Službeni naziv praznika koji se u narodu zove “Vukovar” ili “dan Vukovara” glasi Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Datum tog državnog blagdana i neradnog dana je sutrašnji, dakle, 18. studenog, a status državnog blagdana i neradnog dana mu je zakonski dodijeljen krajem 2019. godine. Dakle, ovo je treći put da taj datum dočekujemo kao državni blagdan i prvi put u “postpandemijskom” kontekstu. Međutim, bez obzira na status, dan sjećanja na žrtve Vukovara odavno ima političku težinu i godinama već predstavlja resurs za dizanje tenzija i političke obračune.
Ove je godine, barem zasad, takva praksa izostala. Tu i tamo se moglo naletiti na pokoju izjavu usmjerenu prema Miloradu Pupovcu ili na izjave predsjednika Zorana Milanovića, ali očito je da nije prisutna sustavna politička kampanja vezana uz ovaj bremeniti datum. I očito je da izostanak nije rezultat nekakvog kompromisa oko civilizacijskog minimuma kakvog iziskuje odavanje pijeteta. Prije će biti da iza mirne uvertire u vukovarsku kolonu sjećanja stoji manjak političkih potreba za nemirnom uvertirom. Ili barem manjak političkog prostora za realizaciju tih potreba. Kao objašnjenje se nameću dva razloga.
Prvi se tiče rezultata novog Popisa stanovništva. Prema tim rezultatima broj Srba u Vukovaru više ne premašuje trećinu, a iz čega proizlazi da više nemaju niz ustavom zajamčenih prava, poput onog na ravnopravnu službenu upotrebu jezika i pisma. S obzirom na to da je snižavanje broja Srba u gradu bio primarni politički cilj gradonačelnika Ivana Penave sasvim je razumljivo zašto se ovogodišnja obljetnica ne koristi u smjeru prozivanja Andreja Plenkovića zbog koaliranja s Pupovčevim SDSS-om ili ne šire poruke koje izazivaju međunacionalne tenzije. Drugim riječima, Penava trenutno nema političke potrebe za sustavnom kampanjom kao proteklih godina. No, ne treba sumnjati da će se potreba u jednom trenutku pojaviti.
U protekle dvije godine se pak smanjio politički prostor za realizaciju potreba (ekstremne) desnice. Nedavno je u kolumni u Jutarnjem listu Jurica Pavičić zaključio da je Plenković potkupio unutarstranačku desnu opoziciju koruptivnim rabotama. U tome vjerojatno ima istine, ali teško da u potpunosti objašnjava svojevrsni ustaški predah u domaćoj politici. Da ne bi bilo zabune, ustaškog sadržaja ne manjka na svakodnevnoj razini, ali izostaju razrađene kampanje i politički projekti. Dio ih se, dakako, prebacio na proizvodnju ludila na temu pandemije koja je u određenom periodu isisala sve druge teme. Međutim, dio problema zasigurno leži u liku i djelu predsjednika Milanovića. To je taj drugi razlog.
Prvi koraci Milanovićevog takozvanog desnog zaokreta na desnici su dočekani s ushićenjem. Pljeskalo mu se sa svih strana i upravo mu je kombinacija nove desne podrške i one lojalne “lijeve” omogućavala rekordno visoke postotke popularnosti u anketama javnog mnijenja. I tu se Milanović profilirao kao spontani ideolog “druge republike”. Unatoč tome što Milanović smatra da predstavlja najveću prijetnju i trn u oku HDZ-u i što to misle i mnogi drugi, on je Plenkoviću došao kao naručen. Naime, svojim djelovanjem je gotovo pa potpuno istisnuo desnu opoziciju, tj. učinio ju privremeno nedjelotvornom. Njegova retorika i reference, što god mislili o njima, djeluju prilično intelektualno nadmoćno u odnosu na dežurne ustaške intelektualce; njegov frajerski gard Mostove glavne figure čini dosadnim štreberima; njegovo odlikovanje čelnika HVO-a i slanje vijenca na sprovod posljednjem partizanu iz Druge dalmatinske istovremeno normaliziraju povijesni revizionizam, ali i tupe oštricu esktremne desnice; njegove kritike Bruxellesa i orijentalizam kad su u pitanju BiH i Srbija također istovremeno normaliziraju desne stavove, ali i uskraćuju stranačkoj desnici “suverenizam” kao politički žeton.
A zbog svojih ovlasti, Plenkoviću i HDZ-u ne predstavlja nikakvu opasnost. Ideološki učinci Milanovićeva djelovanja se još zbrajaju, ali neposredni politički se daju uočiti i najviše štete ekstremnoj desnici. Teško je procijeniti je li to dobra ili loša vijest.