Jednu od prepreku suvislijem međunacionalnom suživotu u Bosni i Hercegovini predstavlja i prilično sporna identifikacija Bošnjaka s Palestincima. Koliko je ona uopće održiva i koliko joj na ruku ide dezorijentacija ovdašnje ljevice i liberala koji u Hrvatima u BiH vide prije svega ustaše i HDZ-ovce?
“Stjerani u kut u vlastitoj zemlji, Bošnjaci su postali europski Palestinci“ – tako glasi mantra bošnjačkih stranaka i njihovih pristaša koja se dobro primila u medijima i na društvenim mrežama, što se vidi svaki put kad se pokrene priča o promjeni Izbornog zakona u BiH. Da ti srce pukne kad na prvu čuješ, a pred očima prolete bodljikava žica, klinci s kamenjem pred tenkovima i ona poznata karta na kojoj se iz desetljeća u desetljeće smanjuje površina koju naseljavaju Palestinci. Zaboravljeni od svijeta, izdani od svoje uspješnije braće, skučeni u geta čekajući povratak u svoje domove… Sudbina je to koju ne želimo nikome, a kamoli našim prvim susjedima. Postoji samo jedan problem s ovom usporedbom, a taj problem u Bosni je poznat kao: niđe veze.
Okej, ima i sličnosti između BiH i Palestine. Naprimjer, stopa nezaposlenosti. Mučnina kada se pokušaju razumjeti njihova povijest, politika i unutarnji odnosi. Bratstvo po vjeri, ali to nije dovoljno za poveznicu u svetoj povijesnoj patnji. Osim toga, površna usporedba s Palestincima ne proizlazi iz poznavanja prilika i sukladnog povlačenja paralela sa situacijom na Bliskom Istoku, već krpanja na tuđu povijesnu muku od strane istih onih čiji podržavatelji izjavljuju “Nas ima dva milijuna, a Hrvati stanu u dva željeznička vagona”. Na temelju ovog “građanskog“ načina razmišljanja doista bi se mogla povući paralela sa skupinom ljudi koja ima problem sa Židovima, ali to ne bi bili Palestinci.
Niđe veze
Možda bi raju iz “europskog Jeruzalema“ koja razmišlja u omjerima trebalo podsjetiti na ustroj BiH, a taj je da ne postoje manjina i većina, već tri konstitutivna, ravnopravna naroda. U tom smislu su značajne i izjave poput one da su Bošnjaci “stjerani u kut u vlastitoj zemlji“, koje impliciraju da je BiH njihova, bošnjačka zemlja, a ne “i hrvatska, i muslimanska, i srpska“, baš kao i incidenti poput podrške košarkaškoj reprezentaciji BiH uz zastave Armije BiH i ne-himnu “Jedna si jedina“, rušenja spomenika poginulim Vukovarcima nedaleko od Kupresa, transparenata na Komšićevom predizbornom skupu (“Glasom koji za Komšića damo, glogov kolac Čovi zabijamo. I zato ga k’o bosanska raja, i Kolindi zabijemo do jaja“) ili načina na koji neki bošnjački novinari političke predstavnike Hrvata proglašavaju udruženim zločinačkim poduhvatom, a formiranje vlasti s njima proglašavaju krajem BiH. Bošnjaci nisu europski Palestinci, no ako sagledamo situaciju s tog stajališta, jedno im ipak stoji – a to je objava na društvenim mrežama Bosanskog pokreta: “Ako Bošnjaci ne žele postati Palestinci, moraju se početi ponašati kao Izraelci.“
Novinar i politički komentator Ivan Crnjac ističe kako su usporedbe BiH i Palestine stupidne jer nema nijedne poveznice osim vjerske, a sve što bošnjačka politika treba shvatiti je jednostavno: ni srpska ni hrvatska politika u BiH nisu protiv ideje države BiH, ali su protiv toga da se BiH pokuša pretvoriti u isključivo bošnjačku državu što žele neke stranke sa sjedištem u Sarajevu. “Hrvati samo žele dosljedno poštivanje odluka Ustavnog suda koji kaže da je konstitutivnost natkrovljujuće načelo i da se legitimnost treba poštovati. Dakle, ako stanari Vaše zgrade žele da ste im Vi predstavnik, nema što netko iz druge zgrade ili grada doći i odlučiti drugačije“, objašnjava.
Paranoja bošnjačkih nacionalističkih i “građanskih“ stranaka da su okruženi hrvatskim i srpskim hijenama koje samo vrebaju priliku također je jedna od stavki koja ih više vezuje za moderni Izrael nego Palestinu, jer je upravo Izrael taj koji se nalazi u neprijateljskom okruženju sa svih strana dok Palestinci oko sebe imaju Jordan, Siriju, Libanon. A opet, i izraelski izborni zakon omogućuje stanovnicima da biraju svoje predstavnike. Svi izraelski državljani po principu D’Hondtove metode mogu glasati za svoje predstavnike u izraelskom parlamentu, tj. Knessetu – pa tako i izraelski Arapi koji uglavnom glasuju za Ujedinjenu Arapsku listu, ili neku od radikalnije lijevih opcija poput stranaka Ta’al i Hadash. Na Zapadnoj Obali na izborima jednako sudjeluju i muslimanski i katolički i pravoslavni Palestinci. Čak i oni (jer su taoci Hamasa u Gazi druga priča) polako prihvaćaju ideju o dvije države i suživotu sa Izraelcima, naročito danas kada u Izraelu rastu četvrta i peta generacija Židova koji nemaju drugi dom osim Izraela. Tu naravno ostaje velik problem židovskih doseljenika na Zapadnoj Obali, koji je u bezbroj navrata osudila i međunarodna zajednica, ali priča o tome da Izrael nema pravo na postojanje jenjava i svodi se na par vrlo konzervativnih desničarskih krugova. E, sad, ako neki vide sebe ili rješenje problema u tom dijelu Palestine, pa misle da određena skupina nema pravo na postojanje ili da ga ugrožava time što traži ravnopravnost, to je dosta nezgodno.
Ljevica i naši Palestinci
Kad su već Palestinci upleteni u priču, zanimljiv je i zazor hrvatske ljevice spram teme “hrvatskog pitanja“ u BiH. Prešutno je objašnjenje za ovu distancu da su Hrvati u BiH ionako hercegovačke ustaše, pa čemu se zamarati njihovim izbornim pravom i nacionalnim identitetom? Ne samo da ova predrasuda ne stoji, već je i licemjerno što ljevica ima bezgranično mnogo razumijevanja za daleke potlačene narode, pa tako i Palestince koji su, usput rečeno, u prosjeku konzervativniji (naročito ako tu statistiku srozamo ubrajanjem Palestinaca iz Gaze koji su preradikalni čak i onima s juga Zapadne Obale gdje donedavno žene nisu vozile aute).
Da bi se shvatila obespravljenost Hrvata u BiH, dovoljno je pogledati nekoliko činjenica s prošlih izbora. Primjerice, u Županiji Zapadnohercegovačkoj koja je gotovo stopostotno nastanjena Hrvatima, Komšić je osvojio 193 glasa, a kandidatkinja desetak hrvatskih stranaka Borjana Krišto 40.192 glasa, odnosno 208 puta više. Krišto je i u drugim većim i dominantno hrvatskim mjestima (Livno, Kupres, Tomislavgrad, Mostar, Stolac, Neum, Ravno, Čapljina, Kiseljak, Kreševo…) osvojila veliku većinu glasova. Jasno je koga Hrvati preferiraju, ali zahvaljujući izbornim manipulacijama ipak će ih u tročlanom Predsjedništvu BiH predstavljati Željko Komšić – čovjek koji se formalno izjašnjava kao Hrvat, a biran je glasovima Bošnjaka.
“Ovo nije ideološko pitanje niti ga treba takvim predstaviti, ali ako bi već morali, onda je to prvenstveno nešto čime bi se baš ljevica trebala baviti“, ističe Crnjac. “Ljevica je ta koja se kroz povijest bavila zaštitom ugroženih, slabijih, diskriminiranih i potlačenih. Zašto su Hrvati u BiH tako neatraktivni ljevici iz Hrvatske? Ako ljevica o tome progovori, ne znači da “dijeli Bosnu“ ili se miješa u unutarnja pitanja druge države. U BiH živi više od 500 tisuća hrvatskih državljana čija se prava otimaju. Na kraju krajeva, kada je nastala BiH kakvu poznajemo danas, nastala je na Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine koje je utvrdilo kako BiH nije ni muslimanska, ni srpska, ni hrvatska nego je i muslimanska i srpska i hrvatska.“
Po principu “ne bi se štel mešat“ ljevica je dugo stajala sa strane uz izliku da ih ne zanimaju ničiji nacionalizmi. No, upravo je građanska priča u BiH šminka za nacionalističke taktike (političkih predstavnika) 50% stanovništva i preglasavanje ostalih, pa je u tom smislu negiranje nacionalnih identiteta politički nepismeno kao reći Afroamerikancima: “I don’t see colour.“ Sada kada se pitanje Izbornog zakona sve više provlači po mainstream medijima, dodatno intenzivirano angažmanom aktualnog predsjednika Milanovića, teško je izbjeći ovaj vrući krumpir.
“Dio ljevice u Hrvatskoj je počeo shvaćati da problematika bh. Hrvata nije neki apstraktni pojam kojeg guraju ‘ekstremni desničari’ iz Hercegovine ili o kojem mantra stranka s Trga žrtava fašizma. Shvatili su da biti na strani bh. Hrvata znači biti na strani pravednosti i na strani slabijeg, neovisno od tog što je taj slabiji, uglavnom, ideološki ne previše blizak idejama ljevice. U bh. Hrvata se, nažalost, nije razvila istinski lijeva stranka jer Hrvati Bosne i Hercegovine žive u svojevrsnom pseudoideološkom vakuumu, osuđeni na grupiranje oko jedne političke opcije kako bi politički i biološki opstali“, tvrdi Crnjac. “Svojevrsnu promjenu te paradigme za sada nudi, ali samo donekle, HSS u BiH čiji je čelnik u nekoliko navrata najavio kako su oni zelena i lijeva stranka. Ipak, valja pričekati da to pokažu djelima jer za sada, s obzirom na to da baš i nemaju infrastrukturu, to nije moguće. Dobro je, međutim, što po tom primjeru vidimo da postoje obrisi ljevice kod bh. Hrvata, a samim time i političkog pluralizma.“
Kamo sreće da živimo u normalnoj zemlji u kojoj nakon devedesetih većina nije poludjela od nacionalističke mitomanije, u kojoj zajednička hrvatsko-bošnjačka gradnja crkve i džamije kod Tomislavgrada ili zajedničko gašenje požara u općini Prozor-Rama nisu dirljive iznimke i vijest mjeseca već normalna stvar. Kamo sreće da Bošnjaci shvate kako njihovu zemlju i prirodna bogatstva ne kupuju ni Hrvati ni Srbi već Arapi, i da tezu o palestinizaciji Bošnjaka radikaliziraju Izetbegović i oligarhija punih džepova oko njega sada kada se otvara pitanje pravosuđa kao uvjeta za ulazak u EU. I da svi skupa, pa uključujući i te nesretne Palestince, shvate da svoj položaj mogu zahvaliti samo sebi i odabiru svojih (i khm, tuđih) predstavnika. Parafrazirat ću jednog izraelskog Palestinca kada govori o Arapima i Židovima: dok to ne shvate, ovako raspoloženi, Hrvati, Srbi i Bošnjaci – zaslužuju jedni druge.