Kao što smo izvijestili prošli tjedan, rezultati američkih međuizbora bili su, na kraju, ipak iznenađujući. Najavljivana grandiozna pobjeda republikanaca se nije dogodila što će, vrlo vjerojatno, dovesti do pravog rata unutar stranke, a pogotovo u jeku izbora kandidata republikanaca za predsjedničke izbore 2024. Neki će reći da je rat već i počeo. I doista, plejada poznatih desnih komentatora i pundita je već dan poslije izbora počela rasplamsavati medijsku vatru otvorenim i oštrim kritikama na račun bivšeg predsjednika Trumpa kojeg smatraju odgovornim za loše rezultate na proteklim međuizborima. I vjerojatno nisu u krivu. Kandidati koje je Trump odabrao i podržavao su mahom izgubili u skoro svim bitnim izbornim utrkama. Kritikama na račun Trumpa pridružilo se i medijsko carstvo Ruperta Murdocha kritičkim člancima i naslovnicama u Wall Street Journalu i tabloidu New York Post. Taj potez i eventualna medijska blokada Trumpa u budućnosti (sjetimo se, s Twittera je izbačen nakon 6. siječnja i nereda na Capitol Hillu) mogla bi predstavljati presudni udarac za njegovu političku budućnost.
U tom kontekstu treba gledati i jučerašnju Trumpovu najavu treće kandidature za predsjednika SAD-a. Većina komentatora je složna u jednome: njegovo obraćanje iz velebne rezidencije u Maro-a-Lagou bilo je – dosadno. Ni u jednom trenutku tijekom jednosatnog govora, Trump se nije odmakao od pripremljenog govora koji je bio gotovo pa pomirljiv što je potpuno suprotno od Trumpova standardnog političkog nastupa. Ocjene su da je to njegov pokušaj da pacificira desni medijski aparat koji mu polagano otkazuje potporu, ali i da dijelu republikanskog mainstreama pokaže da može biti bar nakratko – normalan. Koliko će mu to pomoći, pitanje je. A odgovori na to pitanje uvelike ovise o tome da li će se i tko usuditi kandidirati protiv njega na predizborma čija će kampanja trajati duže nego ijedna dosada. Prvi u redu protukandidata je njegov bivši prvi suradnik i potpredsjednik Mike Pence koji se nakon 6. siječnja i nereda na Capitol Hillu potpuno distancirao od Trumpa. U nedavnom intervjuu za Fox News, prilikom promocije svoje knjige, implicirao je da se kani kandidirati za predsjednika.
No Mike Pence ima ograničenu glasačku bazu koja se da svesti na desetak posto evangeličkih trvrdolinijaša koji se protive pobačaju. To je njegova osnovna agenda u eventualnoj kandidaturi na republikanskim predizborima. A za pobjedu nad Trumpom treba puno više od toga. Konsenzus je među desnim komentarijatom da više od toga ima upravo Ron DeSantis, floridski guverner i nekada saveznik Donalda Trumpa koji će u stranačkim previranjima koji slijede biti, vrlo vjerojatno, njegov najveći protivnik. Računica je pritom jednostavna, ali istovremeno i kompleksna. Jasno je da republikancima za pobjedu treba široka koalicija koja uključuje i pro-Trump MAGA (“Make America Great Again”) tvrdolinijaše i evangeličke anti-pobačaj konzervativce i umjerene konzervativce, ali i radničku klasu, posebice Latinoamerikance i Afroamerikance koji su povijesno neskloni da glasaju za republikanske kandidate. Za DeSantisa, koji je nedavno ostvario premoćnu pobjedu za guvernera u državi s visokim postotkom latinsko-američke populacije, smatra se da može sastaviti tu i takvu koaliciju. Pritom, za razliku od Trumpa koji ne obnaša nikakvu političku dužnost već dvije godine, DeSantis je guverner jedne od većih saveznih država gdje ima izvršne ovlasti za provoditi politike i kulturne ratove protiv, primjerice LGBTQ+ populacije i tzv. woke politika, što će pokazati republikanskim glasačima sklonim tim političkim temama: ovako se vlada! Međutim, bez onih MAGA tvrdolinijaša, za koje se pretpostavlja da drže nekih 30% glasačkog tijela Republikanske stranke, teško je ostvariti taj glasački blok i konačnu izbornu pobjedu. A njihovo ponašanje uvelike ovisi o ponašanju njihovog vođe koji se očito precijenio u tome da može stvoriti pokret neovisan o Republikanskoj stranci.
Možemo stoga reći da se republikanci nalaze u svojevrsnom ćor-sokaku. S jedne strane ponovna kandidatura Trumpa vjerojatno znači i poraz na predsjedničkim izborima jer se u zadnja tri izborna ciklusa pokazalo da on uspijeva puno više agitirati i mobilizirati glasače demokrata, nego stvoriti svoj glasački blok. Zadnji put mu je to uspjelo 2016. kada je pobijedio Hillary Clinton. Drugim riječima, Trumpova eventualna kandidatura sprječava republikance da zahvate dio demokratskog biračkog tijela ili neopredijeljenih koji su im potrebni za konačnu pobjedu. Oni, naime, čim vide Trumpa bježe u drugi politički tor. S druge strane, instaliranje kandidata koji bi možda i mogao okupiti neopredijeljene i nezadovoljne glasače demokrata, znači vrlo vjerojatno i gubitak onih 30% MAGA glasača koje Trump neće tek tako lako predati i uputiti da na sljedećim izborima glasaju za nekog drugog republikanca sem njega. U razrješenju ove dileme krije se se vjerojatno i budućnost SAD-a, a velikim dijelom i budućnost međunarodnih odnosa u idućih desetak godina.