Glavni austrijski policajac zaprijetio je Hrvatskoj vetom na ulazak u šengensku zonu i tako barem privremeno ohladio fantazije o konačnom odlasku s Balkana. Te fantazije nisu prisutne kao devedesetih zbog ishlapjelog entuzijazma oko Europske unije, ali one definiraju hrvatski nacionalizam, i liberalizam, još od samih njegovih začetaka.
Eto ga na! Samo do jučer proširenje šengenske zone na balkanske zemlje (Hrvatsku, Bugarsku i Rumunjsku), činilo se kao gotova stvar. Indeksov novinar već je otcvrkutao pjesmicu o “vraćanju Hrvatske u grupu država u koju civilizacijski pripada nakon 104 godine”, a Karlo Ressler, taj hadezeovski “Bane”, dojavio nam je sa svojih web stranica da postajemo “članica elitnog civilizacijskog kluba od samo petnaest zemalja koje su istodobno dio Europske unije, NATO saveza, Schengena i eurozone”.
A onda hladan tuš. Austrijski ministar unutarnjih poslova, našoj javnosti slabo poznati Gerhard Karner, inače iz konzervativne Austrijske pučke stranke (ÖVP), zaprijetio je Hrvatskoj vetom, a za bečki je Kurier izjavio da “širenje pokvarenog sustava ne može funkcionirati. Situacija u Europi kristalno jasno pokazuje da zaštita vanjskih granica nije uspjela”, a Hrvatska je kriva zato jer je propustila previše izbjeglica, te je te vanjske granice slabo branila.
Dobro, može se pretpostaviti da će se sve to ipak nekako zagladiti. S jedne strane će uslijediti Plenkovićeva diplomatska ofenziva, naravno, ako za vanjskopolitičko poltronstvo njegovog tipa riječ “ofenziva” ipak nije preuzetan pojam. S druge strane, iza politike ultimatuma austrijskog ministra unutarnjih poslova zapravo leži, kako primjećuju tamošnji komentatori, jedno obično predizborno dodvoravanje konzervativnom dijelu biračkog tijela. Naime, u siječnju sljedeće godine održavaju se lokalni izbori u Donjoj Austriji, njihovoj najvećoj pokrajini, pa austrijskim demokršćanima ne škodi malo zaoštrene retorike oko navodno neviđeno porozne istočne granice EU i nepodnošljivo velikog broja nedokumentiranih izbjeglica koji da su u proteklom razdoblju preplavili Austriju.
Tuđman: Srbi su druga kultura
Međutim, zanimljiviji od politike austrijskih demokršćana, čine nam se mijene u domaćem proeuropskom, odnosno antibalkanističkom diskursu. Ispada nekako da se entuzijazam oko europskih vrijednosti (Shengen, eurozona) u nas pomalo ispuhao. Brane ih, barem zasad, tek komentator jednog portala i šef mladeži HDZ-a. Ranije je ushita oko eurointegracija bilo neusporedivo više, praktički je oko toga postojao općedruštveni konsenzus. Izgleda da su aktualni sukob u Ukrajini u kojoj je EU zauzela jednu od zaraćenih strana, zatim recesija koja je pred vratima i nezavidna ekonomska pozicija Hrvatske unutar te asocijacije koja se uporno ne mijenja već čitavo desetljeće, doveli do zamora konceptom Unije. Samo prije desetak godina polet se oko svih tih ideja lako primjećivao na svim stranama. Recimo, ondašnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić u predreferendumsko doba ‘prijetila’ je biračima da ako ne izglasaju EU, “da će ostati na Balkanu”, a ondašnji premijer Milanović je govorio u to isto vrijeme da je referendum oko ulaska u EU “milenijsko pitanje za ili protiv”. Kad su europske vrijednosti u pitanju, nadstranaštvo je, kao i u političara, bilo prisutno i među novinarima. Lijevi i desni novinari, bez razlike, uvjeravali su pučanstvo te 2012. i 2013. da izbora zapravo nema jer, kako je tada rekla novinarska TV-vedeta Mirjana Rakić, “ulazak u EU je civilizacijski doseg”, a njezin desni novinarski parnjak Milan Ivkošić tih je dana pokazivao supremacijske mišiće prema komšijama izjavljujući da “nije nevažno da ulaskom u EU pokazujemo i našim susjedima tko smo i što smo, pokazujemo naše povijesne prednosti, posebnosti i razlike…”.
Neki su antibalkanistički tropi ostali isti do danas. I sad se komentatori redovito zapletu u ivkošićevski tip kompleksaštva po principu “neka susjedu crkne krava”. Tako spomenuti indeksovac Vojković kaže: “Pokazali smo da ipak nismo zapeli u potpunoj nefunkcionalnosti kao Bosna i Hercegovina ili u nacionalističkim mitovima kao Srbija.” Ima tu i prostodušnosti jergovićevskog tipa: “Euro i šengenski prostor jesu pozitivni, jesu dobri i jesu važni”, a bez kulturrasizma u ovakvom tipu tekstova ipak ne ide, pa Vojković u tom ključu kaže da moramo “pokazati da smo Mitteleuropa, a ne Balkan”.
Otimanje od Balkana i vrijednosti koje se navodno vežu za ovaj dio svijeta karakteriziralo je hrvatsku politiku još od doba njezinog vrhovnika. U ranom periodu svog predsjednikovanja Franjo Tuđman je na ove teme u reportaži u američkom “New Yorkeru” u proljeće 1991. kazao: “Hrvati pripadaju drugoj kulturi – drugačijoj civilizaciji nego Srbi. Hrvati su dio Zapadne Europe, dio mediteranske tradicije. Mnogo prije Shakespearea i Molièrea, naši su pisci prevođeni na europske jezike. Srbi pripadaju Istoku. Oni su istočni ljudi, kao Turci i Albanci. Oni pripadaju bizantskoj kulturi… Usprkos sličnosti jezika mi ne možemo biti zajedno”. Ovdje valja voditi računa da Tuđman u tom trenutku oko Istoka nije isključivo esencijalizirajuće raspoložen, nego je i pragmatičan, on ovakvim izjavama ujedno priprema i teren za eventualni konačni obračun sa Srbima i drugima s Balkana.
I Hitler je s Balkana
Istok i Balkan dobro ne prolaze ni u drugih komentatora i autora. Bio je percipiran drukčije samo u stara vremena kad je za ova područja bila rezervirana egzotična optika. Tako je u 18. stoljeću talijanski putopisac Alberto Fortis izromantizirao naše Morlake, baš kao lord Byron nešto kasnije Grke, a još kasnije Rebecca West Srbe. Poslije su ova područja došla na zao glas, i takva ostala manje-više do danas. Kasnije je tek Marija Todorova u svom klasičnom djelu, u “Imaginarnom Balkanu”, odgovorila čemu toliko ocrnjivanje Balkana. Kazala je da anti-balkanistički diskurs ne predstavlja ništa drugo doli politički, kulturni, pa i akademski suport namjernoj kriminalizaciji periferije, čime su se samo potpomagali razni oblici zapadnog intervencionizma, od ekonomskog, preko kulturnog do vojnog.
U svakom slučaju, takav pogled na ove krajeve vrhuni poslije 1990. godine i ovdašnjih ratova, koji novim tumačima dolaze kao kec na jedanaest za njihove fatalističke interpretacije Balkana i Balkanaca. Tako se devedesetih godina obilato raspreda o “tisućgodišnjem konfliktu”. Tadašnji američki predsjednik Bill Clinton izjavljuje da sukobi u Bosni idu pet stotina godina unatrag, “a neki bi rekli i tisuću godina”, dok vječni savjetnik američkih predsjednika Henry Kissinger govori o endemičkom etničkom konfliktu na Balkanu
koji traje stoljećima. Ipak, prvak u svemu tome je američki autor Robert Kaplan. On u svojim “Balkanskim duhovima” iz 1993. godine praktički sve zlo današnjeg svijeta smješta na Balkan. Tako mu je suvremeni terorizam otpočeo upravo na Balkanu. Kaže: “Balkan je iznjedrio prve teroriste u vijeku. VMRO (Vnatrešna makedonska revolucionerna organizacija) bio je Palestinska oslobodilačka organizacija dvadesetih i tridesetih godina… Poput današnjih šijita iz južnih predgrađa Bejruta, ubojice VMRO, koje su se na pištolju i pravoslavnoj Bibliji zaklinjale na odanost, potekle su iz seljačkog proletarijata bez korijena u skopskim, beogradskim i sofijskim sirotinjskim kvartovima. Uzimanje talaca i masovni pokolji nevinih bili su uobičajeni.” Autor je još nedvosmisleniji oko zla koje dolazi s Balkana kad ustvrđuje da je nacizmu korijen, ni manje ni više, nego – na Balkanu. “Nacizam, na primjer, može tražiti svoje porijeklo na Balkanu. U ćumezima Beča, plodnom tlu etničkih trvenja bliskih južnoslavenskom svijetu, Hitler je naučio kako da mrzi na tako zarazan način.”
Omrznutost Balkana, već smo ustvrdili, ima nadpolitičku komponentu. Ne podnose ga ni lijevi ni desni. Ne samo da Tuđman u drugima s Istoka vidi Hrvatima nekompatibilne narode, nego i jedna osvjedočena liberalka poput Slavenke Drakulić Jugoslaviju, a koja nije ništa drugo do socijalistička verzija Balkana, vidi kao tamnicu, ako ne baš naroda, a onda svakako individualaca. Slavenka Drakulić je služila kao kazivačica Robertu Kaplanu kad je ovaj odsjedao u Zagrebu. Pa mu je kazala: “Ovdje nema lakih tema. Zbog Titovog prekida sa Staljinom, neprijatelj u Jugoslaviji uvijek je bio unutrašnji, ne vanjski. Godinama smo obmanjivani nečim što je bila samo iluzija slobode…” Inače, Slavenka Drakulić je, kad je Hrvatskoj konačno svanula sloboda, doživjela sa još svoje četiri “sestre” višemjesečni šovinistički maltretman u režiji tjednika “Globus” i tadašnjeg predsjednikovog savjetnika Slavena Letice, poznat kao afera “Vještice iz Rija”, što joj ipak nije smetalo da Kaplanu na jedinom miteleuropskom mjestu u Zagrebu, u kavani hotela “Esplanade”, gdje su se, prema riječima autora, njih dvoje sastajali, oblajava bivšu domovinu.
Sociološka blamaža
Na tim i takvim etno-dihotomijama tih je devedesetih godina inzistirao, a onda se i izblamirao i dio domaćeg znanstvenog pogona, onaj iz sociologije i politologije. Naglo je reafirmiran dotad posve zaboravljeni sociolog Dinko Tomašić i njegov sociološki model koji se sastoji od dva pola, onoga nepoželjnog na kojem su nomadsko-pljačkaški dinarci (članovi plemenske kulture), krajnje rezistentni na modernizacijske procese i drugog, poželjnog na kojem su “panonci” (pripadnici zadružne kulture), demokratični i miroljubivi. Prema toj fatalističkoj dualnosti, violentni tipovi iz dinarskih krajeva obično završavaju u kriminalu i korupciji. Ta simplificirana sociologija dalje kaže da je svojedobna pobjeda komunista u Jugoslaviji značila zapravo pobjedu dinarskog mentaliteta, a i današnji tomašićevci često kažu da se tog mentaliteta ni do danas nismo uspjeli otarasiti. Grublju varijantu tomašićevske etno-dihotomije nalazimo u nas već kod Ante Starčevića koji razlikuje vladajuće Hrvate (gospodujući narod) i Srbe-serve (sluge). Kasnije se na to nastavlja rasna teorija Milana Šufllaya koja govori o gotskom porijeklu Hrvata, što ih čini dominantnima u odnosu na druge Južne Slavene. U tu grupu binarističkih autora spadaju i figure poput Filipa Lukasa s njegovom jezičnom razdiobom i Ivo Pilar za koga su Vlasi (Srbi) društveno destruktivni, a pravoslavlje moralno korumpirano. Tomašić ne spada u ovaj niz u potpunosti, ali početkom devedesetih godina prošlog stoljeća i on je uz ove spomenute (posebno Pilara), reafirmiran, između ostaloga, i zbog dramatičnih ratnih zbivanja u to vrijeme. Trebalo je, naime, u to vrijeme odgovoriti kako je do rata došlo, pa se javno mnijenje, a onda i dio znanstvenog pogona, u odgovoru na to pitanje često ispomagalo reaktualiziranjem neke od arijevskih dijadskih teorija kojima se trebalo separirati od Srba.
I na kraju, taj će naš povratak u civilizacijsko okrilje Beča, srednje-europskog duha, wienermelangea i kifli, nakon duge 104 godine odsustva i boravka na mračnom Balkanu, ipak biti pomalo sporan. Koštat će nas još nešto malo živaca. I za to je zaslužan, ironično, jedan posve neobazrivi ministar policije iz te iste Austrije iz čije smo se orbite silom prilika te 1918. godine katapultirali u europsko “srce tame”.