i njezine stručne resurse zahvaljujući pogodnostima dvostrukog angažmana. Kakva god bila reformska rješenja, tektonika društvenih polja u postojećem odnosu snaga vodi samo sljedećem koraku rastakanja izborenog i stečenog.
Uglavnom, postindustrijski kapitalizam na periferiji prolazi sve oblike poziva na reformu i discipliniranja gotovo hamletovski kao biti ili ne biti. Čim splasne dojam o urgentnosti nastavlja se trajanje praznog vremena i život na ostacima ostataka velikih zahvata. Prosvjedi, sukobi, sporovi i glasna razmimoilaženja spremaju se u historijski spomenar kao prisjećanje da se nešto pokušalo, iako je konačni ishod u svim aspektima neminovan. Lokalna ljevica ili ono što si tepa lijevi centar rijetko je u tom kontekstu vidjela i pripremila svoju priliku. Periferijska dinamika kao da joj je iscrtala djelokrug, a prelaženje njegove granice nije pristojno dovoditi u pitanje. Ali svakako znaju da nam trebaju reforme, da treba okupiti sve dionike i zainteresirane, naći model koji će odgovarati svima i unaprijediti stvar na opće zadovoljstvo, i to što prije jer već sutra bi moglo biti kasno.