Za točno 12 dana utakmicom između domaćina Katara i Ekvadora otvara se Svjetsko nogometno prvenstvo. Unatoč tome što je tako blizu još nije zauzelo uobičajeno središnje mjesto u globalnim medijima. Pored većih muka kao što su rat u Ukrajini i inflaciji, svoj obol takvom statusu dala je i činjenica da se još igra klupski nogomet. Upravo je na utakmicama prošlog kola njemačke Bundeslige navijački puk transparentima i porukama podsjetio na glavnu temu vezano uz Svjetsko prvenstvo u Kataru još otkad je proglašen domaćinom. A to su korupcija i ljudska i radnička prava. Valja naglasiti da se pod pravima doslovno misli na pravo na život.
Sama dodjela domaćinstva Kataru aktivirala je ozbiljne sumnje u korupciju, a pouzdani izvještaji govore o tisućama poginulih radnika pri izgradnji stadiona i popratnih sadržaja. Organizatori su znali da im takve optužbe itekako štete u glancanju reputacije, ali su isto tako znali da je Svjetsko prvenstvo prevažan događaj – i simbolički i financijski – da bi im samo domaćinstvo bilo ugroženo ili u krajnjoj liniji uskraćeno. I bili su pravu: pokoji nogometni savez i tu i tamo koji igrač su javno istupili oko spornih pitanja i sve se svelo na simboličku razinu, poput nove crne garniture dresova reprezentacije Danske u kojima je igrala i protiv Hrvatske nedavno na Maksimiru.
Ipak nije sve moglo ostati na taktici ignoriranja. Morao se stvoriti takozvani kontranarativ. U tu su političko-piarovsku borbu uključene i globalno snažne agencije za odnose javnošću, a glavni tejk glasi da su optužbe uperene prema katarskim vlastima i organizatorima natjecanja zapravo rasističke. Njime se implicira da “zapadnjaci” smatraju bliskoistočne narode nedovoljno civiliziranima za poštivanje ljudskih i radničkih prava ili da zapravo u optužbama za nepoštivanje ljudskih i radničkih prava samo pronalaze krinku za najobičniji rasizam koji ne smiju otvoreno iskazati. Katarske se vlasti pri plasiranju takvog tejka zasigurno oslanjanju na pretpostavku da među onima koji ih optužuju za rasizam sigurno ima onih koji misle da njihovo nepoštivanje prava i demokratskih standarda proizlazi izravno iz njihove boje kože ili porijekla.
Njihov pristup pak neodoljivo podsjeća na taktiku zapadnih desničara poput Donalda Trumpa i sličnih, samo su “uloge” zamijenjene. Naime, dok se katarske vlasti oslanjaju na pretpostavljene rasističke predrasude zapadnih kritičara u provođenju i branjenju brutalnih klasnih politika, zapadni se desničari oslanjaju na klasne predrasude liberalnih elita u zagovaranju brutalnih rasnih politika uim” „običnog bijelog čovjeka”. Obrazac je dakle isti i zasniva se na pronalasku krimena na strani političkih protivnika (često u obliku strawman argumentacije) koji se može koristiti kao opravdanje za potpuno neprihvatljive politike. Borba protiv takvih parazitskih argumentacija nije isuviše zahtjevna: samo ne moraš misliti da su pripadnici nižih klasa prirodno rasisti ili da su pripadnici određenih rasa prirodno neskloni demokraciji i ljudskim pravima. I lagano dalje.