Unatoč medijskoj gladi za senzacionalizmom, problem huliganizma u Hrvatskoj ne postoji. To nije nekakav huliganski spin, već stav samog vrha policije još od 2015. godine. Ali sama ta policija kao da želi da problem postoji i nepoštivanjem vlastitih protokola ga stvara na način koji nadilazi sportsko-navijačku sferu.
Prošlog je tjedna objavljena vijest o mladiću koji je još 2013. priveden nakon izlaska s derbija između Dinama i Hajduka, a kojemu sada, putem presude zagrebačkog Općinskog građanskog suda, država mora isplatiti 10.200 kuna odštete i 6.100 kuna sudskih troškova. Razlog? Mladić, tada 18-godišnjak, priveden je pod sumnjom da je sudjelovao u napadu na policiju u blizini stadiona, zbog čega je po privođenju proveo čak 17 dana u istražnom zatvoru; cijeli je slučaj završio na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu, gdje je 2019. i pravomoćno utvrđeno da je dečko u potpunosti nevin, te da su privođenje i to 17-dnevno zadržavanje bili neosnovani.
Cijela situacija neodoljivo podsjeća na događanja otprije sad već gotovo mjesec dana, kada je, također nakon derbija Hajduka i Dinama, ovog puta u Splitu, došlo do manjeg okršaja navijača i policije u samom centru grada. Skandal je tada izbio zbog postupanja troje policijskih službenika, koje su kamere slučajnih prolaznika zabilježile u potpuno nekontroliranom postupanju nad privedenim mladićem. Njega su, iako već polegnut i vezan, policajci brutalno mlatili, što predstavlja potpuno kršenje svih policijskih protokola. Da stvar bude još gora, privedeni i premlaćeni mladić je i ovog puta bio potpuno nevin; radilo se o kuharu iz obližnjeg restorana, koji je nakon smjene samo išao prema svom automobilu.
Policijska reakcija je bila izrazito dvojbena; štoviše, do nje je došlo tek kada je Torcida na svojim službenim stranicama upozorila na taj sad već trend policijske brutalnosti, pogotovo jer ona izlazi iz domene ophođenja sa stvarnim huliganima. Policija je sazvala hitnu press konferenciju na kojoj je, dan nakon što su šturim priopćenjem naveli kako su tek intervenirali na dojavu o glasnoj glazbi iz tamošnjeg Kluba navijača, priča bitno izmijenjena u smjeru navijačkog linča i “prijetnji klanjem pivskim bocama”. To je poprilično bitan detalj da bi se on inicijalno previdio, pa je s pravom pao veo sumnje na stvarnu situaciju, pogotovo jer su kao komentar na suludu scenu s nevino prebijenim mladićem pohitali objasniti kako, eto, momak ipak “nije teže ozlijeđen”.
Kontra vlastitih protokola
U svibnju ove godine policija je pak, u namjeri da smiri izgrede na odmorištu Desinec na autocesti A1, suprotno protokolu – kao i u centru Splita – koristila i vatreno oružje, pri čemu je ozlijeđeno više od 40 ljudi, a privedeno njih 38. Prema svjedočenju ljudi koji su se tamo našli, a nisu bili involvirani u nikakve nerede, policija je brutalno i neselektivno postupala prema svima koji su se našli na putu, što potvrđuju i one rijetke amaterske snimke na kojima se vidi kako policajci otvaraju vrata na vozilima i prskaju suzavac te udaraju putnike nogama. Dobar dio snimaka je i izbrisan, i to na nalog same policije koja je autorima prijetila fizičkim nasiljem. U međuvremenu se iz dana u dan, policijskim – ponovno selektivnim – opravdanjima unatoč, pokazao razmjer katastrofalnog postupanja; od 38 privedenih, među kojima je bio i glavni urednik Dalmatinskog portala, Mate Prlić, na slobodu su naknadno pušteni svi, i to na nalog Općinskog državnog odvjetništva u Velikoj Gorici, koji su utvrdili kako navedeni zaista nisu sudjelovali u neredima. Uz posebnu napomenu kako je “riječ o osobama koje nisu ni prekršajno, niti kazneno kažnjavane”, što izbija argument o nekakvim nepopravljivim huliganima koji u kontinutetu uzrokuju nerede.
Problem huliganizma u Hrvatskoj ne postoji. To nije nekakav suludi spin huliganskih frakcija, već izjave iz vrha policije u trenucima kada su predstavljali brojke vezane uz Zakon o sprječavanju nereda na sportskim borilištima. Krunoslav Borovec, koji je 2015. vršio dužnost zamjenika glavnog ravnatelja MUP-a, na okruglom je stolu o problemu nasilja na stadionima u Hrvatskoj izjavio kako “statistički na stadionima problema nema više nego ranije”, te da u drugim zemljama problema ima “puno više”. U međuvremenu je Hrvatski nogometni savez, koji sam ima kontinuirani problem izjednačavanja pojmova huligana i navijača, organizirao godišnju “Konferenciju o sigurnosti i zaštiti na nogometnim utakmicama” u suradnji s policijom; na svakoj inkarnaciji smo slušali iste rečenice od Borovčevih nasljednika, koje potvrđuju kako statistički na stadionima nema značajnih huliganskih ispada. To je nekako i logično, pošto nogomet u Hrvatskoj prosječno po utakmici gleda nešto više od 4.000 ljudi. A i ta bi brojka bila kudikamo manja da u prosjek nije uključen Hajduk, kojeg samo u HNL-u prosječno gleda 13.000, a generalno na rasponu svih natjecanja i preko 17.000 ljudi.
Kada taj mozaik priča složimo u jednu, vidljivo je da jedini kontinuirani problem imamo između policije i navijača, odnosno pri postupanju policije na znakove protupravnog ponašanja. U kolektivnom sjećanju ostaju čuveni prvomajski neredi na Maksimiru 2010., kada je policija nasilno upala na tribinu s Bad Blue Boysima, što je također protivno njihovim vlastitim protokolima o “deeskalaciji”, a na kojim je policajac Kristijan Trokter izgubio oko. To je, uz dva prekinuta splitska derbija na prijelazu tisućljeća, a koji su bili uvelike i politički motivirani, do dana današnjeg ostao najteži incident na stadionima. I to je, uz naravno apsolutnu osudu stradavanja policajca Troktera, ipak indikativ šire slike sam po sebi.
Sporni zakon i političko zaleđe
Problema je generalno više. Prvi je taj da, iako u prosjeku hrvatski nogomet gleda i dalje mizeran broj gledatelja, Hrvatska kotira izrazito visoko po broju policijskih službenika na utakmicama. Isto tako, Zakon o sprječavanju nereda na sportskim borilištima u prosjeku je izrazito efikasan i represivan, te uključuje niz diskutabilnih stavaka, poput onog da ste zapravo, od trenutka kada izađete iz stana kako bi putovali na gostovanje vašeg kluba, pa do povratka u stan, podložni progonu po navedenom Zakonu. U prijevodu, ako vas policija zateče kako ste u kvartovskoj birtiji čak i nakon povratka s puta upali u kakvu nesuglasicu, može vam se suditi po Zakonu o sprječavanju nereda na sportskim borilištima. Ako budete osuđeni, možete očekivati i kaznu koja podrazumijeva ograničavanje vašeg kretanja tijekom utakmica nogometnog kluba za koji navijate.
I dok je diljem Europe povećan trend smanjenja prisustva policijskih službenika na utakmicama, ponajviše zbog implementacije modernih sustava videonadzora putem kojih se selektivni izgrednici mogu bez masovne eskalacije izdvojiti i privesti pravdi, kod nas se – unatoč sustavu licenciranja koji podrazumijeva isto takve videosustave – i dalje inzistira na brojnosti i represiji. Razlog tome možemo tražiti i u visokim troškovima organizacije, gdje u prosjeku najgledaniji klub po sezoni izdvoji između 150 i 200.000 eura samo na osiguravanje utakmica. Kada su u pitanju utakmice okarakterizirane kao one visokog rizika, onda Ravnateljstvo policije upućuje dodatne snage iz drugih dijelova zemlje, što znači i povećanje troškova, odnosno, prihoda kroz dnevnice i noćni rad.
Policija u Hrvatskoj je, kao i diljem svijeta, uvelike potkapacitirana, stoga ne čudi da redovno okolnosti u kojima se situacija može lako deeskalirati pretvaraju u potpuni kaos. A kada do kaosa dođe, kao u recentnim slučajevima sukoba na Desincu i u Splitu, onda policija gotovo pa ciljano uživa zaleđe kroz pravednički bijes šire javnosti, uglavnom one iz građanskih slojeva, koja po inerciji održava čisti klasni prijezir prema ideji organiziranog navijanja i čitavoj toj supkulturi. Tu obično padaju maske, naročito onih pojedinaca pliće liberalne provenijencije, koji se istovremeno i za promjenu s razlogom bune na isto tako brutalan tretman policije kada su u pitanju pushbackovi migranata na granicama. S druge strane, gađenje koje imaju prema selektivnom dijelu ekstremnih navijača – iako oni čine u prosjeku mali broj navijačke populacije – zbog njihovih stavova automatski tjera te dežurne moraliste s društvenih mreža da, u nastupu semantičkog ludila, odjednom zazivaju povećanje brojnosti i ovlasti istom tom represivnom aparatu koji mlati migrante.
U pitanju je i nerazumijevanje samog funkcioniranja policijskog sustava, koji se i u ovom lokalnom kontekstu vidljivo podređuje partikularnim interesima. Primjerice, šira javnost je uvelike izbjegla reagirati na činjenicu da je policija sudjelovala u izradama tzv. “crnih listi”, što su ilegalni popisi “nepoćudnih” pojedinaca, uglavnom kritičara Zdravka Mamića i njegovog politički premreženog sustava. Mamić je pritom u Upravni odbor Dinama postavio redom bivše visokorangirane policajce, od bivšeg načelnika PU Zagrebačke Marijana Tomurada, pa do aktualnog člana Uprave i bivšeg utjecajnog kriminalista, Krešimira Antolića. Posljedice su vidljive, pogotovo kada je u pitanju obračun s kritičarima iz navijačkih redova; policija je tako na Maksimiru svojedobno privodila Dinamove navijače samo zbog toga što, eto, nisu sjedili na svojim sjedalicama. Sam Antolić je pak i na simbolični način pokazao kako shvaća kritiku iz navijačkih redova, ali i slobodu izražavanja, kada je na istom ovom svibanjskom derbiju Dinama i Hajduka, bez ikakve pravne pozadine, onemogućio Hajdukovim navijačima unošenje megafona i zastava. Opravdanje je tada bilo da se putem megafona “mogu izvikivati nepoćudne parole”; kao da se one ne mogu izvikivati i putem običnih glasova.
Ta sprega policije i pravomoćno osuđenih kriminalaca iz nogometnog establišmenta, pod dugogodišnjim protektoratom visoke politike, onemogućuje implementaciju iole suvislije strategije, koja bi barem donijela neki osjećaj povjerenja. Ekstremne navijačke skupine su, sa svim svojim toksičnim elementima, i dalje praktički jedina grupacija koja u kontinuitetu javno prokazuje taj kvarni establišment kojeg represivni aparat štiti. Ne moramo, jasno, stajati na stranu izgrednika i huligana kojih svakako ima, ali morali bismo barem uzeti u obzir širu sliku iza bombastičnih naslova o “obračunu huligana i policije”. Jer sutra onaj nesretni dečko s početka teksta može biti i vaše dijete, kao što onaj kuhar koji se vraćao s posla možete biti i vi sami.